Marko Ljubić: Uljanikovci nisu radnici, nego vlasnici odgovorni za milijarde kuna
Daleko sigurniji znak da je Plenkovićeva vlada odlučila zavrnuti rogove istarskim političkim klijentelistima, koji su doduše po istom obrascu kao i u cijeloj Hrvatskoj njihovi srodnici u političkim skupinama, ustanovili već višegodišnji nesraskidivi interesni savez medija, poslovnoga svijeta ili polusvijeta, državnih institucija, lokalnih, regionalnih i tzv. nacionalnih politika, od čega su napravili nevjerojatan biznis epskih razmjera i otkrili nepresušne zlatne rudnike za pripadnike, od intervencije PNUSKO-ka i DORH-a je – pisanje tzv. mainstream medija. Točno po dometima pisanja će se vidjeti hoće li Plenković samo zavrtati ili čupati rogove. Dovoljno je zaviriti na stranice Jutarnjeg lista, pronaći tekstove koji silno kompromitiraju legendarnog strateškoga partnera po Hrvatskoj, Danka Končara, primjetiti Damira Kajina u temi dana HTV-a, pred kojim su godinama zaključana sva mainstream vrata, pogotovo ona na HTV-u, da bi se nesumnjivo dalo naslutiti da se iza državnih intervencija institucijama, odlučilo i politički udariti na nositelje rupetine Uljanik i svega što se događalo na liniji Istra ž–Rijeka, a to neizostavno vodi i na zagrebačke adrese prethodnih vlada. No, to nimalo ne umanjuje odgovornost aktualne vlade, dapače. Kako i gdje zaustaviti tu akciju ili još bolje i optimističkije, gdje će i na kojim adresama završiti odmotano cijelo klupko ili lanac umreženih nositelja i utjecaja, pitanje je koje će uveliko odrediti realnu vjerodostojnost aktualne vlasti kad je u pitanju klasični kriminal, a ne tzv. sukob interesa. Plenković je do sada usprkos prilično razumnim sumnjama u njegove argumente stalno tvrdio da mu nitko nikada nije imao razloga izravno ili neizravno pripisati nešto netočno, očito polazeći od toga da ako on izravno nije u nešto umješan, bez obzira na njegovu odgovornost, ne snosi osobno nikave posljedice ili mrlje na ugledu, pa ima pravo tvrditi da je – čist i pošten. Neće biti tako, jer njegova uloga na čelu države nije ne prljati ruke, nego – ne dopustiti nikome da prljavim rukama zagadi hrvatske društvene odnose. Posebno je pogubna priča o tzv. sukobu interesa kao eufemizmu za sve nevaljalosti, kojom se primjerice pokušava predstaviti više stotina tisuća eura teška koalicja Ivana Jakovčića i Danka Končara, iako je potpuni idiotizam polaziti od činjenice da je čovjek kao Konačar ili bilo koji čovjek bez ikakvih uvjeta i daleko većih očekivanja, nekoga, makar mu to bio i rođeni brat, godinama držao na platnom popisu svoje firme ili kompanije plaćajući mu neku vrstu humanitarnog davanja teškog mjesečno pet tisuća eura. Krije li se u toj humanitarnoj vezi recimo i objavljeni podatak u Jutarnjem listu da je tijekom ljeta 2018. godine Uljanik, iako nije imao za plaće uposlenicima, dva puta plaćao agregate uvezene iz Kine, jednom tvrtki sina Danka Končara, inače uvozniku tih agregata, koji je Kinezima platio gotovo beznačajn iznos od naplaćenih sredstava Uljanika, pa je isti iznos koji je Uljanik isplatio njemu za iste agregate, morao platiti i Kinezima? Baš me zanima što je to potaknulo upravu Uljanika da Konačarima omogući takvo neposlovno ponašanje teško više od milijun eura samo na jednome poslu? Humanitarnost, osjećaji, poštenje uklesano na čelu, glupost ljudi u upravi ili neki signal koji im je govorio da to smiju bez ikakve odgovornosti i posljedica raditi?
Stavrno složeno i teško pitanje, koje je jako teško dovesti u humanitarnu vezu Končara i Jakovčića, te njegovih kompanjona Miletića, Flege i ostalih koji su bili zabavljeni borbom protiv ustaša i fašista po Hrvatskoj, otprilike kao što i danas urlaju o radničkim pravima vlasnika brodogradilišta i ugroženosti Istre.
Ne treba biti genijalac pa zaključiti da se u raspetljavanju ovakvih detalja krije puna istina o Uljaniku. Ali i o Hrvatskoj, jer ovo je danas postala već uobičajena hrvatska paradigma i neće se moći njezino rješavanje održavati na lancu. Koliko god bio dugačak.
