TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Poruka praznoga groba

  • Written by:

Ako pažljivo slušamo prvi Ivanom izvještaj o uskrsnuću, uočit ćemo kako se Isus pravo i ne spominje. U središtu je prazan grob te povoji i ubrus u koje je Isus bio umotan. Riječ grob ponavlja se u ovom evanđelju sedam puta u devet redaka teksta. Neobično. Na vijest Marije Magdalene da je kamen s groba dignut na grob dolaze Petar i učenik kojega je Isus ljubio. Crkvena tradicija vjeruje da je taj Ljubljeni učenik upravo pisac ovog teksta Ivan. Ušavši u grob, piše Ivan, on ”vidje i povjerova”.

Odsutnost tjelesnog gledanja Isusa ima snažnu poruku. Uskrs se dohvaća vjerom. Životna zbilja ne sadrži odgovor o samoj sebi unutar sebe. Ona, kakvagod bila, na kraju nudi tek grob, smrt, propadanje; nudi grobnu tišinu i prazninu. Ali ta praznina potiče slutnju, zapitanost, otvorenost prema onomu što se ne vidi, nego traži da se povjeruje… U susretu s životnom prazninom čovjek nužno ostaje zapitan. Gdje je on? Tko je odvalio grobni kamen? Što se zbilo? I to je dobro! Dobro je da nas zahvati pitanje, da nas obuzme ta praznina. Vjera u uskrsnuće rađa se u suočenju s prazninom groba, s nedostatkom smisla. Izrasta iz gledanja svega što je oko nas, i na što nemamo uvijek odgovora. Vjernik mora pristati na prazninu. Mora doći na grob i ući u nj. Mora ga zainteresirati što se događa, što je u grobu? A onda dati prostora vjeri. Grobovi su mjesta gdje se najsnažnije sluti uskrsnuće.

Tko izbjegava prazninu groba nužno ostaje bez zagrobne životne perspektive. Tko izbjegava životnu prazninu, nužno ostane zatvoren u nju s jedinom mogućnošću da u kakvoj iluziji nađe surogat rješenje. Tko misli da razumije i prihvaća samo ono što razumije, a sve drugo ostavlja po strani kao nepotrebno, nespoznatljivo, taj sama sebe osuđuje da neprestano bježi od grobova, od praznina života i traži kakvu-takvu utjehu u pustim maštama. Ali praznina ostaje i onda kada je mi zaniječemo. Ako je pokušavamo zaobići, ona će nas neminovno zaskočiti tamo gdje je ne očekujemo. Jer pitanja o sebi, koja pokušavamo izbjeći, ostaju trajno prisutna u našoj nutrini kao žudnja, kao tjeskoba, kao duboki nemir našega bića koji treba puninu.

Susret s Uskrslim jest i ostaje trajno čin vjere. S tom vjerom ponovno se okrećemo našoj stvarnosti čiju prazninu sada ispunja Logos – smisao, iskustvo punine.

Ivan završava opis ovog događaja tvrdnjom kako još nisu upoznali Pisma da on treba da ustane od mrtvih. Učenici koji su toliko slušali Isusa, između ostalog i višekratno nagoviještanje smrti i uskrsnuća, kojima uz to nisu bila nepoznata niti starozavjetna proročanstva o Mesiji, ovdje se tvrdi da ne upoznaše Pisma. Što Ivan time hoće kazati? Radi se o pristupu Objavi. Pismima, odnosno onome što je Isus govorio, valja pristupati s vjerom, s vjerom u uskrsnuće. Vjera prethodi čitanju Pisama. Očito je da se može i drugačije čitati Pisma. Ali bez vjere u njima ne možemo uočiti ono najdublje, najvažnije, najspasonosnije što je objavljeno. Isus je bio vrlo eksplicitan u navještaju događaja koji se imaju dogoditi (Mt 16,21. 17,23; Mk 9,10. 9,31; Lk 9,22. 18,33; Iv 2,19 i sl.). Međutim usredotočenost učenika bila je usmjerena prema nečemu drugome. Što zbog zaokupljenosti vlastitim očekivanjima, što zbog straha ili nečeg sličnog, učenici ipak nisu upoznali Pisma.

Slušali su ali nisu čuli. Gledali su a nisu vidjeli (v. Mk 8,18). Čitanje Pisama u ozračju uskrsa pomaže im da otkriju pravi smisao svega što je objavljeno i tako pravo oblikuju svoju vjeru u Isusa.

U odlasku učenika na Isusov grob prepoznajemo proces sazrijevanja vjere u uskrsnuće. Do groba dolazimo zapitani, oslonjeni na sluh, vid, na svoje (ne)znanje… Od groba dalje možemo poći samo s vjerom. Od praznine stvarnosti, od koje ne bježimo nego ju sjetilima gledamo i razumom propitujemo, vjerom se otvaramo punini. Otvaramo se Njemu da nam se pokaže. Tada, u vjeri da je živ, da nije u grobu, on nam dolazi u susret.

„Što tražite Živoga među mrtvima?“ pitali su ljudi u blistavoj odjeći žene koje su došle na grob Isusov (Lk 24,5). Taj susret ne može se dogoditi na starim obzorima koji se mjere samo onim što vidimo, čujemo, dotičemo i znamo. Treba poći dalje od toga. Njegova prisutnost sada je drugačija. Nije tjelesna nego otajstvena. Isus nije mrtvac koji je oživio, pokojnik koji se sada ukazuje i na neki način vraća na ono što je prije bio. Uskrs je sasvim nova stvarnost, do sada nedoživljena. Ona izmiče našim osjetilima. Uskrsli Isus treba sada oči naše vjere. On dolazi na poziv vjere i ostaje po vjeri. Samo nas po vjeri može dovesti do nove zbilje, one koja više u sebi ne krije nikakvu prazninu, niti propadljivost. S tom zbiljom on dolazi k nama da ispuni našu prazninu.

Don Marinko Mlakić

Komentari