Bauk politički promašenoga i 1991. odbačenoga opet kruži Hrvatskom

Srijeda, 20 veljača 2019 12:19
Written by: milanN

U nedjelju, 10. u Bazovici pokraj Trsta održano je obilježavanje Dana sjećanja na žrtve fojbi, većinom na Talijane koji su tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata pobijeni i bačeni u istarske krške jame. Na ceremoniji je bio i predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani, koji je svoj govor zaključio ovim riječima: „Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija, živjeli esuli, živjele vrijednosti naše domovine”.

SDP-ov zastupnik Arsen Bauk u Saboru se osvrnuo na Tajanijev govor: „Dirljivo je gledati kako se cjelokupna hrvatska politička scena natječe u obrani tekovina NOB-a, osuđujući revizionistički govor Tajanija na talijanskoj inačici Bleiburga“, primijetivši kako su se mnogi sjetili starih lekcija iz povijesti o zločinima fašističkih okupatora, o štetnosti povijesnog revizionizma i o patnjama Hrvata i Slovenaca pod talijanskom okupacijom. Dodao je: „Može se reći da prema Tajaniju dižemo čelo, kročimo smjelo i čvrsto stiskamo pest”“, istaknuvši kako se probudilo hrvatsko-slovensko bratstvo i jedinstvo, da se zajedno kao nekada suprotstavljamo teritorijalnim pretenzijama. „Ponovno su nam puna usta patriotizma, slavimo patriote i domoljube koji su obranili Hrvatsku, Istru i Dalmaciju, a to nisu bili ni Jure, ni Boban, ni poglavnik, ni doglavnici. Ne, nisu to bili oni koji su bili ’Za dom spremni’. Tajani nas je ponovno podsjetio tko su bili hrvatski patrioti i domoljubi, tko je bila jedina patriotska i domoljubna hrvatska vojska, to su narodnooslobodilačka vojska, partizani, pod vodstvom maršala Tita.“

Bauk sigurno zna i da je, kad ustaška vlada više nije mogla uspjeti, odgovornost za spašavanje hrvatske države bila na strani komunista i Hrvatske seljačke stranke. Oni su tada trebali zamijeniti ustaše na čelu države, jer su ustaše bili nositelji jednog poretka koji je bio vezan za sile koje su tada u svjetskom ratu bile poražene, a državu, hrvatsku državu, oni su trebali sačuvati za hrvatski narod. No oni nisu uništavali samo ustaški režim, nego i hrvatsku državu, i obnovili su Jugoslaviju, državu koja se u prošlosti pokazala nesrećom za hrvatski narod. Ako danas prigovaraju da ustaška vlast nije bila dobra i da je narod nije prihvaćao, komunisti su trebali preuzeti državu, raspisati slobodne izbore i suditi onima koji su se ogriješili o ljudske i međunarodne zakone, a ne uništavati cijelu jednu generaciju i bahato preuzeti vlast te je predati drugom narodu i drugoj državi.

No Bauk je tipični baštinik jugoslavenskog komunizma i služi se metodom koju su njegovi uzori usavršili u komunističkoj Jugoslaviji: postavljaju etiketu pod koju žele svrstati hrvatsku stvarnost od 1941. do 1945. i svoje „argumente“ stavljaju u neki širi kontekst koji će im omogućiti da ne ulaze u razloge koji su uvjetovali radikalizaciju hrvatskih oslobodilačkih težnji između 1929. i 1941. i doveli do stvaranja ustaškog pokreta. Bauk, naravno, preskoče i Jugoslaviju, jugoslavenstvo, srpski imperijalizam i balkansku verziju komunizma kao političke pojave u sredini u kojoj se odvijao oružani sukob u Hrvatskoj od 1941. do 1945. Prešućuje i masovne zločine koje je partizanska vojska pod vodstvom Komunističke partije počinila čak i u Italiji, na mjestu na koje je Tajani i došao komemorirati žrtve bačene u kraške jame. Za Bauka, i za sve „bauke“, fojbe odnosno kraške jame od Jazovke pa nadalje u njihovoj svijesti ne postoje ili im nikada nisu na jeziku. Pa proizlazi da samo njihovi neprijatelji mogu počiniti zločine, a oni i njihovi bratstvo-jedinstveni prijatelji – nikada.

Bauk i „bauci“ uvijek će još i isticati da se „revizijom“ povijesti ruši slika Hrvatske koja je izašla kao pobjednica, uključena u antifašistički europski blok, a pritom će dosljedno prešućivati sve što je hrvatski narod doživio i godine 1945. i poslije, kad je, kao „pobjednički“, uspio zadobiti etiketu da je „genocidan“ te je tu etiketu morao ispaštati, u ime novo uspostavljenog „bratstva i jedinstva“, od Bleiburga preko marševa smrti do Titovih logora. Ta etiketa provlači se sve do danas, zahvaljujući „narodnoj“ vlasti i „bratskom“ srpskom narodu, iako je već na popisu pučanstva 1948. utvrđeno da je u onom dijelu Jugoslavije koji odgovara njezinim granicama do 1941. postotak Hrvata ostao isti u odnosu na popis stanovništva iz 1931. (poništen je dakle sav razmjerni demografski prirast unatrag 17 godina!), dok je postotak Srba i Crnogoraca, unatoč ratnim gubitcima, znatno porastao.