Ima li nešto što primjerice Plenkoviću određuje dužinu toga lanca za raspetljavanje i što diktira razumna očekivanja od ove kampanje protiv kriminala u Istri?
E, to je problem.
Tu se ne može ne postaviti pitanje, kakav se ishod može očekivati od vlasti koja je talac ignoriranja i pokrivanja primjerice činjenice da ispred kuće njezine ministrice leži luksuzni Mercedes navodno vlasništvo roditelja, a da se istodobno nije ni pokušalo ispitati primanja roditelja, njihove luksuzne navike prije nego je kćerka postala ministrica i realne mogućnosti kupnje takvoga luksuza. To izgleda banalno u odnosu na Uljanik, ali u nastojanjima da se golema afera detaljno istraži, može biti vrlo,vrlo znakovito, jer ukazuje na senzibilitet prije svega Andreja Plenkovića prema zaštiti minimuma regularnosti u unutarhrvatskim društvenim procesima. Ne može se proganjati tzv. velikoga razbojnika a tolerirati i štiti potencijalno maloga, koliko god u tome bilo nesrazmjera, jer principi su principi.
Nema u cijeloj priči oko Uljanika nevinih, to je jasno kao dan.
Jer, ne postoje takvi kriminalni lumeni, takvi nadljudi ili takve nadskupine koje se usuđuju zagaziti u nestanak nekoliko milijardi kuna, a da njihova “hrabrost” ili drskost nema ishodište u posve realnim uporištima oslonca na sve državne strukture, ili bez svijesti da im nitko ne može ništa. A ako im nitko ne može ništa, s obzirom da je država monopolist prisile i kazne, logično je da u tom slučaju država služi kao – zaštita kriminalnim idejama i njihovim nositeljima.
Za zamračiti nekoliko milijardi kuna jedino je moguće uporište imati kontrolu nad monopolom, to znači i nad onim tko jedini smije kažnjavati! Na području jedne države, takav epski razmjer poslovnih stradanja nije moguće uraditi ako postoji i mrvica države, odnosno bar maleno uporište stvarne državne odgovornosti u njezinim institucijama.
I ostaviti nedirnutim stvarne uzroke tih svinjarija u Uljaniku.
Debakl Uljanika zato je debakl hrvatske države.
Već sada, bez obzira ako čak država i potpuno razriješi taj slučaj.
Zove li se u ovome slučaju ta dražava IDS, ili nekakvi strateški partneri koji haraju svojim strateškastim idejama i planovima godinama ispod rubnika naočala te države kako ih volja, istodobno razvijajući parabiznis utuživanja dušvenih boli, koristeći svoje ekonomske resurse protiv ostatka ostataka slobodnih novinara, tjerajući ih na prosjački štap i neskriveno na taj način prijeteći svima ostalima, pogotovo njihovim nakladnicima oslanjajući se na osvojena uporišta u pravosudnom sustavu, posve je nebitno. Država je, kako ju god gledali, tko god bio na čelu regionalnog DORH-a ili policije u Istri, jedna i jedinstvena, pa za sve propuste u Istri, istodobno mora nužno odgovarati centralna država u Zagrebu. Ne može šef županijskog DORH-a u Istri biti loš i ne raditi ništa u ovome slučaju godinama, a istodobno biti dobri njegovi šefovi u Zagrebu. To ne ide.
Isto se odnosi na sve državne institucije.
U istarskom slučaju, u i oko Uljanika imamo još jednu bezočnu fintu, kakva se rijetko viđa. A seže u vrijeme prije zadnje pretvorbe, odnosno kako se to eufemiziralo – restrukturiranja brodogradilišta Uljanik sa svojim poslovnim sastavnicama. Ta finta ima klasičan obrazac osmišljavanja sustava integracije politike i poslovanja, odnosno stvaranja pretežite i trajne kontrole nad procesima pod svojim nadzorom, koja omogućava godinama unaprijed totalnu kontrolu nad svim procesima u Puli i oko Pule, počevši od vezivanja izbornoga tijela za održavanje vlasti.
Evo o čemu se radi, i o čemu se gotovo ne govori.
