Marko Ljubić: Antifa čopor i katolička društvenost
Stvarno je čudno da saborski zastupnici ne shvaćaju kolika je važnost revizije, odnosno poništenja tzv. Vatikanskih ugovora. Plenković se i u ovome slučaju pokazao puno pametniji od svojih svjetonazorskih istomišljenika revolucionara s ljevice, jer on zna i osjeća, da bi revolucionarni mač prema Crkvi zapravo srušio i njega i njegov svijet, pa uz to što ima prigodu biti rezolutni katolik, gotovo vitez kao Reiner, u biti spašava svoje lijevo-liberalne, a stvarno neomarksističke pajdaše. Još mi je čudnije da to Crkva ne razumije i da još uvijek nije, pridržavajući se načela povijesne pravednosti i istine, sama potaknula to pitanje i uredila da se ti ugovori ponište, te da svatko u Hrvatskoj uživa ono što je stvorio i ostavio iza sebe današnjim hrvatskim generacijama. Pa da se na temelju toga živi, tko kako može. Jer, ništa primjerenije suvremenom tržišnom natjecanju, ili ciljevima obrazovanja kadrova za tržište, ili po najnovijem Divjakičinu ciljevima škole za život, nema od toga da se u uređenom društvu uspostave takvi uvjeti da svatko uživa ono što ostvari, da baštini ono što su ostavili njegovi prethodnici, te da na temelju toga stekne i ostvaruje pravo na relevantan društveni utjecaj.
Jer, stvarno, zašto bi država kako Mrak Taritaš i njezina kompanija ističu, financirala Katoličku Crkvu, kad je država zajedništvo svih građana, a Katolička Crkva ipak nije?
To je pitanje koje nužno nudi odgovor – Ne smije se to raditi. No, kako je nužno uspostaviti sustav upravljanja na temelju realnoga doprinosa općem dobru i zajednici, onda svakako valja primijeniti načelo mjerenja stečenoga, razlučiti vrijedno od bezvrjednoga, istinu od laži, blef od pokrića, pa uspostaviti i sustav i hijerarhiju odlučivanja o društvu na temelju tih mjerila.
Nekako sumnjam da Mrak Taritaš i njezine antife računaju s takvim razvojem stvari, ali, valja ih podučiti i primijeniti konzistentna pravila, koja se mogu svesti na poruku – upravljaj onim što je tvoje.
Pa, hajdemo malo vidjeti argumentaciju i ishodišta kako bi ministrica Divjak rekla, ovoga za što se zalažu inicijatori pravednijega uređivanja društvenih standarda za život u Hrvatskoj, pa da vidimo kako bi upravo ti koji se zalažu za tu pravednost danas živjeli i što je najvažnije – od čega, od kakve djelatnosti?
Najbolje je to ilustrirati slikama, jer ljudi to najlakše zapamte.
Pa idemo.
Evo jedne slike iz realnosti koja ne poznaje uopće religiju, vjeru, Katoličku crkvu i njezinu baštinu, a tiče se turističke ponude i ostvarivanja prihoda od turizma.
Zamislite da je upravo u tjeku kampanja Turističke zajednice Hrvatske i Ministarstva turizma, preko specijaliziranih agenata u Kini, Japanu, Koreji, za sada još uvijek Južnoj, zatim diljem sjeverne Europe, posebno u Skandinaviji, te u Sjedinjenim Američkim Državama. Zajedno s gradovima Zagrebom, Splitom, Zadrom, Rijekom, Osijekom i Vukovarom, nude se posebne turističke ponude cijelome svijetu, a prema prvim informacijama odjek je izuzetan i svjetske turističke burze eksplodiraju, specijalizirani časopisi i agencije trljaju ruke jer sudjeluju u epohalnom turističkom iskoraku male zemlje za veliki ugođaj.
Naravno, mala zemlja je antifašistička Hrvatska.
Na reklamnim, pažljivo osmišljenim i isceniranim spotovima vrte se izlozi Bogovićeve u Zagrebu, Splitske Rive, te središta ostalih nabrojanih gradova. Zadržimo se na ponudi Bogovićeve, Cvijetnog trga i Trga Josipa bana Jelačića iz Zagreba.
