Prije razgovora s našim članom,  neumornim perom naše udruge, vrijedno je predstaviti njegov životopis radi boljeg poznavanja mojeg sugovornika i lakšeg razumijevanja njegovih životnih stavova i razmišljanja koje objavljuje na društvenim mrežama, redovito na našem portalu, u kolumni  „Da se ne zaboravi“.

Doc. dr. sc. Marko Jukić, prim. dr. med. rođen je u Sinju. Završio je klasičnu gimnaziju „Natko Nodilo“ u Splitu. Medicinski fakultet, specijalizaciju, poslijediplomski  studij i doktorski studij je završio u Zagrebu. Specijalist je anesteziologije i intenzivne medicine te supspecijalist intenzivne medicine. Sudski je vještak na području anesteziologije i intenzivne medicine. Bio je osnivač i voditelj Ambulante za liječenje boli u KBC-u Split do umirovljenja. Docent je na Medicinskom fakultetu u Splitu. Dragovoljac je Domovinskog rata iz 1991.godine. Bio je član mobilnih kirurško-anestezioloških ekipa i koordinator saniteta pri Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Do 2018. godine nije bio član ni jedne stranke, ali navedene godine se učlanio u stranku Neovisni za Hrvatsku.

Dr. Jukić je objavio nekoliko knjiga. Jedna od njih je povijest hrvatske anesteziologije, „Anesteziologija u Hrvatskoj“. Urednik je i autor više sveučilišnih udžbenika iz anesteziologije, intenzivne medicine i liječenja boli te skripta za studente medicine, dentalne medicine i zdravstvenih studija. Također je autor skripta iz medicinske etike.

Nositelj je odlikovanja i priznanja: Spomenica Domovinskog rata, Spomenica domovinske zahvalnosti, Red hrvatskog trolista,Zahvalnica Hrvatskog liječničkog zbora,Nagrada Ladislav Rakovac,Povelja Hrvatske liječničke komore i Pohvalnica Medicinskog fakulteta u Splitu.

Dr. Jukiću, Vaš životopis je vrlo dojmljiv i dinamičan. Rekla bih, dovoljno za dva prosječna  ljudska života. Vaša aktivnost u Hrvatskoj udruzi Benedikt je vrlo zapažena, posebice u posljednje vrijeme kada smo, zahvaljujući Vama i Vašim tekstovima, otvorili novu kolumnu naslova „Da se ne zaboravi“. Vaši tekstovi s temama iz Domovinskog rata privlače veliku pozornost čitatelja.

Budući da živimo u zemlji u kojoj se brzo zaboravlja kako je došlo do rata od 1991. do 1995. godine, da neki ne znaju tko nas je napao, a neprijatelji u našoj zemlji i izvan nje uporno izokreću činjenice, plasiraju laži i prešućuju istinu, odlučio sam ponovo podsjetiti  na činjenice o Domovinskom ratu. Treba ponoviti da Hrvati nisu željeli rat, političko rukovodstvo Republike Hrvatske pod vodstvom dr. Franje Tuđmana je željelo izbjeći rat. Nudilo je više rješenja, predlagalo konfederaciju, savez država ali srbijansko rukovodstvo je sve odbilo i željelo samo jedno, a to je stvaranje velike Srbije koja bi imala zapadnu granicu na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag. Srbijanska parola da svi Srbi žive u jednoj državi najbolje ocrtava njihovu imperijalističku politiku prisvajanja hrvatskih krajeva. Agresor je plan stvaranja velike Srbije pripremao tijekom sto godina pa je tako naseljavao dijelove Hrvatske solunskim borcima i izbjeglim Srbima, vršio etničko čišćenje za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. Srbijanski teror nad našim narodom traje više od 100 godina.Nažalost, naši učenici i studenti uče iskrivljenu hrvatsku povijest koju je agresor pisao. O Domovinskom ratu uče malo ili uopće ne uče pa ne znaju tko su heroji Domovinskog rata, ne znaju o razmjerima stradanja ljudi i obimu razaranja naše zemlje. Naši učenici ne znaju ili jako malo znaju o blistavim vojnim pobjedama, o Bljesku i Oluji jer se stalno prešućuju činjenice i iznose laži. Prešućuje se činjenica da su Srbi svojevoljno otišli, da nisu prognani, jer oni nisu htjeli živjeti u hrvatskoj državi.  S druge strane su očekivali da će ih međunarodna zajednica silom vratiti u njihovu paradržavu, takozvanu Krajinu.

