Fra Mario Knezović: Umjesto da bude korektiv društva, Crkva u Hrvata je društveno korektna
Dr. sc. fra Mario Knezović hercegovački je franjevac, župnik na Kočerinu, urednik na Radiopostaji Mir Međugorje, suradnik Naše TV i Laudato TV, kolumnist Naših ognjišta, Glasnika mira, Misije, voditelj duhovnih seminara u Domovini i svijetu, doktor informacijsko-komunikacijskih znanosti i odnosa s javnošću.
Fra Mario, vrlo ste aktivni, među inim i na društvenim mrežama. Na početku emisije “Nedjeljom u dva” kad je gostovao član Predsjedništva BiH Željko Komšić, voditelj Aco Stanković pročitao je vašu poruku onima koji vas prate, da u to vrijeme isključe televizor. Zašto?
– To je bio svojevrsni “krik” u ime tisuća koji su postali žrtve zloupotrebe zakona. Osobno protiv Željka Komšića nemam ništa, ali imam protiv njegova načina uzurpiranja vlasti, imam protiv njegova lažnoga predstavljanja, imam protiv njegova stila ciničnog izrugivanja većine Hrvata u BiH. Dignuo sam glas kako bih svrnuo pozornost na činjenicu svojevrsne medijske blokade, pa često i medijskoga linča, koji dolazi iz sarajevskih ili probošnjačkih medija. U situaciji kad Hrvati, kao konstitutivni narod, nemaju ravnopravnu mogućnost nastupa u sarajevskim medijima, smatrao sam, bez potrebe gušenja medijskih sloboda, neprimjerenim da se u Zagrebu otvara mogućnost Komšiću da iznova manipulira javnošću i iznosi potpuno krive, neustavne i protudaytonske stavove. To se poslije tijekom emisije i potvrdilo.
Osim toga, smatram da je neprimjereno u gledanoj emisiji ugostiti čovjeka koji je iz ureda maknuo zastavu hrvatskoga naroda, kojega po Ustavu mora predstavljati, i stavio sliku Josipa Broza Tita, koji je vladao totalitarno i bio na čelu komunističkoga sustava koji je gušio demokraciju, ljudska prava i počinio tolika zla. Moj radikalni poziv da se u tom terminu televizor iščupa iz zida je metafora apsurda uznapredovale propagande bez argumenata koju iznosi Komšić i njegovi interesni istomišljenici.
‘Korak naprijed, natrag dva’
Vi, mnogi kažu poput Nine Raspudića, o političkim temama progovarate bez dlake na jeziku. Kakvo je, po vašemu mišljenju, stanje našeg hrvatskog naroda u susjednoj BiH, i ima li uopće izlaza iz daytonizacije naše susjedne države?
– Govorim otvoreno u borbi za istinu. A to što me doživljavaju hrabrim samo je znak u kakvom jednoumlju i strahu živimo. Stanje hrvatskoga naroda, pa i ostalih naroda u BiH, složeno je. U BiH imamo najmanje tri paralelna društva, tri medijska društva, tri politička društva, tri interesna društva itd. To proizvodi šizofreno stanje. Zajednički interesi se ne pronalaze, a jedni drugima koče pojedinačni napredak. Sve se odvija po principu “korak naprijed, natrag dva”. S druge strane, imamo svijet običnih ljudi koji su radišni, srdačni, poduzetni, pošteni i potpuno odskaču od slike koju predstavljaju vladajuće elite. Otuđene elite su svoj svijet, a ojađeni i obespravljeni narod drugi svijet.
Svemu tome “kumuje” i međunarodna zajednica, koja, stječe se dojam, kontrolira stanje kaosa, korupcije i nepotizma. Hrvati kao najmalobrojniji konstitutivni narod trpe s više razina. Trpe majorizaciju od brojčano dominantnijega bošnjačkoga naroda u Federaciji, kao i od srpskoga naroda u entitetu RS, gdje su Hrvate etnički očistili.