Baukov komentar sigurno ne će koristiti da se počnu revidirati predrasude prema prošlosti. Proces revizije povijesti koja se službeno učila u Titovoj Jugoslaviji, a koja je bila politički temelj jugoslavensko-komunističkog totalitarizma, i gotovo trideset godina od uspostave hrvatske državnosti usporen je i otežan. Ni u jednom procesu povijesne revizije ne može se unaprijed znati krajnji rezultat jer je on sinteza svega što se o prošlosti piše nakon što sloboda omogući ozbiljnu raspravu o dotadašnjim „istinama“. No sve je zadržano u zoni tabua: do danas nije dopuštena normalna slobodna rasprava, jer oni koji su se razvijali na povijesnoj varijanti jugoslavenske države etiketiraju one koji su se razvijali na povijesnoj varijanti hrvatske države i zatim nastavljaju raspravljati s tim etiketama, a ne sa činjenicama ili s tvrdnjama onih koji nastoje raščlanjivati prošlost ili pružiti nove podatke ili prosudbe.

Zanimljivo je da Bauk i njegovi istomišljenici, ali i navodni neistomišljenici, koji su slično njemu oštro kritizirali govor predsjednika Europskog parlamenta, nisu nikada smogli snage provesti u djelo Rezoluciju 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe prihvatila 25. siječnja 2006., a ni Rezoluciju 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe prihvatila 27. lipnja 1996. Zanimljivo je i da međunarodni krugovi koji su prihvatili povijesne mitove komunističke Jugoslavije i nakon propasti Jugoslavije i komunizma ne žele te mitove preispitati, ili to čine vrlo nevoljko, iako za to već sada imaju dovoljno materijala. Simptomatično je i zagonetno i to da ni Vijeće Europe, a ni Europska unija, koja je i sama prihvatila odgovarajuće preporuke o lustraciji komunističkog razdoblja, ne inzistiraju na poštivanju vlastitih rezolucija!

Iako će nam prišiti etiketu „revizionizma“ i optužiti da se stalno bavimo prošlošću, činjenica je da se antagonizmi iz prošlosti provlače na neki način sve do danas. Gajevo slavenstvo nasuprot Kuzmanićevu hrvatstvu, Starčevićevo i Kvaternikovo pravaštvo i „samohrvatstvo“ nasuprot Strossmayerovu i Račkijevu slavjanskom „našijenstvu“ i slavosrpstvu, Frankov taktički trijalizam nasuprot kvijetističkoga jugoslavenstva, prosrpskog Supilova i Trumbićeva koalicionaštva, Pavelićeva neovisna – nasuprot Mačekovoj „slobodnoj“ jugoslavensko-banovinskoj i Hebrangovoj sovjetskoj komunističkoj, i opet jugoslavenskoj Hrvatskoj. I napokon, Tuđmanova odluka da ne propusti već prvu prigodu za uspostavu države, nasuprot ljevičarsko-socijaldemokratskim frazama o federacijama i konfederacijama, koje su predlagali strani projugoslavenski krugovi i bili spremni to honorirati, kao i danas.

Razdjelnica nikako da nestane, i čini se kako se produljuje u sadašnjost i u budućnost. Oni koji se vraćaju Gaju, Strossmayeru, Račkome, Supilu, Mačeku i Hebrangu i danas svjesno ili nesvjesno teže za utapanjem Hrvatske u bilo koju širu zajednicu. Oni kojima na srcu leži hrvatska državna neovisnost žele je očuvati i ne žele ni s kim dijeliti suverenitet, osim u onoj mjeri u kojoj Hrvatska ima od toga opipljivu korist, i na što posve slobodno pristane. Krajnje je vrijeme da se shvati kako se politika vodi glavom, a ne srcem, i da se uspjeh dokazuje državnim proračunom, slobodom i standardom državljana, a ne nagradama i pohvalama izvana. To je jedna od ključnih zadaća istinske nacionalne alternative postojećemu odnosno otpora prijetećemu. Ovo je trenutak za otrježnjenje i organiziranje jer iz dana u dan stvari se zaoštravaju i postaju sve složenije. Upozorenje je stiglo u petak, 15. veljače 2019., kad je Hrvatski sabor prihvatio Vladino izvješće da građanska inicijativa Narod odlučuje nije prikupila dovoljno potpisa sa 105 glasova „za“, 2 „suzdržana“ i 16 „protiv“. A da se vratimo još malo na Arsena Bauka: on je zatražio da u zapisnik uđe kako je to vladino izvješće prihvaćeno s više glasova negoli je potrebno za promjenu Ustava. Što bi pak Bauk promijenio u Ustavu, možemo samo nagađati. Utemeljeno je pretpostaviti da bi srušio „Tuđmanovu tvrđavu“ ugrađenu u Članak 141. Ustava Republike Hrvatske, kojim se zabranjuje ulazak u balkanske i osobito u neke nove ‘jugoslavenske’ asocijacije. Taj članak Tuđmanova je baština, u najviši akt ugrađen zaštitni mehanizam od manipulacija (zabrana udruživanja u “saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku“).