Srpski političari (Milošević, Jović) su krajem siječnja 1991. godine tražili uvođenja izvanrednog stanja u Hrvatskoj a poslije su zbog gubitka kontrole tražili da se izvanredno stanje uvede na području cijele Jugoslavije tako da oni svuda postave svoju marionetsku upravu. Nakon neuspjelog osvajanja Pakraca od srpskih terorista i velikih prosvjeda u Beogradu 9. ožujka 1991. godine srbijansko vodstvo je zatražilo uvođenje izvanrednog stanja. pa je bila sazvana sjednica Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ 12. ožujka 1991. godine. U sastavu Vrhovne komande bili su: Veljko Kadijević (general armije, savezni sekretar za obranu), Blagoje Adžić (general-pukovnik, načelnik štaba) Stane Brovet (admiral, zamjenik saveznog sekretara za obranu) i članovi Predsjedništva SFRJ: Borisav Jović (Srbija), Stjepan Mesić (Hrvatska), Janez Drnovšek (Slovenija), Bogić Bogićević (Bosna i Hercegovina), Nenad Bućin (Crna Gora), Jugoslav Kostić (Vojvodina) i Riza Sapunxhia (Kosovo i Metohija).

Treba spomenuti da su pripreme za nametanje srpske hegemonije preko Predsjedništva SFRJ bile odrađene i da su „jogurt revolucijom“ smijenjena rukovodstva u Vojvodini, Kosovu i Metohiji i Crnoj Gori te imenovani Miloševićevi kadrovi koji će glasovati prema naređenju Miloševića. Dana 9. ožujka 1991. je bio veliki prosvjed u Beogradu kojim se tražilo odstupanje Slobodana Miloševića. Borisav Jović je održao telefonsku sjednicu Predsjedništva o uporabi vojske za smirivanje stanja. JNA je tenkovima izišli na ulice Beograda i prekinula prosvjede. Borisav Jović je na prevaru dobio suglasnost članove Predsjedništva SFRJ, koju su oni kasnije povukli pa su tenkovi vraćeni u kasarne. Nakon toga je Borisav Jović (u funkciji predsjedavajućeg Predsjedništva SFRJ) javno preko televizije sazvao sjednicu Vrhovne komande s ciljem da Predsjedništvo SFRJ izglasa uvođenje izvanrednog stanja. Uvođenje izvanrednog stanja je tražilo srbijansko rukovodstvo (Slobodan Milošević i Borisav Jović).

Sjednica Vrhovne komande je započela 12. ožujka 1991. godine. Izvršen je silan pritisak da se izglasa uvođenje izvanrednog stanja u cijeloj Jugoslaviji. Prijedlog nije dobio većinu (nisu bili kompletni) pa je sjednica nastavljena 14. ožujka, kako opet nije bilo dovoljno glasova sjednica je nastavljena i 15. ožujka 1991. godine ali nije bilo dovoljno glasova da se prijedlog usvoji pa nije uvedeno izvanredno stanje. Veljko Kadijević je tajno odletio u Moskvu na konzultacije u vezi uvođenja izvanrednog stanja ali mu je rečeno da sačeka smjenu Mihajla Gorbačova. Vojni vrh je u Rusiji pripremao vojni udar pa je sovjetski general Dmitri Jazov Kadijeviću preporučio da sačeka da vojska preuzme vlast u Rusiji. U velikoj tajnosti admiral Branko Mamula je otišao u London a Blagoje Adžić u Pariz s ciljem obavještavanja, traženja prešutne podrške, o namjeri JNA da izvrši vojni udar. SAD i zapadne zemlje su bile protiv uvođenja izvanrednog stanja (vojnog diktature). Nekompletno Predsjedništvo SFRJ nije donijelo odluku (12. ožujka 1991.) pa je nastavak (nova sjednica) zakazana za 14. ožujka kada se Predsjedništvo SFRJ kompletiralo. Tijekom pripreme za nastavak sjednice vođeni su mnogi razgovori, vršena uvjeravanja i prijetnje s ciljem da se izglasa uvođenje izvanrednog stanja.