Na drugoj razini Hrvati trpe i od stila vladanja vlastitih predstavnika. Nedostaje istinska vizija. Sve priče počinju i završavaju predizbornim obećanjima. Legitimni i legalni predstavnici Hrvata u BiH ustoličili su vladavinu bešćutne moći, zapošljavanja uglavnom istomišljenika, javnim poduzećima se često upravlja kao osobnim bankomatima, korupcija je uznapredovala i postala punoljetna, radnici teško ostvaruju svoja prava, kupnje diploma su prihvaćene kao model zauzimanja društvenih pozicija. Često se koristi platforma borbe za narod koja prerasta u čiste interese oligarhije. Međutim, uza sve to, potpuno sam uvjeren u snagu Hrvata u BiH, koji su kroz povijest i u većim izazovima opstajali, preživljavali i drugima bili nadahnuće otpora i uspjeha.
Često komentirate i stanje u Hrvatskoj. Je li domicilna domovina Hrvata majka ili maćeha Hrvatima u BiH?
– Hrvatska, moja draga zemlja, zemlja je paradoksa. Hrvatsku su stvarali oni koji je istinski vole i koji su za nju ginuli, a danas njome upravljaju uglavnom oni koji Hrvatsku ne vole u tolikoj mjeri. Stravično je čuti, što je bio slučaj oko smjene savjetnika predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kako zemljom vladaju tajne službe. Stječe se dojam da su demokracija i volja naroda izigrani. Ljudi na izborima biraju jedno, a u vladi dobiju drugo. To stvara nevjerodostojnost koja se pretače u neetično i nemoralno zastupanje naroda.
Odnos Hrvatske prema Hrvatima u BiH nije sustavan. Ne postoji trajna strategija koja će biti nazočna bez obzira na političke opcije koje su na vlasti. S druge strane, Hrvati iz BiH imaju puno iskreniji, transparentniji odnos prema Hrvatskoj. Hrvate u BiH vrijeđa govor kako Hrvatska pomaže Hrvate u BiH. Istina je da pomaže, no ta pomoć je sitna u odnosu na ono koliko Hrvati iz BiH pomažu Hrvatsku.
Ovdje mislim na ekonomske učinke koje Hrvatska postiže među Hrvatima u BiH, te na ljudske resurse – na stotine školovanih mladih osoba odlazi u Hrvatsku i nju izgrađuju. Pjesnik Veselko Koroman piše: “Hrvati u BiH imaju jednu domovinu koja je podijeljena na dvije države” i u tom kontekstu treba razumjeti Hrvate u BiH. Hrvatskoj država BiH treba biti od strateškog interesa i Hrvatska, radi sebe i svoga dobra i budućnosti, mora se odgovornije brinuti o položaju Hrvata u BiH.
Vratiti sustav vrednota
Kako komentirate egzodus, osobito mladih obitelji koje zadnjih godina sreću traže u zemljama poput Irske ili Njemačke?
– Svaki otac i majka s boli i suzama promatraju odlazak svoje djece. Kada bi političari, pa i mi duhovni pastiri, imali bar malo roditeljske empatije, stanje odlazaka bi se ublažilo. Valjalo bi iskreno sebe pogledati u oči i zapitati se zašto mladi odlaze. Imamo vlastitu domovinu koja je Bogom obdarena za ugodan život. Kako je onda moguće da ljudi odlaze? Mi moramo sebi konačno priznati da su nakon Domovinskoga rata, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH, na vlasti bili oni koji su za vlastitu proviziju rasprodavali društvena dobra, kroz mito i korupciju uništavali ekonomiju, kroz medije ogadili zemlju, kroz promicanje nesposobnosti na štetu izvrsnosti učinili državu “off-shore” kompanijom.
U takvome stanju je Crkva morala jasnije progovarati, što je činila u maloj mjeri, i tu moramo naći odgovornost Crkve. Dok iz korijena ne promijenimo mentalitet mišljenja, dok ne vratimo sustav vrednota, dok poštenje i znanje ne budu prednost u odnosu na “uhljebe”, neće biti preporoda ni duhovne obnove naroda, kao ni demografske obnove.
Vaš subrat, svećenik don Anđelko Kaćunko, nedavno je izjavio kako smatra “Crkvu najodgovornijom za sadašnje propadanje naroda, jer demografska katastrofa nije u prvom redu političko pitanje, nego duhovni problem. Crkva i danas zakazuje jer ponavlja floskulu o iseljavanju, umjesto da osuđuje abortus i ističe problem nerađanja djece”. Slažete li se s njegovom konstatacijom?