Od hotela Dubrovnik na obje strane Bogovićeve, u izlozima izloženi su, s jedne strane Peđa Grbin, Gordan Maras, Peđa Matić, Nikola Grmoja, Božo Petrov, zatim slijede poslastice. Zoran Pusić s posebno uvijenim brčinama, Drago da oprostite Pilsel, Milorad Pupovac, Radojka Borić, i Gordan Bosanac, a na samome ulazu na Cvijetni trg u specijalnom izlogu mitorpolit Porfirije. S druge strane ulice, u nizu su Plenković, Reiner, Jandroković, Bandić, Hrvoje Klasić, Sanja Sarnavka, Kazimir Bačić i Aleksandar Stanković s hajdučkom šubarom, a na samome ulazu u Cvjetni trg specijalna ponuda – Budimir Lončar.
Umjesto spomenika bana Josipa Jelačića na Trgu osam hadezeovaca u smjenama drže drvenu ploču na leđima, a na njoj stoji Andrija Mikulić s uzdignutom glavom i podignutom rukom koju mu radi izbjegavanja napora motkom podupire još jedan hadezeovac.
Spotovi pokazuju te civilizacijske dragocjenosti i to u akciji. Pa recimo, može se vidjeti kako Plenković vježba govor pred zrcalom a sekundiraju mu dražesni ministar Marko Pavić s hamburgerom u ruci, dok mu Frka Petešić pridržava češalj i četku za popravljanje frizure, Jandroković utrljava umjetno gnojivo u bradu radi boljega rasta, Buda Lončar sjedi s lulom i pijucka rakiju koju mu dodaje Mate Granić, a Vesna Pusić ga rashlađuje lepezom šarenih boja. S druge strane Peđa Grbin jede rižu, specijalno dobavljenu iz Kine, a Marasu su dali nekoliko sendviča, primjereno naslagane na tacnu s lijeve strane. Zoran Pusić u gaćicama pokazuje kao mornar Popay mišice, do koljena mu zeleni špinat, a brkovi mu namazani, ili slaninom, ili nečim sličnim pa svjetlucaju pod zrakama dnevnoga sunca. Drago da oprostite Pilsel strogim pogledom, nekom mješavinom biblijskoga mudraca i ovjekovječenoga ratnika žmirka ispod naočala i mjeri svakoga znatiželjnika ispred svoga izloga, podižući u zrak pločicu s ocjenom ustaške inficiranosti.
Pitate se što Porfirije radi u svome izlogu?
Pa pjeva, što bi drugo.
Srpske narodne antifašističke pjesme.
Ispred izloga i s jedne i s druge strane su gomile razdraganih turista, bljeskaju blicevi, telefonske snimalice. Red za skupe ulaznice je pred hotelom Dubrovnik, u kolonoma ljudi žuti, crveni, crni i bijeli čekaju ulazak, a ovisno o dobu dana, ponuđena im je mogućnost vidjeti izložbene uzorke u svim pozama, statusima, odjevene, poluodjevene, u bikinijima i kupaćim kostimima, sa šeširima i bez njih. Za pristup Anki Mrak Taritaš i Radojki Borić sa štiklama plaća se dodatna ulaznica od deset eura. U glavnom, o svemu se vodilo računa. Nude se tribine o antifašizmu, partizanskim podvizima, srpskim žrtvama od hrvatskog progona i zla, a ulični prodavači, sve redom pripadnici civilnih antifa udruga urlaju dijeleći letke o dostignućima ljudskih prava, sloboda, zaštite žena, slobodnom seksu, ljubavi i ravnopravnosti. Vođa tih prodavača je Krešo Beljak, koji pažljivo nadzire cijeli proces.
U Bogovićevoj se nude suveniri, kazete s govorima Bude Lončara, posebno izdanje kako Plenković naganja Grmoju, posebne i specijalizirane poze Andrije Mikulića s istegnutim vratom i glavom u svim položajima, tu su i snimke razdraganog Kazimira Bačića kako tamani šniclu, a Zorana Pusića i Radojku Borić se može vidjeti u tristo različitih položaja, s isto toliko privjesaka i naljepnica za fižidere sa znakom Zagreba i utisnutim Bandićevim čarobnim licem i osmjehom. Uz to na specijalnom štandu pred Cvijetnim trgom, nude se audio poslastice, snimke Bandićevih govora, Bandićevih kajkavskih poema koje još nisu objavljene radi izbjegavanja sukoba interesa, te narodne pjesme Porfirija Perića.