Ne propuštate komentirati važne aktualne  teme i događaje iz društvenog i političkog života, ponekad i teme iz Vaše struke i niste nimalo umiljati.  Naprotiv, kritičar ste vrlo suzdržan u pohvalama. Kako to objasniti?

Tužno je, da pored ljudi koji znaju, koji hoće i koji mogu, diletanti i izdajnici vode državu. Nas koji smo stvorili neovisnu i demokratsku Hrvatsku oni nazivaju „marginalcima“, „ljudima s ruba političkog spektra“. Zar to nije sramota? Njihova „sposobnost“ se vidi na slučaju „Agrokor“, na slučaju brodogradnje i Uljanika posebno, na ogromnoj administraciji, jadnom pravosuđu i neodrživom zdravstvenom sustavu. Da su dužnosnici radili savjesno svoj posao slučaj Agrokor se ne bi dogodio, da su radili stručno i pošteno ne bi bilo bačeno 35 milijardi u brodogradnju. Da su naši pregovarači pri pristupu EU bili sposobni , mi bismo danas mogli održati 20 – 25% naše brodogradnje, ali oni su bili nesposobni pa danas nema mogućnosti da država podrži brodogradnju. Uzmimo sustav zdravstva kao primjer neznanja i nečinjenja, Dugogodišnja loša politika i izbjegavanje reforme zdravstva su sustav učinile neodrživim, ali to neki ne žele znati, a neki su tupasti pa ne mogu shvatiti. Populizam i dodvoravanje narodu vode u propast!. Treba podsjetiti da griješimo propustom, nečinjenjem, pa zato treba odgovorne podsjetiti na propuste i loše odluke.

S obzirom na teme o kojima najčešće pišete, široko i argumentirano, zaslužili ste da Vas nazovem  kroničarom  Domovinskog rata. Kako se rodila ideja da kronološki, argumentirano, vjerodostojno na povjesnim izvorima obradite razdoblje Domovinskog rata na bojišnici i u kabinetima različitih domaćih i međunarodnih političara do zlokobnih naših neprijatelja i samog agresora?

Poticaj da pišem o Domovinskom ratu jesu mnogobrojne laži, podvale pete kolone u Hrvatskoj, susjeda i međunarodne zajednice. Oni pišu o našem Domovinskom ratu kao građanskom ratu. To nije bio građanski rat već agresija Srbije koja je naoružala pobunjene Srbe u Hrvatskoj i izvršila agresiju i okupaciju 26% hrvatskog teritorija. Granice jugoslavenskih republika su postale državne granice i međunarodna zajednica je jasno dala do znanja da ne će priznati promjene granica koje su nastale vojnim djelovanjem, agresijom. Međunarodna zajednica je naglasila da će priznati promjene granica koje su rezultat dogovora a ne vojnog djelovanja, ali agresor (Srbija) to nije uvažavao jer je išao držeći se načela gotovog čina (okupiraš i nitko te od međunarodne zajednice ne će istjerati s okupiranog).

Povjesničari su temeljem dokumenata, svjedočanstava napisali povijest Domovinskog rata, a ja sam kolumnom želio ukratko, na popularan način ukazati na činjenice, događaje, svjedočanstva iz Domovinskog rata. Naš Domovinski rat je bio obrambeni i oslobodilački rat. Mi smo bili napadnuti, mi smo branili svoje ognjište, svoju djedovinu, a nismo ratovali u Negotinu, Nišu, Leskovcu itd. Dužnost je svakog čovjeka da brani svoj dom, svoju obitelj, svoj jezik, svoju vjeru i svoj identitet. Hrvatska vojska, policija i domobranske postrojbe su oslobodile okupirani teritorij uz velike žrtve. Neka je vječna slava braniteljima koji su u toj borbi dali svoje živote, koji su izgubili dio tijela ili oboljeli kao i onima koji su zdravi.

