DON MARINKO MLAKIĆ: Božja pravda oprašta i pridiže
Peta korizmena nedjelja C
Događaj, koji nam donosi evanđelje ov nedjelje, zbiva se ujutro u Hramu. Hram je bio mjesto gdje su ljudi trebali susresti Boga, upoznati njegovo pravo Lice. Noć prije Isus je proveo u Maslinskoj gori.
Proveo ju je u molitvi sa svojim nebeskim Ocem. Ujutro dolazi u Hram da ljude poučava o njemu. Bog je naš Otac nebeski, to je sržna poruka Isusova nauka. On nas sve beskrajno ljubi i prema svima jednako postupa kao milosrdni Otac. Ne isključuje iz svoga očinskog milosrđa nikoga pa niti one koji su mu se iznevjerili i od njega odlutali zavedeni zabludama i grijesima.
Pismoznanci i farizeji mu tada u Hram dovode ženu zatečenu u preljubu. Vrlo vjerojatno se radilo o mladoj djevojci koja je uhvaćena u samom grješnom činu.
Oni je, međutim, ne dovode u Hram da joj otkriju Boga i njegovo milosrdno Lice, da joj pomognu da se oslobodi zablude o ljubavi i sreći. Oni je dovode da je tu pred Bogom osude i okrutno kazne. Pozivaju se tobože na Mojsijev Zakon i traže da ih Isus u tome podrži. Koja teška zabluda o Bogu?! Kako tragična zloupotreba Hrama?!
Žena zatečena u preljubu predstavlja cijeli ljudski rod opterećen grijehom. Preljub je traženje sreće u ljubavi tamo gdje prave ljubavi nema, a onda ni sreće.
Temeljna je i najveća zabluda ljudi da traže ljubav u grješnom uživanju, daleko od Boga. Grijeh nudi lažnu i varljivu sreću koja ljudskom srcu malo ponudi, samo da ga namami u grijeh, a onda mu cijelu dušu zarobi i unesreći. Zato grijeh i jest grijeh, a ne zato što bi dobri Bog zabranama htio uskratiti svojoj djeci sreću i radost življenja.
Kada pismoznanci i farizeji pitaju Isusa za njegov stav on im ne odgovara već piše po tlu. Vrlo neobična gesta. Što njome želi postići? Isus ne želi osuditi grješnicu. Ali ne želi osuditi ni njezine suditelje. Njemu nije do toga da ih nadmudri i ponizi. On sve želi osloboditi od iskrivljenog pogleda na Božju pravdu i milosrđe.
Međutim, suditelji su uporni. Ne odustaju od namjere da se preko nesretne žene s njime obračunaju. Oni su došli u grupi koja ima silan naboj. U takvoj grupi u čovjeku se smanjuje osjećaj za osobnu odgovornost. Gnjev mase ga potpuno zaslijepi. Zato se pojedinci, koji hoće izbjeći osobnu odgovornost, vole skrivati iza grupe. Vole opravdavati svoje grijehe grijesima drugih, ponašanjem većine, mentalitetom vremena…
Isus zato nastoji svojim sugovornicima preusmjeriti pažnju sa žene na njih same. Želi stvoriti ozračje tišine u kojoj će se svatko od njih suočiti sa samim sobom. Pisanje po tlu, bile su to kamene ploče kojima je bilo popločano tlo Hrama, simbolički podsjeća na Mojsijev Zakon koji je bio upisan u kamen, ali je njegov smisao bio da bude upisan u ljudsko srce. Zakon Božji nije od kamena, hladan i bešćutan, već je zakon srca, zakon ljubavi.
Temeljna je zabluda pismoznanaca i farizeja ta što su ljudsku pravdu uporno projicirali na Boga. Ljudska pravda hoće da prijestupnik bude kažnjen, da ispašta i trpi barem onoliko koliko je boli nanio onima koje je povrijedio. To je slijepa pravda koja vraća istom mjerom. Ona je vrlo podložna zloupotrebama. Božja pravda je drugačija. Ona ne traži da prijestupnik trpi već da uvidi svoji grijeh i od njega se odvrati. To je pravda koja prašta i uzdiže. Nju nije moguće zloupotrijebiti.
Međutim, pismoznanci i farizeji su u svojoj oholosti toliko otvrdnuli i oslijepili da više nisu bili sposobni dati se poučiti. Oni, kako navodi eanđelist, ovu ženu nisu doveli k Isusu radi uspostave Božje pravde, nego im je trebala poslužiti da Isusa osude. On je njima bio trn u oku, jer je svojim govorom uporno razotkrivao njihovu sljepoću.
Kako inzistiraju da se očituje, Isus ustaje i poručuje im: „Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci na nju kamen.“ Tada nastaje muk i oni se polako razilaze jedan za drugim, počevši od starijih. Stariji su, očito, odmah shvatili da je Isus prozreo njihovo licemjerje.
Na kraju, kada su ostali sami, Isus se obraća ženi. Ona, kako već rekosmo, predstavlja cijeli ljudski rod koji poput žene traži muškarca s kojim će biti sretna u ljubavi. Isus je Bog koji jedini može ispuniti tu najdublju težnju ljudskog bića za ljubavlju. On svakoga od nas prihvaća bez obzira na naše grijehe i želi nam ponuditi istinsku ljubav. Njegove riječi ženi „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.“ nisu nipošto popuštanje grijehu preljuba, u Govoru na gori on je osudio i samu pomisao na preljub, već poziv svakome od nas da se grijeha odreknemo kako bismo u Bogu pronašli pravu ljubav.
Samo onda kada se odreknemo svih zabluda o ljubavi, svih grijeha koji nas zarobljavaju, svih iskrivljenih pogleda na Božju pravednost, možemo doživjeti istinsku ljubav u zajedništvu s Bogom, našim nebeskim Ocem, kojeg nam Isus objavljuje.
Don Marinko Mlakić
