TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Zdenka Čorkalo: Genom

  • Written by:

Genom, samostojeća riječ. Životna šifra. Jedinstvena, neprekrojiva. Svakomu svoja. Ne može se kupiti, naručiti, preporukom poboljšati, ne može ništa. To je najbolje što  se može. Ljudskoj nepogrešivosti stati na kraj.

U ruci mi je predložak za planiranu knjigu, koja bi se imala zvati „Knjiga zaborava“. Pitam autoricu kako misli ove stranice, s popisom svega što  želi zaboraviti, kako ih misli pospremiti u zaborav. Ona šuti.

Idem dalje, nadajući se da će mi reći  što ju stalno vraća na te strahote, koje i čitatelj, ako ih pročita, ne će željeti duže pamtiti, jer je svaki dan, kao božićna jelka, ukrašen najčešće teškim ukrasima  obješenima o grane jelke savijajući ih.  Ni najniže,najstarije grane se tomu ne mogu oduprijeti, od toga prije vremena ostare, otpadnutih  iglica. Ona ne progovara.

Sjedimo na terasi psihijatrijskog odjela, pred nama je  pogled na more, sloboda pogleda zaustavljena je neprekinutim nizom otočnog kopna, koji nas i s ove udaljenosti  žari željom da dođemo vidjeti što se nalazi iza njega. Da nismo tu gdje jesmo, da nije ovoj mladoj ženi u glavi što je, da nemam u ruci rukopis koji imam,  da nije samostojeće, moćne riječi…

Dok sjedimo vidim joj u trenirci kutiju cigareta. Pitam ju otkada puši, tko joj je dao cigarete, zašto mi nije rekla da joj ih kupim nego uzima što joj drugi daju ili ih sama na to navodi. Ne brani se šutnjom nego mi objašnjava da svi oko nje puše, to je tako ovdje, a prijatelj joj je dao kutiju, neka ima. Skačem na noge, koji prijatelj, tko će naći prijatelja u dva dana, posebno na ovom odjelu gdje nitko nije u realitetu,  a to znači nije na razini svjesnog nego  svakakvog nesvjesnog, ovisno o tomu što će i kada izroniti.  Ne odgovara joj  da čekam njezinu reakciju, ona zna svoje a ja znam i njezino i svoje, u brizi sam ali to ne pokazujem nego se ležerno šetam kroz opasna područja svakakvih misli,  nikomu do kraja poznatih.  Moli me, skoro zapovjedno, što ne ide jedno s drugim, da pregledam rukopis, stalo joj je, kao što joj je bilo stalo do medicine,  doktorskog studija, specijalizacije. Potresena sam njezinom željom. Spašava me  ono u čemu sam ojačala, zahvaljujući društvu koje je to zvalo „opijum za narod“.

Adresa na koju imam poslati što o tekstu mislim je mjesto gdje će  boraviti kad odavde izađe, napisana je na papiriću. S druge strane papirića je potvrda o stanju nečijeg računa s bankomata  velike banke, postavljenog unutar bolničkog kruga. Adresa je napisana  drugom rukom, tuđi je rukopis, njezin je rukopis krasopis, po tomu je bila  poznata. Tko joj je to napisao, tko je s njom bio vidjeti stanje na bankomatu, ne želi mi reći. Molim je da mi donese  bankovnu karticu, ona ju izvadi iz kutije s cigaretama, a s njom i odgovor na ono što mi nije htjela reći. U svojoj torbici pronalazim male škare, uzimam joj karticu i uz pristanak pogledom, prerežem ju. Ako  budu pitali gdje joj je, neka kaže da ju je izgubila zajedno s cigaretama,  koje smo bacale, jednu po jednu preko ograde. Ako ne bude mogla lagati, istina u njoj uvijek ostaje spremna za korištenje. Nažalost.

U mom stanu, u sobici okrenutoj zgradama, listam što piše da bi trebalo zaboraviti. Ja ću to u kratkim crtama, a u njezinom tekstu su opisani detalji koje se ne bi smjelo pročitati ni jedan put a kamoli ponavljati a kamoli dati još komu da se zarazi.

Treba zaboraviti da joj je netko dao svoj genom pa ju onda rodio usakrito, prijevremeno, ostavio gdje se rijetko prolazi, očito, ne želeći da ju  brzo otkriju. Pronađena je, u zadnji čas  spašena, i data na usvojenje. Zaboraviti da nije mogla ni hodati ni govoriti. Usvojitelji su učinili čudo koje je odraslo, bez tjelesnih nedostataka. Lijepo čudo. Osim govora, čiji centar je oštećen tijekom  trudnoće, tako da se govorom služi ali ju se teško razumije.

Zaboraviti smrt dobre žene koja ju je usvojila,  koja joj je samo petnaest godina bila tješiteljica. Ne sjetiti se nikada  dana kad je nova gospođa ušla u njihovu kuću. Tamo gdje je njezin život stao tamo su započimali novi životi. Izbrisati ponižavanja na studiju i specijalizaciji jer je bila s grješkom koja se vidjela  za razliku od rupa u  mnogim glavama koje se ne vide. Ne sjetiti se oca usvojitelja, on ju je prestao primjećivati čim je druga žena postala prva.Zaboraviti da je digla ruku na sebe, ali je na vrijeme pronađena, po drugi put…

Evo me u krcatoj ordinaciji za ženske bolesti. Na vratima su napisana opća uputstva uz jedno malo posebnije: „Savjetovalište za trudnice radi besplatno dan i noć, želimo da se svako vaše dijete rodi“.

Ulazim pozdraviti sad već poznatu doktoricu. Ona je leđima naslonjena  na nizak prozor, a ja na okvir  vrata ordinacije. Gledamo se i vidimo sve. Doktorica me zove, predstavlja me uplakanoj, mladoj trudnici koja ne želi roditi dijete i ne želi živjeti. Uvjerava nesretnu ženu  da sam ja njoj spasila život i da  sa spašavanjem idemo dalje. 

A knjiga? Ostala je u među mojim papirima. Zaborav je odgođen.

Zdenka Čorkalo

Komentari