Kako uspijete u ovoj vrlo zahtjevnoj misiji jer ona traži vrijeme, ogroman trud, veliko poznavanje nacionalne povijesti i  puno više od toga. Koje povijesne izvore koristite?

Koristim se materijalima povjesničara koji su napisali knjige o Domovinskom ratu temeljem dokumenata: Marijan Davor, Ante Nazor, Zdenko Radeljić, podatcima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra, svjedočanstvima branitelja: Mile Dedakovića Jastreba, Andrije Hebranga, svjedočanstvima zatočenih branitelja, objavljenim prikazima i svjedočanstvima na društvenim mrežama. Ja dajem, temeljem istraživanja povjesničara i svjedočanstava branitelja, skraćen prikaz onoga što se dogodilo i naglašavam ono što po mojem mišljenju treba istaknuti. Za potpunu sliku o događajima i ljudima tijekom Domovinskog rata treba koristiti opsežnu literaturu stručnih osoba.

Pripremate li  nove teme iznenađenja  za ovu, rekla bih,  Vašu kolumnu?

Imam ideja i planova, ali dan traje samo 24 sata, a godine su tu, pitanje hoću li ih ostvariti. Uskoro ću završiti svoje viđenje Domovinskog rata. Radim da sve tekstove objedinim u jednu knjigu koja će biti dostupna, u elektronskom obliku, bez naknade. Tko želi moći će je preuzeti bez naknade. To je moj prilog Domovinskom ratu. Kada završim ovaj serijal, moguće je da nova kolumna ugleda svjetlo dana. Imam skripta iz Medicinske etike i htio bih napraviti udžbenik iz medicinske etike, ali sam zakazao.

S obzirom na otvorenu kritiku i izravnu prozivku političkih i inih “krivaca“  jeste li možda  doživjeli kakvu neugodnost?

Za sada nisam imao neugodnosti osim nekih uvreda preko društvenih mreža. Nažalost, te persone vrijeđaju mene kao osobu, ali nikada još nisu napisali što je krivo napisano. Te persone, nažalost, dokazuju patološku mržnju prema svemu što je hrvatsko, prema Hrvatima i hrvatskoj državi. Komentare rijetko čitam i tako štedim svoje živce. Na uvrede ne odgovaram.

Neobičan ste kritičar jer Vaši komentari  na političke, društvene i kulturne događaje vrlo često  nude i rješenje problema? Progovara li Vaše Iskustvo, znanje ili hrabrost?

Ja iznosim svoje mišljenje što ne znači da je točno i da ga drugi trebaju prihvatiti. Neka razmisle o napisanom, neka daju svoje viđenje, svoj prijedlog bez vrijeđanja. Ja nisam političar i ne moram govoriti što mi stranka kaže, nisam diplomata pa ne moram govoriti u rukavicama i na taj način prešućivati istinu. Načelno sam uvijek nastojao dati prijedlog kako riješiti ono što sam kritizirao, ali budući da nisam bio u partiji, da nisam bio u stranci niti na rukovodećoj funkciji, moje mišljenje nije imalo učinka. Bez obzira na navedeno, moja (naša) dužnost je da ukažemo na loše odluke, devijacije u društvu. Vrijeme je pokazalo da sam u nizu slučajeva imao pravo jer su oni (vladajući) nakon tri ili pet godina shvatili o čemu je riječ. Budući da spadam u skupinu takozvanih „marginalaca“ moje mišljenje nije moglo imati učinka.