Nema nikakve koristi danas spektakularno pohapsiti i pred kamarema naciji bildati moć države, nad 12 Uljanikovih rukovodilaca, niti ima koristi od natezanja po televizijskim studijima s Miletićom i sličnim tipovima, koliko god predstavnici vlasti bili retorički oštri i koliko god njihove poruke imale smisla. Plenković i njegova vlada su nazad dva dana donijeli jedinu razumnu odluku odbijanjem navodnog restrukturiranja, no donošenje takve odluke ne mora doslovno ništa dobro značiti, niti biti bilo kakvo jamstvo da se i ova situacija neće razvodniti, te da neće u koaliciji skupina koje su izazvale nevjerojatan udar na Hrvatsku, doći do premoštavanja istoga toga modela poslovanja i djelovanja države, uz namjanje moguće žrtve, kojima je stvarni cilj zapravo – spasiti model djelovanja.
I ostaviti nedirnutim stvarne uzroke tih svinjarija u Uljaniku.
Netko je 2013. godine, a trebalo bi biti na temelju nečega stručnog, provjerljivog i elaboriranog na izrazito stručan poslovno-upravljački i financijsko-ekonomski način i na temelju nečega dokumentiranoga predložio tadašnjoj hrvatskoj vlasti dokumente o privatizaciji Uljanik grupe. Vlada je to odobrila, a pristanak na vlasnički udio od 25%, pri čemu različite skupine poslovnih partnera, više ili manje zainteresiranih za brodogradnju također imaju zajedno nešto malo više od toga udjela, te pogotovo suvlasnički udio radnika od oko 47 %, daju ukazati nepogrješivo na koncept koji je doveo do ovoga stanja. Potpuno je sigurno na temelju takve pretvorbe da se već tada planiralo Uljanik koristiti kao kasicu prasicu.
Ništa se, doslovno ništa, nije moglo očekivati, nego ovakvo upravljanje Uljanikom nakon toga, jer je posve očito koncept vlasničke strukture iz koje proizilazi i upravljačka moć, bio napravljen tako da se može raditi što je volja upravi i onima koji su s njima u lancu, bez preuzimanja financijske odgovornosti, za koju je postojao adresirani manjinski, a jedini stvarno financijski moćni suvlasnik – država.
U tom modelu pretvorbe vidi se jasna namjera da se državne ingerencije u poslovanju i upravljanju Uljanikom svedu na minimum ili kad je potrebno potpuno isključe, ali točno dovoljan minimum za stalno sidro odgovornosti, prvenstveno za možebitni ovakav razvoj događaja. Drugim riječima, udio od 25% nije ostavljao državi nikakvu mogućnost upravljanja, ali joj je ostavljao obavezu reagiranja upravo na temelju toga kritičnog udjela, te snošenje odgovornosti, naravno – one materijalne i financijske za neuspjehe u poslovanju. Kao dodatno jamstvo za takve namjere uvijek su mogli poslužiti tisuće tadašnjih suvlasnika, koji su po potrebi mogli postati radnici, pa od svega pritiskom stvoriti socijalni problem. Da su i nositelji državnih pozicija znali ili slutili prema samome konceptu pretvorbe, a možda i zbog nečega indikativnoga u samoj pripremi modela, bilo je vidljivo i iz toga da država nikada nije htjela imenovati člana Nadzornog odbora. U situaciji kada se toliki i rukama i nogama čupaju za slična mjesta, makar formalno bila i nehonorirana jer postoji čitav niz alternativa namirivanja “nadziranja” nitko nije očtito je htio sjesti u Nadzorni odbor Uljanik grupe. Malo čudno, i silno upozoravajuće, zar ne?
Državni udio u vlasništvu bio je pozivnica stotinama kooperanata a pogotovo inozemnim partnerima, a takvi su zapravo bili gotovo svi naručitelji brodova, jer i uspkros uočenim nesolidnostima, uvijek je ostajala na kraju svijesti činjenica da će iz ovih ili onih razloga, što se god dogodi morati u ime “viših” interesa i ciljeva intervenirati “manjinski” pratner. S druge strane, iako IDS tvrdi, pogotovo Miletić uz eskalaciju besramnih optužbi i gotovo histeričnih pupavičastih prijetnji cijeloj Hrvatskoj, svodeći njegovo političko istrijanstvo na srpstvo Milorada Pupovca po istom bizantskom modelu predstavljajući svoje javne svinjarije kao žrtvu pred neprijateljskom Hrvatskom, jasno je kao dan da je upravo IDS imao svoje političke prste u tome modelu privatizacije. Jer radnici su bili ulog. Onaj tko politički kontrolira cijelo okruženje oko Uljanika, naravno da ima i presudan utjecaj na sve oko i u njemu, a pogotovo je imao na proces zapošljavanja tjekom zadnjih trideset godina, pri čemu valja odmah naglasiti da je tu veoma važno razlikovati radnika vlasnika od radnika uposlenika, sindikate od sindikata. Radnici su pretvorbom postali suvlasnici, pa su po udjelu bili praktično najjači suvlasnici Uljanik grupe i trebalo je tada, kad su pristajali na tu kombinatoriku razmišljati i predvidjeti da vlasničko pravo podrazumijeva i odgovornost. Što bi se dogodilo da im zbog toga što su dakle činjenjem ili nečinjenjem sudjelovali u krahu Uljanika koji prijeti cijeloj Hrvatskoj, netko sada uredno sjedne na svu imovinu pa dugove koje su oni kao vlasnici napravili posrednim upravljanjem Uljanikom – odluči podmiriti na taj način?