– Teško je mjeriti tko je najodgovorniji. Crkva svakako kao jedna od najvažnijih institucija u društvu ne može i ne treba bježati od svoje odgovornosti. Crkva treba progovarati u ime onih koji žive na rubu egzistencije, a ne u ime onih koji sjede u vlasti. Kad je riječ o abortusu – tom najstrašnijem obliku ubojstva nevina ljudskoga bića – Crkva mora biti beskompromisna u borbi protiv pobačaja.
Imam dojam da Crkva u Hrvata, tu mislim na episkopat, želi biti društveno korektna, umjesto da bude korektiv društva. Imam dojam da se u Crkvu, teško mi je razaznati zbog čega, uvukao sindrom koji ja nazivam sindrom slova “K”: konformizam, koketiranje i kompromis. To je sve u suprotnosti s Isusovim navještajem. Među biskupima i svećenicima Crkve u Hrvata vidim sposobne, pobožne i radišne pastire, međutim, imam dojam kao da su pod prigušivačem. Ako želimo biti Stepinčeva Crkva, onda moramo biti hrabri, skinuti mrenu s očiju, dići glas u ime stada koje nam je povjereno, osjetiti bilo svoga naroda, a ne šutjeti u strahu od medijskoga linča i konfrontacije s vladajućim strukturama.
Crkvu u svijetu, a dijelom i Crkvu u Hrvata, u zadnje su vrijeme potresali skandali u vezi sa svećenicima koji su seksualno zlostavljali maloljetnike. Kako je uopće moguće da ljudi s takvim sklonostima budu zaređeni za svećenike i da tolika zla nanose malenima?
– Ničim se ne smije opravdavati ogavno zlo pedofilije. To je za svaki oblik osude. Kad to čujem, stid mi prekrije lice. Najgore je kad takvo što dođe od strane svećenika, kojima je povjeren rad s maloljetnicima kako bi se ostvario Isusov poziv “pustite malene k meni”. Ne vjerujem da je itko zaređen za svećenika a da se znalo za takve nastrane sklonosti kandidata. Čovjek je biće u razvoju i podložan je promjenama i najvjerojatnije su takvi kasnije upali u tu prljavu, Bogu i čovjeku gadljivu rabotu. Kaže nam Sveto pismo: “Tijelo je slabo, ali Duh je jak.” Tu je očito tijelo/požuda nadjačalo Duh.
Nadahnuće svećeništva
U jednom od svojih tekstova napisali ste i da vjerojatno ne postoji nijedan poziv u društvu o kojemu vladaju toliki stereotipi kao o službi svećenika, redovnika i redovnica. Ti stereotipi se kreću u velikome rasponu, od toga da će mnogi reći kako svećenici ništa ne rade osim slavljenja nedjeljne mise, do toga da su preopterećeni. Jesu li svećenici lijenčine koji dobro žive i kradu Bogu dane, ili se pak radi o najtežem poslu na svijetu?
– Trideset godina živim među svećenicima. Iskreno ću reći da me njihov život nadahnjuje. Budući da svećenike današnjice mediji i javnost često bez posjedovanja argumenta prozivaju i izruguju im se, htio sam nešto o tome napisati. Načinio sam usporedbu između posla majke i posla svećenika i onda sam napisao što sve treba sadržavati oglas za svećenički poziv. Traži se osoba koja je dobre naravi, izvrsno odgojena, nema loših navika, trpi nepravdu, šuti na optužbe, čuva sve tajne, podnosi tračeve o sebi, dobro školovana, da ima fakultet, poželjno je da je završila i poslijediplomski studij, da govori strane jezike, da je okretna u upravljanju imovinom i gradnjom, da ustaje ujutro u šest i da je do kasnih večernjih sati na raspolaganju. Traži se da noću bude dostupna za intervencije bolesnicima.
Uza sve to, traži se osoba koja je sućutna kada netko umre, koja je spremna na veselje kada je nečije vjenčanje, koja iskazuje radost djeci za pričesti i krizme, te da jako voli stare, bolesne i nemoćne. Traži se osoba koja je spremna na suhu hranu, povremeno onu kuhanu, i samotnički život. Traži se osoba koja će biti spremna bez svoje volje na čestu promjenu mjesta boravka. Traži se osoba koja će raditi svaku nedjelju, svaki blagdan, svaki Božić, svaki Uskrs, svaki dan. Traži se osoba koja se treba odreći braka, djece, obitelji. Traži se osoba koja i uz visoku temperaturu mora raditi jer neće biti zamjene. Eto, ako je tako iz zemaljske perspektive, lijepo i lagodno biti svećenik, neka roditelji pošalju svoje sinove.