Čitajući Vaše osvrte na aktualnu politiku i političare, stječem dojam  da ne postoji osoba koja bi Vas svojim djelovanjem, zalaganjem i sposobnostima barem donekle zadovoljila. Bolje rečeno,  nikada  ne otkrivate favorita po Vašoj mjeri? Jesam li nešto propustila ili sam u zabludi?                 

Imao sam pozitivno mišljenje o predsjednici ali me razočarala, od Plenkovića nisam ništa očekivao pa sam manje razočaran, ali njegova vladajuća koalicija je izdaja nacionalnih interesa. Premijer se okružio poslušnicama koje ne brane naše nacionalne interese, našu kulturu, povijesni identitet i jezik (ministrice:vanjskih poslova, kulture, prosvjete) od silnih nasrtaja. Nažalost, ima sposobnih ministara, ali ministar bez suglasnosti premijera ne može napraviti mnogo. Da bi se krenulo s reformom  zdravstvenog sustava, da bi se zaustavila daljnja erozija sustava, treba podrška i suglasnost premijera i ministra financija. Bez podrške premijera i bez novca nije moguće izvršiti nikakvu reformu bez obzira koliko je ministar sposoban. Za današnje stanje u sustavu zdravstva krive su sve dosadašnje vlade RH i svi ministri zdravstva.

Žalosno je da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) nastavlja raditi kao što je radila JAZU. HAZU ne radi dovoljno na zaštiti nacionalnih interesa, na zaštiti hrvatske kulturne i jezične baštine, a posebno je žalostan pristup HAZU-a novijoj hrvatskoj povijesti.

Naše političare, akademike, znanstvenike podsjećam na izjave kardinala Kuharića koji je jasno i točno kazao:

„Postoje neke linije s kojih se ne smijemo povlačiti, crte s kojih se ne smije uzmicati!“ i „Mali s velikima ne trebaju razgovarati na koljenima, nego na temelju principa!“

U životu možemo uraditi onoliko koliko znamo, želimo i ono najvažnije koliko nam dozvole. Nekima su dozvolili, dali novac i oni su napravili kampuse, rodilišta, muzeje, objavili knjige i postali poznati. Koliko su nas koštali njihovi projekti (neki su bili neopravdano skupi) i koliko su funkcionalni to je posebno pitanje o kojem bi se moglo puno govoriti. S druge strane pojedincima su sva vrata bila zatvorena, postavljene su prepreke koje slobodan pojedinac (individualac) nije mogao nikako preskočiti.

Teško je biti hrvatski Mojsije. Jesmo li jako zahtjevni? Možda previše kritični  ili narod velikih očekivanja zaboravljajući vlastitu povijest-maćehu i njezine dugoročne posljedice?

Naš je problem što imamo mnogo Mesija (Mojsija) koji misle da su samo oni pozvani i sposobni spasiti naciju. Mi živimo u gradu u kojemu, u razgovorima, mnogi sve znaju: znaju voditi grad, znaju voditi Hajduka, znaju vodili KBC, znaju voditi kulturu, turizam i slično. Kada im pružite papir i olovku da svoje mišljenje stave na papir i jasno obrazlože kako bi riješili neki problem, onda često čujemo odgovor :„Pa nisam ja stručnjak“. Treba istaknuti da mi imamo mnogo stručnjaka s diplomama koji su upitne stručnosti pa zato imamo silan nered. Hrvatske Mesije nisu pokazale svoje sposobnosti, svoje domoljublje već  nesposobnost, egoizam, pohlepu i izdaju nacionalnih interesa (nekima se sudi a mnogima se ne sudi, iako bi trebalo). Doktori nisu školovani za takozvanu visoku politiku, nisu školovani za vođenje gospodarstva, nisu školovani za međunarodne odnose pa je žalosno da hoće voditi državnu politiku, gospodarstvo i međunarodne odnose. Dobar je diplomat onaj koji jako malo kaže, a mnogo sazna. Treba znati (naučiti i imati talent) pričati a ne kazati ništa. Naši političari su antipodi uzornog političara i diplomata. Naši političari ne znaju hrvatsku povijest, nemaju nacionalni identitet, nemaju postojanost pa svakodnevno mijenjaju mišljenje kako im šef kaže. Ja svakodnevno mijenjam košulje dok mišljenje, stavove  rijetko mijenjam (neke ne mijenjam).