Budući da vodstvo JNA nije dobilo podršku u Moskvi, Londonu, Parizu a Sjedinjene američke države su bile protiv uvođenja izvanrednog stanja (bile su za očuvanje Jugoslavije ali ne i za vojni udar) Veljko Kadijević je tražio da o uvođenju izvanrednog stanja odluči Predsjedništvo SFRJ. Na glasovanju 14. ožujka 1991. godine protiv uvođenja izvanrednog stanja glasali su: Bogić Bogićević (član SR BiH), Riza Sapunxhiu (član AP Kosova i Metohije), Stipe Mesić (član SR Hrvatske), Vasil Tupurkovski (član SR Makedonije) i Janez Drnovešek (član SR Slovenije).

Za odluku o uvođenju izvanrednog stanja na člana Predsjedništva SFRJ iz Bosne i Hercegovine, Bogića Bogićevića, je vršen silan pritisak. Bogić Bogićević, Srbin iz Bosne i Hercegovine, se časno ponio i nije se dao nagovoriti da glasa mimo svoje savjesti. Budući da 14. ožujka 1991. nije izglasovano odobrenje za uvođenje izvanrednog stanja Veljko Kadijević je članovima Predsjedništva najavio nastavak sjednice za slijedeći dan (15. ožujka) kada se ponovno pokušalo pridobiti Bogića Bogićevića da glasa za odluku o uvođenju izvanrednog stanja na području cijele Jugoslavije. Članovi Predsjedništva SFRJ su ostali pri prijašnjem stavu pa odluka o uvođenju izvanrednog stanja nije dobila većinu glasova.

Bilo je više scenarija (JNA i vodstva Srbije) za uvođenje izvanrednog stanja ali ni jedan nije bio pouzdan. Međunarodna zajednica je željela da se jugoslavenska kriza rješi politički a ne vojno. S druge strane JNA, bez velikih priprema, nije bila sposobna za učinkovitu vojnu kontrolu na razini cijele države. Budući da Predsjedništvo SFRJ nije dalo suglasnost za uvođenja izvanrednog stanja vodstvo JNA odustaje od državnog udara. Dana 17. ožujka Veljko Kadijević obavještava Slobodana Miloševića i Borisava Jovića da vojska ne će preuzeti odgovornost jer je njegov štab procijenio sljedeće posljedice na unutrašnjem i međunarodnom planu:

• Na unutrašnjem planu: sukob JNA s Teritorijalnom obranom i jedinicama republičke policije Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Bosne i Hercegovine te mogući ustanak Albanaca. Također ni opozicije u Srbiji ne će podržati JNA.
• Na međunarodnom planu je slijedila blokada granica SFRJ, zamrzavanje imovine, bankovnih računa, moguća vojna intervencija.

Sve navedeno je bilo realno osim vojne intervencije. Kasniji razvoj događaja je pokazao da je procjena KOS-a i štaba JNA bila točna. JNA nije bila sposobna, bez velikih priprema, iznenadno uvesti izvanredno stanje.

Borisav Jović i Slobodan Milošević su tražili da JNA uvede izvanredno stanje bez obzira na Predsjedništvo SFRJ. Optužili su Veljka Kadijevića da ih je izdao jer Kadijević nije htio da bez odluke Predsjedništva SFRJ uvede izvanredno stanje. Budući da su vodeće zemlje svijeta bile protiv vojne intervencije i da JNA nije bila spremna na izazove nakon uvođenja izvanrednog vodstvo JNA je odustalo od preuzimanja odgovornosti za uvođenje izvanrednog stanja. Da su im okolnosti išle na ruku oni bi uveli izvanredno stanje bez obzira na odluku Predsjedništva SFRJ.

Slobodan Milošević je dan nakon završetka sjednice, 16. ožujka 1991. godine, javno kazao da Jugoslavije više nema i da on ne priznaje savezne organe i njihove odluke. Srbi su izvršili zamjenu nekih članova Predsjedništva ali su 25. ožujka 1991. godine izjavili da više ne priznaju niti jednu odluku Predsjedništva SFRJ.

Glas Srbina Bogića Bogićevića je bio presudan pri glasovanju. On nije podlegao silnim pritiscima, ucjenama, obećanjima i nije dao svoj glas za uvođenje izvanrednog stanja. Nakon neuspjeha srbijanskog pokušaja uvođenja izvanrednog stanja Bogić Bogićević je ostao bez plaće, kao član Predsjedništva SFRJ, i nije radio nigdje godinu dana. Zahvaljujući prijateljima je preživio.

Marko Jukić/hu-benedikt.hr; Foto: in4s.net, politika

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save