A što kazati o slučaju biskupa Huzjaka, koji je u lovu propucao kolegu lovca, nanijevši mu ozbiljne rane. Je li uopće primjereno da se duhovnici služe oružjem ovoga svijeta, ili bi trebali, po Isusovu nalogu, biti “ribari ljudi”?
– Teško je bilo kome biti savjest i sudac. Slučaj biskupa Huzjaka, koji s ljudske razine mogu razumjeti, ali s pozicije biskupa teže, svraća nam pozornost da je nešto za biskupa primjereno, a nešto nije. Iz moje franjevačke perspektive čini mi se neshvatljivim uživati ubijajući životinje. Bilo bi pastoralno korisnije da je biskup duhovnik lovaca jer ionako postoji povika na lovce kako nisu redoviti na nedjeljnim misama. Onog trenutka kad je preuzeo pastirski štap, trebao je ostaviti pušku po strani. Taj štap biskupu može poslužiti i za šetnju šumom sa svećenicima koji su možda u teškoćama života, kojima treba ohrabrenje, razumijevanje i očinski savjet. No, svi komentari će biti “pucanj u prazno” ako ne bude poniznosti i kajanja. Svojim izjavama biskup je očitovao kajanje.
Redovito propovijedate, i to ne samo u svojoj župi, držite duhovne obnove… Ako smijem primijetiti, vaše propovijedi vjernici često znaju popratiti pljeskom. Što je važno za dobru propovijed: tema, način govora, uvjerljivost…
– Uvijek mi je na pameti ono što je doživio Isus kod svojih govora kad su mu kazali da je to tvrd govor i tko ga može slušati. U tom smislu držim da propovijed ne treba biti populistički, nego evanđeoski usmjerena. Najlakše je govoriti, figurativno kazano, o cvijeću i proljeću, ali treba propovijed zadirati u ljudske živote, oblikovati duše, uzdrmati savjesti. Dojma sam da ljudi, bez obzira što ih to nekada i rani, žele čuti cjelovitu poruku koja prelazi prag svjetovne korektnosti. Važno je da svećenik u ono što govori vjeruje i sam pokušava živjeti. To će vjernici osjetiti. To se ne može odglumiti. Autentičnost ili imaš ili nemaš.
Isus je rekao da je donio mač, a to znači da u svijet treba propovijeđu unijeti “sveti nemir” koji će potaknuti na obraćenje i zaokret od zla i grešna puta. Ako svećenik upadne u autocenzuru, u tom trenutku je gotovo s navještajem. Ako počne birati teme, a neke preskakati zbog nezamjeranja ljudima, propovjedničko poslanje će biti sterilno. Svijet današnjice treba svećenike koji će proročki, a ne u rukavicama, naviještati. Potreban je žar starozavjetnoga Jošue koji je sabrao narod i vođe s jasnim upitom kojem Bogu žele služiti.
Međugorje i Stepinac
U svijetu u kojem živimo nije lako biti kršćanin, a osobito su ugrožene obitelji koje su izvor života. Kako pomoći toj temeljnoj stanici Crkve i društva da iziđe iz krize koja je godinama nagriza?
– Nikada ne prestati ohrabrivati supružnike u njihovu zadatku kršćanskog odgoja djece. Kod čina vjenčanja izgovaramo molitvu u kojoj ističemo da djecu odgoje u školi evanđelja. To je primarna zadaća kršćanske obitelji. Susresti djecu s Isusom Kristom znači poslati ih u svijet osposobljene za obranu ponude zloga, izazove grijeha, nametljivost ovisnosti. Divno je svjedočila naša blaženica Marija Petković kad je kazala da je njezin prvi svećenik bio otac, koji je s djecom molio, čitao Bibliju i tumačio Božje zapovijedi. Obitelj je Crkva u malome. Obitelj je svetohranište gdje prebiva Bog. Roditelji trajno trebaju imati na pameti da ih djeca neće pamtiti po tome što su im materijalno ostvarili, nego kakve su dojmove u njima probudili i ostavili.