Je li slobodno pero veliki razlog Vaše neopredjeljenosti prema strankama? Možda gubitak slobode izričaja i djelovanja?

Morate biti neovisni ako želite napisati istinu, ako želite iznijeti suprotno mišljenje od službene politike ili stranačke politike (stava). Zbog egzistencijalnih razloga mnogi ne pišu istinu, ne pišu kritički već dozvoljavaju cenzuru ili još gore, provode autocenzuru. Nažalost, u današnjoj Hrvatskoj postoji cenzura, govor mržnje, govor ulice, a država ništa ne poduzima da uvede red. Ja sam penzić i imam više slobode u iznošenju kritike. Cijeli život sam bio kritičan prema društvenim devijacijama, prema komunističkom teroru i zato nisam mogao napredovati. To je bio moj izbor i nije mi žao. Budući da nisam bio previše angažiran, bio sam uvijek individualac koji nema stalno društvo za igranje karata, igranje nogometa ili zajedničke večere, izbjegao sam neke neugodnosti u životu. Naravno bio sam proglašen nacionalistom jer sam podržao studentski štrajk i studentske zahtjeve, jer sam bio protiv izbora lošeg studenta za studentskog predstavnika (partija ga je htjela postaviti).

Napisali ste knjigu „Doktor Trpimir“ Vaše autobiografsko djelo u izdanju Medicinske naklade Zagreb. Pročitala sam knjigu i ne samo da imam pohvale već smatram da treba biti dostupna široj javnosti. Mladima posebno korisna zbog poruke koju knjiga šalje –  teško je, ali vrijedno ostati uspravan  u životu i paziti da ne hodamo maleni ispod zvijezda, sukladno poruci  stihova našeg pjesnika Antuna Branka Šimića ! Razmišljate li o javnom predstavljanju knjige?

Nekoliko mjeseci nakon što je knjiga tiskana razmišljao sam o predstavljanju knjige, sve dogovorio i odustao. Zašto? Kazao sam sebi: „Čemu gnjaviti ljude sa svojim istinitim pričama komentarima i pogledima“?, pa tako predstavljanje ne će biti.

Kako vidite budućnost Hrvatske udruge Benedikt kao njezin angažirani član? Može li udruga uspjeti u svojem poslanju, stvaranju boljeg društva ili je to, barem za sada, svojevrsna utopija? Prema Vašem mišljenju, koje su prednosti, a koje su poteškoće njezinog šireg djelovanja?

Udrugu treba predstaviti mladima u našem gradu i šire. Mladi moraju shvatiti da je budućnost hrvatske države u njihovim rukama i da se moraju izboriti za uređenu pravnu državu što današnja hrvatska država nije. Moraju naučiti što je naš hrvatski identitet, naučiti nacionalnu povijest bez komunističko-četničkih primjesa, laži i podmetanja. Svatko treba ugraditi svoj kamenčić za opstojnost i napredak naše domovine.Mladi ne smiju biti nezainteresirani, apolitični, jer radi se o opstojnosti obitelji, domovine, kulture i jezika. Današnji hrvatski političari nemaju dovoljno nacionalne svijesti, dovoljno domoljublja i vjere (iako se izjašnjavaju kao vjernici) pa bespotrebno glasuju za Istanbulsku konvenciju  i Marakeški sporazum. Spomenuta konvencija i sporazum ugrožavaju državu i ne rješavaju suštinu problema. Ako se hoće zaštititi ljude od nasilja (žene, ali i muškarce) treba reformirati jadno hrvatsko pravosuđe, uvesti odgovornost sudaca i policajaca.