A oni točno to traže od hrvatske države, koja nema neki fiktivni ili svemirski državni nego nacionalni novac i imovinu, pa da bi platila neodgovornost Uljanikovih suvlasnika, mora uzeti nekim drugim vlasnicima koji su svoju imovinu pošteno stvorili.
Sindikalnim predstavnicima preostalih radnika Uljanika upravo tako treba pristupiti, jer oni nisu nikakav sindikat nego udruženje odgovornih suvlasnika Uljanik grupe, a ne dopuštati im da kanaliziraju IDS-ovu političku neodgovornost prema cijeloj Hrvatskoj i da reketare političkim pritiscima ostatak nacije za svoje vlasničke propuste. Utoliko je potpuno neprihvatljivo bilo ih primiti u uredu Predsjednice ili u Vladi, jer ničim to nisu zaslužili, a primiti ih kao sindikate znači pristati na političko pokroviteljstvo nevjerojatnih svinjarija koje su se događale tijekom godina i za koje postoji izravna i njihova odgovornost. U ovome slučaju suze i osjećaji nisu pravac ponašanja, nego mamac i slabost kojim se prikriva elementarna odgovornost, kojom upravo tisuće suvlasnika, sad isturenih ugroženih radnika, pokušavaju zaštiti stvarne kreatore cjelokupne goleme svinjarije. Ne radi se o radničkoj klasi, da to prevedemo na antifašistički jezik kojim se njihovi mentori koriste, nego o – vlasnicima tvrtke kojom su upravljali njihovi ovlašteni predstavnici!
Upravo zato je bilo gotovo gadljivo gledati sindikalistu neku večer u studiju Otvoreno, koji zapovjednim tonom bez ikakvoga osjećaja odgovornosti ističe kako ga ne zanima što je bilo ranije, nego rješenje za ljude! Ma, nemoj!
Nema nikakve sumnje da je u koaliciji tadašnjega IDS-a i ondašnje državne vlasti na čelu s Milanovićom, skrojen model koji će osigurati skupinama oko Uljanika potpuni utjecaj na sve što se u njemu događa, počevši od razvoja mreže kooperanata, kadroviranje, do samoga zapošljavanja pogotovo u neproizvodnim ili administrativnim cjelinama, zatim financijskih aranžmana i međunarodnoga poslovanja upravo preko toga radničkoga vlasničkoga udjela, baš zbog njegove disperzije na nekoliko tisuća ljudi, za čiju kontrolu je bilo dovoljna dobro organizirana skupina od desetak ljudi kroz sindikate ili na par dobro raspoređenih mjesta, te uz egzistencijalne benefite koji se računaju na prosječnoj plaći od oko 11 tisuća kuna, što je za hrvatske prilike bogatstvo, zapravo najbolja organizacija u Istri imala presudan utjecaj na sve što se događalo u Uljaniku.
U takvom modelu nekoliko tisuća suvlasnika s najvećim suvlasničkim udjelom bili su medij i pokriće za orgijanje upravama i njihovim izvanjskim saveznicima, a istodobno su bili jamstvo da će se posljedice orgijanja moći predstaviti kao socijalni i humanitarni problem i isporučiti račune – državi.
Upravo to se događa.
Najbolje organizirana grupacija u Istri je IDS koji je imao više od dvadeset i osam godina, uz naslijeđe koju im je donijela kadrovska struktura i srodne utjecajne skupine iz bivšega režima, razviti mrežu potpune kontrole i utjecaja na sve što se događalo u Istri, čak i na vrlo benignim pitanjima, a kamo li ne na Uljaniku s milijardama kuna koje su se vrtjele oko njega.