Međugorje je mjesto molitve i pomirenja u koje godinama dolaze milijuni vjernika potaknuti pozivima Gospe, Kraljice mira, na molitvu, pokoru i obraćenje. Kardinal Puljić svojedobno je za Međugorje rekao da je najveća ispovjedaonica na svijetu. Što za vas osobno i vašu franjevačku provinciju znači to sveto mjesto?
– Međugorje je stvarnost koja je sve zatekla nepripravne: vidioce, fratre, župu, mjesnoga biskupa, vjerni puk, pa čak i Udbu i KGB. No, s vremenom je Gospina nazočnost, kako svjedoče vidioci, mijenjala odnose u ljudima. Početak promjene uvijek je kajanje i osjećaj milosrđa. U Međugorju su mnogi osjetili iznova Isusov zagrljaj – susreli su ljubav. Kad Gospa u porukama kaže da dođemo njezinu Sinu, logičnim se čini da je to najprije ispovjedaonica. Ispovijedi u Međugorju su nekako cjelovitije, otvorenije, raskajanije, u suzama. Ljudi koji se godinama nisu ohrabrili za ispovijed, to u Međugorju čine. Stoga, za mene osobno, a doživljavam da je to i za našu franjevačku provinciju, Međugorje je izazov i odgovornost pred koju smo izloženi. U stavu poniznosti, bez trijumfalizma, bez ogorčenosti i fanatizma, služiti hodočasnicima ne gledajući na odlikovanja i priznanja je zacrtani put. Prihvatiti biti znak osporavan je usud koji su mnogi fratri zbog Međugorja prošli.
Papa Frane imenovao je poljskog nadbiskupa Henryka Hosera apostolskim vizitatorom za župu Međugorje, koji je vrlo otvoren prema Gospinim ukazanjima. Možemo li uskoro očekivati Papin pravorijek o međugorskim zbivanjima i nadate li se da će on biti pozitivan?
– U kalkulacije i predviđanja ne želim ulaziti. Sama činjenica da je Papa poslao u Međugorje nadbiskupa Henryka Hosera je po sebi dovoljan signal iz kojeg se svi bitni procesi mogu iščitati. Međugorje je s otvorenim srcem prihvatilo Papina poslanika. Njegovi pozitivni dojmovi o Međugorju su izneseni u razgovoru s njim. On Međugorje vidi kao buduće svetište gdje će milijuni ljudi po Gospi nalaziti put do Isusa Krista. A što se tiče Papina pravorijeka, budimo strpljivi. Međugorje je tkalo svoj identitet u strpljivosti, nadi i neumornome čekanju. Međugorje može čekati, premda treba razmisliti mogu li čekati brojni grešnici koji tu dvoje doći upravo zato što nije donesen pravorijek.
Hoćemo li konačno dočekati Stepinčevu kanonizaciju i zbog čega je ta kauza postala znak osporavan?
– Blaženi Alojzije Stepinac je neosporni simbol hrvatskog identiteta, znak vjernosti Crkvi i Vatikanu, memorija zločina komunističkoga sustava. U tom kontekstu gledam i “kočničare” procesa kanonizacije. Ne smijemo zaboraviti da su na društvenoj sceni i na brojnim odgovornim pozicijama indoktrinirani ljudi od mentaliteta onih koji su Stepinca zatvarali, blatili i sotonizirali. Stepinac tako doživljava obnovljeni montirani proces. Nemojmo se zavaravati da jedino Pravoslavna crkva osporava kanonizaciju. Te silnice dolaze i iz drugih krugova koji čuvaju tekovine laži.
To što je Papa osnovao dodatnu komisiju ne treba shvaćati podilaženjem takvima koji Stepinca osporavaju, nego to treba shvatiti kao Stepinčevu pobjedu nad onima koji su ga tada, a i danas, nepravedno optuživali. Vrlo je važno da Stepinac na oltar svetosti dođe bez mrlje, pa čak i onih mrlja koje su montirane. Komisija će upravo to otkloniti. Proglašenje Stepinca svetim značit će konačno priznanje Hrvatske i njezine suverenosti. To će biti znak da su poražene sile komunističkoga jednoumlja čiji potomci i danas uče i fabriciraju lažiranu povijest. Stepinac je svetac u srcima ljudi i to nitko ugušiti ne može.