Turistima je omogućeno podragati Andriju Mikulića s platforme koju drži drugih osam hadezeovaca pored njega, koja se diže i spušta, a draganje i automatsko podizanje u razinu Andrije stoji 100 eura po minuti. Mogu mu uz dodatnu cijenu od 50 eura staviti šešir, kapu, vijenac pera kao Indijanskom poglavici, fotkati se s njim, a smiju ga vući za nos ili uši pod budnim okom trojice agenata tajne službe, koji vode računa da to ne preraste u maltretiranje. Turisti mogu uzeti češalj i igrati se s brkovima Zorana Pusića, zagrliti Radojku Borić i napraviti selfi s njom, a za 300 eura smiju uštipnuti Plenkovića za guzicu. Ispred izloga s Peđom Grbinam je golema kolona Japanaca koji urlaju oduševljeno i pokušavaju ga dotaknuti kroz žičanu zaštitu na izlogu. Njega očito je smatraju nekom vrstom božanstva. Gotovo je u rangu s Peđom Matićem, pred čijim je izlogom također golema gužva, dominiraju Korejci, a on stoji razgolićen do pojasa, drži veliku drvenu toljagu u rukama čekajući da naiđe tenk, čija je maketa postavljena odmah iza njega. Da ga uništi.
U glavnom, gužve su goleme, Grad Zagreb i ministarstvo financija Republike Hrvatske trljaju ruke, jer se očekuje samo financijski priliv iz Bogovićeve i s Trga od oko tri milijarde eura godišnje.
Slična je situacija u Splitu, Rijeci, pogotovo gdje je Obersnel s posuđenim ideesovcima Miletićem i Jakovčićem u izlogu, te u Vukovaru gdje su izlošci kakvih nema nigdje, počevši od starijih, doduše obrijanih četnika, mlađih početnika, do Vojislava Stanimirovića mirotovorca i humaniste s kirurškom nožinom u rukama.
Reći ćete mi sada, čemu ova zajebancija?
Pa i nije.
Zašto bi bila?
Jer to što imaju u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Rijeci ili Zadru vidjeti će strani turisti, pogotovo kada nije vrijeme kupanja i plaža, nije zajebancija, nego prema zagovorima Anke Mrak Taritaš i antifa kompanjona svih vrsta i uzrasta, ono najbolje što imamo. A što bi to moglo i smjelo biti pored nabrojanih suvremenih i građanskih vrjednota.
Kršćanska ostavština? Katedrale? Spomenici?
Ma dajte, koga to zanima!?
Ako ćemo ih poslušati, a ne vidim zašto ne, onda moramo biti pošteni, primijeniti pravilo da svatko slobodno, organizirano i tržišno nudi ono što ima, da od toga živi, a kako oni odlučuju o svemu u Hrvatskoj, onda je red i da hrane cijelu Hrvatsku. Ne može se dosljedno zauzimati za ljudska, građanska, ljubavna i neljubavna prava i slobode, inzistirati na tome da samo oni odlučuju o svemu, a ne moći osigurati svim ljudima bez obzira na rasu, vjeru i spol, odnosno rod, prehranjivanje i civiliziranu egzistenciju. Pa i robovlasnici su morali hraniti robove. A ta namjera se mora dokazati, jel tako? Pa valja osigurati i opskrbiti svim što im treba građane, katolike, nekatolike, Hrvate i Srbe, Kineze i Bošnjake, arapske azilante i Rome, zapravo svakoga tko se nađe u Hrvatskoj.
A recite mi što to oni imaju ponuditi izuzev otprilike ovoga što sam nabrojao i naveo u prvom dijelu teksta?
Iskreno rečeno baš ništa drugo.
Što mislite koliko bi porcija graha Bandić mogao podijeliti recimo za Prvi svibanj, da mu prihodi ovise od ovakvog stjecanja i ovakve ponude?
Koliki bi bio državni ili gradski proračuni?
Koliko bi puta godišnje antife, koji zagovaraju prestanak financiranja Katoličke crkve, odnosno vraćanja onoga što joj je oteto u razini mrvica s njihovoga stola, nešto pojeli?
Trulilo bi u trbusima nema sumnje.
Zapravo, ako bi se primjenjivali njihovi zagovori i kriteriji, još bi im trebalo jako puno toga oduzeti, što im ne pripada i što su preoteli, ugrabili ili smuljali, a pripadalo je katoličkoj baštini hrvatskoga naroda i ponajčešće izravno samoj Katoličkoj crkvi. Da, to bi također trebalo uraditi, jer su toliko sposobni i stvaralački nadahnuti svi ti nabrojani, da bi bilo ponižavajuće ostaviti ih da se muče s tuđim stečevinama i grižnjom savjesti, pogotovo jer oni vape za univerzalnom pravednošću i ravnopravnošću, pa je nehumano, da ne kažem nekršćanski, ne ispuniti im želje.
Dakle, ogolimo stvari do kraja.
Uzimo teku i olovku u ruke, a hvala Bogu imamo i laptope koje je kupila ministrica Divjak, pa izračunajmo što kome pripada, da ne bi bilo sukoba oko naslijeđa i prava.