Jedini je IDS imao potencijal integrirati utjecaje lokalne, regionalne i državne politike i isporučiti ih na tacni navodnim poslovnjacima s izvjesnim izgledima da nitko neće ozbiljno odgovarati za bilo što u Uljaniku. I u tom pravcu mora ići istraga, jedino na tom pravcu sa završetkom hobotnice u Zagrebu, te svakako trenutno u Bruxellesu, moguće je rasvijetliti i primjereno kazniti sudionike i odgovorne, te tako poslati snažnu državnu poruku sličnima diljem Hrvatske da se to ne isplati. Bez toga, otkinuti krak hobotnice će se obnoviti i nastavit će se orgijanje na drugim mjestima, gdje se ima što opljačkati.
Model pretvorbe koji je državu zadržao na 25 % a radnicima omogućio 47 % udjela, zapravo je model kojim se upravama i izvanjskim utjecajima može suvereno, bez suvišnih pitanja raditi što se hoće i što je volja onome tko ima dominantan utjecaj u samoj Istri, a istovremeno imati odstupnicu u interesnom i tko zna kakvom sve povezivanju s utjecajima u Zagrebu, u slučaju velike nevolje kao što je ova danas. Upravo ta svijest o postojanju odstupnice putem državnih 25 % i sasvim sigurno razvijenih podzemnih utjecaja u Zagrebu, bila je ohrabrenje muljatorima u Uljaniku da mogu raditi što ih volja, ali i mamac inozemnim partnerima da ulaze u problematično poslovno okruženje sa svojim narudžbama i novcima u vidu avansa, jer je pravac uvijek vodio na rezervni a jedino sigurni položaj – državni proračun.
Dakle, ako Plenković ostavi, a koliko se god on i njegova vlada zaklinjali da nemaju veze s intrevencijom PNUSKOK-as ili DORH-a u Uljaniku to jednostavno nije točno, jer se mora postaviti pitanje zašto te intervencije nije bilo u godinama nastajanja tako golemih problema a isti su ljudi ili njhovi mentori koji su i danas uz njih bili na vrhu tih institucija, domet intervencija na nekolicini izvršitelja, te ako se ne presjeku svi mogući pravci suradnje od te pretvorbe preko izdavanja jamstava sve do danas, jasno je da će biti neupitno da je Plenković zapravo spasio model, a u tome spašavanju žrtvovani su nekolicina nebitnih igrača koje je lako zamjeniti kako bi slični modeli nastavili divljati Hrvatskom i držati ju pod potpunom kontrolom. Ovdje će Plenković morati presjeći i grane na kojima je upravo njegova stranka i on na njezinom čelu, preuzeo kompletan nadzor nad svim što se događa u Hrvatskoj, a to je politički modus vivendi djelovanja mainstreama. Razumno je zato pitati –može li on to i smije li?
Odgovor je gotovo izvjestan.
U slučaju Uljanik radi se u dubinskom poremećaju djelovanja država, a posljedica toga je izrazito opasna i razorna ukupna društvena klima, s razornim posljedicama na ukupan status Hrvatske, kako u zemlji među hrvatskim narodom, tako i pred poslovnim i financijskim krugovima u svijetu. Priča o ugledu Hrvatske i afirmaciji koju dnevno kao pokvareni gramofoni proizvode najviši državni dužnosnici, od Predsjednice do Plenkovića, smijurija je kojoj više ne vjeruju čak ni njihovi najvjerniji zalupani uhljebi, mediokriteti i trabanti u kabinetima. Naime, prevariti toliko silno moćnih svjetskih poslovnih ljudi, što vuče iznimno loš glas i kod finacijskih institucija, čak i ako im država nadoknadi kompletne štete, a morat će zbog onoga sidra od 25 % koje su pretvorbeni meštri ciljano ostavili za ovakve situacije i potpune nemogućnosti većine suvlasnika da preuzmu bilo kakvu financjisku odgovornost u svemu, mislim na radnike naravno, makar i pod obrazloženjem o čuvanju ugleda Republike Hrvatske, nimalo neće doprinijeti poslovnom ugledu Hrvatske ili legendarnom investicijskom statusu u poslovnom svijetu.
Nakon ovoga što se dogodilo jedino što može popraviti i to na duge staze ugled Hrvatske je potpuno razoriti u temeljima cijelu arhitekturu goleme pljačke i zlouporaba, pri čemu prije svega u političkim strukturama valja uništiti zametke takvoga ponašanja. Jer, to što Miletić danas oputužuje vladu da nastoji uništiti Istru, pri čemu sebe naravno proglašava Istrom, drskost je koja ukazuje na duboki i razorni strukturalni poremećaj u društvenim odnosima, a to nije nekakav istarski ili kako oni kažu istrijanski problem nego zloćudna hrvatska bolest. Zato se ne smije zastati na zavrtanju rogova, nego ih se mora iščupati kako Hrvati ne bi opet ispali rogonje.
