DON MARINKO MLAKIĆ: Što ti kažeš, tko sam ja?
(12. nedjelja kroz godinu C)
Isus je s učenicima u osami i u ozračju molitve. Tu ih pita najprije: „Što govori svijet, tko sam ja?“ a potom: „Što vi kažete, tko sam ja?“ Bila je to, možemo tako reći, njihova duhovna obnova, vrijeme posvećeno molitvi i razmatranju najtemeljnijih odrednica života.
Ona se događa na prekretnici Isusova javnog djelovanja, nakon galilejskog razdoblja, u kojem je stekao veliku naklonost ljudi, i pred odlazak u Jeruzalem, gdje, kako to sam učenicima najavljuje, treba da „mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne“.
Pitanje njegova pravog identiteta, koje upućuje učenicima, za Isusa je bilo veoma važno. Zapravo to je temeljno pitanje na kojem se gradi duhovni život njegovih. To je pitanje na koje se ne odgovara samo naučenim znanjem. Znanje može dati točne odgovore, ali ne dovoljno snažne da pokrenu osobu. Zato je potrebno moliti, ponirati u molitveni odnos s Bogom. I to je trajni proces, kao što duhovni rast treba biti trajna zadaća svakog od nas.
Pitanje o Isusu zahvaća sasvim duboko i sudbonosno u čovjekovo biće. To je pitanje najtemeljnijeg životnog opredjeljenja. Za Pavla, kako piše u pismu Galaćanima, „biti u Krista kršten“ daleko više određuje naš identitet nego bilo koja druga osobina, kao što je spol, rasa, nacionalnost, socijalni status ili što drugo. „Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko!“ Upravo Krist, koji nas je na križu otkupio, najdublje nas oblikuje kao osobe. Po njemu postajemo djeca Božja, baštinici obećanja… Time Pavao ne želi zanijekati važnost spolnih, kulturnih, nacionalnih ili drugih određenja osobe. Različitosti su u Kristu obogaćenja, a bez njega lako se pretvore uzroke međusobnih razmirica, podjela i borbi.
Isus najprije pita apostole, što drugi kažu o njemu. Potrebno je znati kako ljudi razmišljaju i što govore. Ne iz puke radoznalosti ili da druge sudimo već da nam sve to bude poticaj da nađemo svoj odgovor. U nabrajanju onoga što ljudi govore o Isusu vide se različiti odgovori. Jedni kažu da je Ilija, drugi da je Ivan Krstitelj, drugi da je netko od proroka… Stvarnost koju ovaj prizor oslikava redovito se događa u povijesti ljudskog roda. Tako i u naše vrijeme. O Isusu mnogi, vjerujem većina u dobroj namjeri, imaju svoja mišljenja, a da pri tome potpuno zanemaruju ono što je on sam o sebi kazao. On je prorok, vjerski učitelj i reformator, inspirativna osoba, jedan od mnogih sličnih u povijesti. Međutim, nitko ga ne drži za Krista – Pomazanika Božjeg, kako ga je Petar priznao, kada je Isus upitao apostole što oni kažu, tko je on. Nitko u njemu ne vidi Sina Božjeg koji je došao radi nas i našega spasenja. Zašto?
Nije lako Isusa pravo prepoznati. Lakše ga je i manje zahtjevno svrstati u neke već poznate kategorije. Priznati ga Spasiteljem daleko je izazovnije. Jer, ukoliko je Isus zbilja Krist – Spasitelj, onda i naš odnos prema njemu ne može biti kao prema samo jednom od proroka, nego sasvim drugačiji. Ukoliko je Isus Krist – Spasitelj, onda sve njegove riječi, bez obzira kako nerazumljive i teške bile, nisu tek obične riječi, ljudske, već božanske. Tada su one neupitna istina, spasonosna istina, te ih kao takve valja razumjeti i živjeti.
I tu tek započinju pravi izazovi za apostole. Tako i za nas. Odmah nakon Petrova priznanja, Isus izgovara nevjerojatno tvrde riječi. On im brani da razglašavaju njegov pravi identitet te nagovještava da će biti odbačen, mučen i ubijen, ali da će treći dan uskrsnuti. Tek cjelovito otajstvo njegova života – koje bitno sačinjavaju muka, smrt i uskrsnuće – može nam otkriti njegov puni identitet, identitet Pomazanika Božjeg.
Velika je opasnost da se Isusa krivo shvati i tumači. Dobro ga upoznati ne možemo, ako ga ne prepoznamo kao Spasitelja i na križu. Nitko ga ne može pravo upoznati, ako zaobilazi patnju, križ i muku. Zato je sudbonosno važno s njime koračati njegovim putem, putem muke i smrti, i vjerovati da je to put prema uskrsnuću. Isus sam potpuno je spreman ići tim putem, te na nj poziva i one koji ga žele slijediti.
Za takvu spoznaju potrebno je ne samo razmišljati već i moliti. Potrebno je tražiti svjetlo odozgor. A to uključuje razmatrati Isusove riječi i djela, promatrati njegov križ, častiti ga kao znak spasenja, te se hraniti i jačati milošću koju nam Bog po križu daje u svetim sakramentima. Bez molitve nije nam moguće spoznati jasne obzore života, one koje nam sam Bog po Isusu otvara i prema kojima nas vodi, te ih prihvatiti bez obzira na žrtvu.
A ti, što ti kažeš, tko sam ja?
Don Marinko Mlakić