Stvari stoje ovako.
Da nema baštine i u konačnici imovine Katoličke crkve koju je ona kroz tisuću godina stjecala sa svojim hrvatskim narodom, danas bi umjesto na predviđenom izlogu, Bandić s pedesetak djelatnika Holdinga i s Budom Lončarom kao vozačom vukao i gurao nešto što bi sličilo na tramvaj, na drvenim debelim kotačima, na grubo potkresanim balvanima koje bi mu dovlačio Željko Jovanović i njegovi suborci iz znanosti, sjedili bi razdragani putnici na potkresanim granama stabala toga jedinstvenog tramvaja, a Bandić bi podvriskivao – kaj ste zapeli, delajte, i vukao kao magarac 24 sata, kako sam voli reći. Tramvaj bi se kotrljao Zagrebom. Ne bi bilo Markovog trga ni zloglasnog grba s prvim bijelim poljem, ni Gornjeg Grada, a na padinama i šumarcima između brvnara bi glavinjali Vesna Pusić, Anka Mrak Taritaš, Zoran Pusić i Beus Richemberg s lukovima i strijelama za zečevima, Peđa Matić bi nosio koplje i toljagu i čekao divlju svinju, a Grbin i Maras bi u zasjedi goloruki čekali visoku divljač koje bi davili golim rukama. Ne bi bilo napasti golubova na Trgu jer bi ih Andrija Mikulić mrežom lovio, Jandroković čerupao a Bačić kuhao. Plenkovića ne bi ni bilo, jer ne bi bilo uvjeta za poredak i proizvodnju takvih lumena. Ne bi bilo knjižnica, sveučilišta, škola, na livadama i pod drvećem bi se djeca doslovno približila idealu Jokić-Divjak-Plenković reforme, koja se temelji na ležanju u hladovini, nešto kao u lavljem čoporu, pa kad tate i mame ulove nešto za pojesti, nahrani se dječicu a oni s nogama u zraku meditiraju i dolaze do vrhunskih saznanja. Svu praksu bi stjecali gledajući lovce po padinama Medvednice. Nitko se ne bi mučio s Držićem, Marulićem, za Dostojevskog nitko ne bi čuo, a bilo bi olakšanje tim nositeljima prosperiteta, ne bi bilo ni Prosperova Novaka i sličnih, da ih zajebaju svojim porukama i bodljama. Eventualno bi uz logorske vatre podučavali mladež Ante Tomić, Jurica Pavičić i Hrvoje Klasić, Frljić bi u večernjim satima plesao uz bubnjeve u taktovima nove umjetnosti, sekundirao bi mu Mile Kekin. Thomspona, Škore i sličnih devijacija ne bi bilo također, jer ne bi imali vrela inspiracije, a u konačnici teško bi za života Thompson stigao iz Čavoglava do Zagreba, jedino u kakvoj seobi naroda.
Pa recite da život ne bi bio ugodniji i bolji.
Čisti napredak.
Ne bi moglo biti ni Soroša, pa bi gongovci, babe, nadbabe, platforme s bilo kojim brojem, razni centri za studije i analize, iskoraci i kontre zavijali oko lovaca i očekivali ostatke lovine. K’o hijene iza lavova. Pitanje je kako bi se i koliko smjeli autati sa svojim seksualnim sklonostima pored lovca Matića s kopljem i veprom na leđima, ili Peđe Grbina umornog nakon davljenja nekolicine jelena.
Ljudska prava?
Ma dajte!
Sva pripadajuća ljudska prava svakako su obilježena kršćanskim biljezima i vrjednotama, pa ih ne bi smjeli, vjerojatno ni htjeli koristiti zbog neprihvatljivosti tamjana, tako da bi im ostali samo standardi čopora i lova, odnosno lovine.
Tako bi izgledao život suvremene civilizacije kad bi pod svaku cijenu htjeli isključiti religiju i vjerske institucije iz njega. Srednji vijek kojim oni plaše današnje generacije, bio bi nedosanjani san iz pretpovijesne zajednice primitivnoga čopora na koji bi se sveli da nema Crkvene i vjerske baštine. Jedino bi u tim okolnostima možebitno opstala SPC jer je njihova povijest, bar ona u memoriji današnjega čovjeka prilično prilagođena lovu i tim surovim uvjetima ponašanja ljudi lovaca u borbi za teritorij.
Srećom relanosti su danas drugačije.