Zašto je utihnula ideja o palijativnoj skrbi i hospiciju u Splitu ? Bili ste član grupe stručnjaka koji su se 2010. godine, a možda i ranije, trudili riješiti ovaj problem u našoj županiji. Što se dogodilo?

Pokušali smo napraviti pomak po pitanju palijativne skrbi u gradu Splitu, ali zakon o zdravstvenoj zaštiti nam to nije dozvoljavao. Lokalni političari nas nisu podržali, donacije su izostale, a volonteri se nisu javili. Ja sam se povukao iz Udruge prijatelja hospicija (o razlozima ne želim pričati). Održao sam nekoliko predavanja, napisao svoje viđenje i tako je ta priča, što se mene tiče, završila.

Kao vjernik i liječnik, član splitske podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, što mislite o eutanaziji i  prizivu savjesti? Jesu li Vam poznati stavovi ostalih Vaših kolega u HKLD-u?

Kao liječnik osuđujem eutanaziju jer naš poziv je humani poziv borbe za život a ne usmrćivanje ljudi. Protiv sam beskorisnog liječenja što znači da intenzivno liječenje beznadnih slučajeva ne podržavam (o tome sam i pisao), ali isto tako ne podržavam da liječnik bude krvnik. Pravnici, političari i laici koji žele vršiti eutanaziju, koji žele biti krvnici, mogu to bez uplitanja zdravstvenih radnika. Postoji literatura koju mogu koristiti i nisu im potrebni zdravstveni radnici.Nametati zdravstvenim radnicima ulogu krvnika je neprihvatljivo i svaki zdravstveni radnik ima pravo odbiti čin eutanazije,  bez ikakvih posljedica. To je njegovo ljudsko pravo koje je regulirano nizom pravnih akata. Primjenom eutanazije se jedan humani poziv uništava i svodi na trgovačku uslugu pa se tako može naručiti vlastitu smrt, smrt svoga bližnjega i nerođenog uz novčanu naknadu. To je strašno, neljudski i etički neprihvatljivo.

Što se tiče priziva savjesti veliki sam pobornik instituta priziva savjesti jer je to humani, civilizacijski doseg. Nemedicinski indicirani abortus nije nužni medicinski postupak pa liječnik i primalja imaju pravo odbiti izvršiti ga. Nemedicinski indicirani abortus jest uništavanje novostvorene jedinke, grubo rečeno to je ubojstvo. Da, ubojstvo je pravi izraz, jer moramo pravim izrazom nazvati postupak. Svaki liječnik, primalja i medicinska sestra imaju pravo na priziv savjesti prema propisanim uvjetima. Naravno, da oni koji rade u specijaliziranim klinikama za eutanaziju i abortuse odriču se prava korištenja instituta priziva savjesti. To je pitanje njihova svjetonazora, njihove savjesti, njihove ljudskosti i njihova izbora. Nitko nema pravo nametati liječnicima, primaljama, zdravstvenim radnicima nehumane postupke kao što su eutanazija i nemedicinski indicirani abortus ako oni to ne žele.

Vaš trud i zalaganje su nemjerljivi, jer dolaze iz srca dobronamjernog hrvatskog građanina, intelektualca, vjernika. Hvala za Vaše uporno pero, riječi i djela, za Vaše nesebično zalaganje u  izgradnji boljeg čovjeka kao temelj boljem društvu.

Svi se moramo truditi da budemo bolji, svi trebamo dati svoj prilog izgradnji boljeg čovjeka. Nažalost, živimo u svijetu koji negira Boga, svijetu liberalne filozofije koja negira prirodne zakone, potiče blud i seksualne slobode, potiče anarhiju i govor mržnje prema svim neistomišljenicima. Zbog navedenoga nužno je braniti ljudsko dostojanstvo i prirodne zakone.

Moj sugovornik dr. Marko Jukić zaslužuje još puno pitanja na koje bi, kao i uvijek, imao sjajan odgovor, ali za ovaj moj prvijenac, dovoljno je.

Razgovor vodila: Margita Vučetić/hu-benedikt.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save