Živimo u dobu realnoga blagostanja, jedino je pitanje kako upravljati s tim što imamo. I zbog toga se vode borbe. Zbog toga Anka i braća i sestre uz nju traže promjene. I zašto našim braći i sestrama ne bi dali to za čim toliko čeznu?
Idemo se potruditi.
E, sad kako podijeliti imovinu, kako uživati stečevine danas i pravilno odrediti što kome i koliko pripada?
Jednostavno.
Prihvatimo njihove zagovore.
Klonimo se u društvenim odnosima kršćanstva, vjere, karitativnih sklonosti i morala, uzmimo ateističke i antifa mjere, mjerimo bez milosti i matematički dosljedno.
Zna se tko je što zamislio, osmislio, utemeljio, kad je nešto nastalo i iz čega se sve razvijalo. Pa nismo čopor, ljudi smo i imamo svoju povijesnost, jel tako?
Primjerice, antifašistima dati samo ono što su partizani donijeli u Zagreb, a oduzeti im i naplatiti sve ono što su oteli i uživali, i oni i njihovi nasljednici, sinovi, kćeri, unučad, podnijeti im račune za učinjeno i nepripadajuće, što su dali platiti im, što su nepošteno uživali to im naplatiti, a ako ne znaju proizvesti i prodati civilizirane vrjednosti, neka love, pa im tisuću godina naplaćivati to u veprovini, srnetini, ribama i pticama nebeskim. Nagraditi i isplatiti realne doprinose civilizaciji, primjenjujući nagradu i kaznu na egzaktnim mjerilima. Pa tko osta, osta, što bi ljudi rekli.
Ovako ispada da blefiraju bez i jedne pristojne karte cijelu Hrvatsku, svi vidimo i znademo da blefiraju podižući stalno uloge i dobivaju u nepoštenoj partiji pokera, a nitko neće povećati ulog i poslati ih na ulicu. Ili u šumu.
Pouka je, da je onaj tko je stoljećima stvarao, baštini stvaranje i naučio i zna stvarati ljudima korisne vrijednosti, pa je prilično razumno čak i za lovačku čoporativnu produhovljenost da bi takav opstao u svim mogućim, čak i najsurovijim okolnostima. Vrlo je veliko pitanje, bi li ovi lovci koje sam nabrojao i svi oni koji stupaju iza njih uvjereni da im nude dobro, živjeli nekoliko dana. Ne bi imali od čega niti bi znali kako. Jer nikada u životu nisu stvarali ništa, ni dobro, ni novo, ni kvalitetno i korisno ljudima, samo su zauzimali stolove i dijelili ono što su drugi stvarali i gradili. Sve što jesu i iz čega potječu s vremenom su raznim smicalicama preuzeli, preimenovali, preoteli i baštine, zaboravljajući korijene toga što imaju i davnašnje vlasnike svega na čemu su, i što baštine kao svoje danas. Ne može se promovirati pravila čopora, a ne preuzimati odgovornost za posljedice takvih pravila. Što uloviš, jedi.
Idemo ih vratiti na početni položaj.
Što su stvorili, oni, njihovi preci, na njihovim idejama i izvan crkvenih i religijskih institucija, neka nose kući. A istjerati ih iz svega onoga što nosi obilježje hrvatske nacionalne i vjerske povijesti. Pa da vidimo. Tržište i škola za život. Tko opstane, opstane, točno po zakonu evolucije.
Sve što steknu, eto im, a ostalo – ruke k sebi.
Zato valja ozbiljno razmotriti njihove vapaje za progonom Crkve iz društvenoga života, prestankom fiananciranja Katoličke crkve, sve valjano i precizno izmjeriti, pošteno provesti hrvatski društveni brexit, pa s početnih pozicija započeti natjecanje za život u današnjoj Hrvatskoj. Crkvi i narodu vrednovati i isplatiti, može i na tisućgodišnji kredit, a svim tim skupinama ostaviti neka uživaju u onome što steknu.
Ako turisti stvarno navale na izloge koje sam opisao u uvodnom dijelu članka, ja prvi katolicima ne bih dao ništa od toga utrška, niti bi im dopustio dijeliti ulovljeno. Neka se snalaze nudeći svoje. Naravno, niti ono što oni sa svojom povijesnom ponudom izlože pred turiste, te što je nastalo na njihovim stečevinama počevši od pisma i papira iz davnašnjih istočnih samostana i pretpovijesnih religija, do svega što imamo danas kao znamenje civilizacije kojoj pripadamo, ne bih stavio na stol lovcima iz izloga. Oni će se snaći u ravnopravnim tržišnim uvjetima, sposobnost im se zrcali na obrazima.
I neka upravljaju s onim što je njihovo.
