Nenad Piskač: Kratka povijest predsjedničkih izbora upućuje na oprez
Zauzimaju se pozicije za predsjedničke izbore. Ti su izbori dobro poslužili glavnoj struji da se pouka i poruka europarlamentarnih izbornih rezultata medijski prekriju, kako ih se Hrvati ne bi dosjetili dok glođu nove Piskačbačene kosti. Službenih predsjedničkih kandidata još nema, gledajući strogo po pravilima propisane igre. No, zna se da poredak javno igra na dva kandidata, a za pretpostaviti je na temelju dosadašnjih iskustava kako ima „široku klupu“ pričuvnih igrača, koje će moguće pustiti u igru ili ih ostaviti na klupi.
HNS-ov zaokret od Tuđmana uz pomoć HDZ-a
U prvom desetljeću samostalne hrvatske države neupitni je predsjednik bio Franjo Tuđman. Djelovao je u okviru polupredsjedničkoga sustava. Tuđman i polupredsjednički sustav dosad su bili najučinkovitiji. Narod je iskazivao svoju volju, Tuđman ju je politički artikulirao i proveo. Pobijedio je na predsjedničkim izborima 1992. i 1997. Pobjeđivao je Dražena Budišu, Savku Dabčević-Kučar, Dobroslava Paragu, Silvija Degena, Marka Veselicu, Ivana Cesara i Antuna Vujića (1992.), zatim Zdravka Tomca i Vladimira Gotovca (1997.). Tuđmana je po smrti kratko zamijenio Vlatko Pavletić.
Poslije Tuđmana dva predsjednička mandata obnašao je haaški zaštićeni tajni svjedok, Stjepan Mesić. Bio je predsjednički kandidat Hrvatske narodne stranke kojom su tada drmali Vesna Pusić, Radimir Čačić i Srećko Ferenčak. Mesiću je najviše na ruku išla činjenica što HDZ nije kandidirao osobu (vjero)dostojnu Tuđmanova nasljednika, već njegova oponenta u stranci – Matu Granića. Zbog toga je Mesić, kojemu nitko nije davao ozbiljne šanse, prošao u drugi krug u kojemu je pobijedio koalicijskoga partnera (iz tzv. Šestorke) Dražena Budišu. Za predsjednika su se natjecali i Mate Granić, Slaven Letica, Anto Đapić, Ante Ledić, Tomislav Merčep, Ante Prkačin i Zvonimir Šeparović. Mesić je s Račanom promijenio polupredsjednički sustav, ukinuo Županijski dom, umirovio generale i zacrtao put kojim država i danas putuje.
Nepravedno je Plenkoviću pripisivati da je jedini hadezeovac u funkciji spašavanja HNS-a. Neka tajna ljubav tinja odavno na relaciji HNS – HDZ. Dva puta je njegov prethodnik Ivo Sanader izravno pomogao HNS-ovu kandidatu na predsjedničkim izborima. Godine 2005. HDZ je, naime, ponovio recept iz 2000. šaljući u predsjedničku utrku Jadranku Kosor, koju je Mesić, dakako, pobijedio, a za utjehu Kosorovoj HDZ ju je plebiscitarno „izabrao“ za predsjednicu, što će reći i za predsjednicu vlade. Treba li reći da HNS-ov Mesić tijekom dva mandata nije imao nikakvih značajnijih problema s hadezeovim vladama? Popis predsjedničkih kandidata 2005. opet je bio poduži: Boris Mikšić (u izbornoj noći izgubio drugi krug), Đurđa Adlešić, Slaven Letica (drugi put), Ljubo Ćesić, Ivić Pašalić, Anto Kovačević, Miroslav Blažević, Miroslav Rajh, Doris Košta, Mladen Kešer i Tomislav Petrak.
HDZ je pomogao i u izboru Josipovića
Godine 2009. za predsjednika Republike Hrvatske natjecali su se u drugom krugu Ivo Josipović i Milan Bandić. JosipovićPobijedio je Josipović. Kandidirali su se: Andrija Hebrang, Nadan Vidošević, Vesna Pusić, Dragan Primorac, Miroslav Tuđman, Damir Kajin, Josip Jurčević, Boris Mikšić (drugi put), Vesna Škare-Ožbolt i Slavko Vukšić. Veliki broj kandidata spriječio je stvarnu promjenu politika Mesićevih mandata. HNS je, dakle, ovaj put (u prvom krugu) imao novu kandidaticu V. Pusić (7,25 posto glasova), dok je HDZ opet odigrao za kandidata ljevice, ali po novom receptu. U utrku je poslao više predsjedničkih kandidata kako bi onemogućio izbor Andrije Hebranga, koji je imao više negoli izgledne šanse za drugi krug.
Josipović je svirao samo jedan mandat i dosad je najneuspješniji predsjednik. HDZ je potom na jedvite jade pronašao kandidaticu koja je imala neke izglede protiv Josipovića, ali, vrijeme će pokazati, ne i više od toga. Uz pomoć desnih snaga Kolinda Grabar-Kitarović godine 2014. na predsjedničkim je izborima u drugom krugu osvojila 50,74 posto glasova (Josipović je osvojio 49,26 posto) i jedva pobijedila. U predsjedničkoj utrci sudjelovali su još Milan Kujundžić i Ivan Sinčić.
Prošlo je 4,5 godine i evo nas pred novim izborima. Pitanje je što možemo naučiti iz dosadašnjih predsjedničkih izbora i predsjedničkih kandidata (o kvaliteti pojedinih mandata, ovdje nije riječ).
Tehnolozi proizvodnje predsjednika
Poslije neupitnih Tuđmanovih pobjeda predsjedničke izbore karakterizirala je strateška „suradnja“ HDZ-a i HNS-a na dvama predsjedničkim izborima. Strateška suradnja HDZ-a i SDP-a ostvarena je na jednim izborima. No, s obzirom na to da je SDP podupirala i Mesića, može se mirne duše i čiste savjesti zaključiti da je režimska osovina HDZ-HNS-SDP kreirala izbor tri predsjednička mandata, dva Mesićeva i jedan Josipovićev. Sva tri rješenja (2000., 2005. i 2009.), dakle, režija su režima. Izbori 2014. bili su (i ostali) pokušaj izlaska iz začaranoga kruga.
Predsjedničke izbore karakterizirao je i veliki broj kandidata. Ukupno je na šest dosadašnjih predsjedničkih izbora izašlo četrdeset i devet kandidata (49). Malobrojna zemlja u izumiranju za puno predsjedničkih kandidata. Veliki broj kandidata upućuje na zaključak kako režim u utrku šalje najmanje dva kandidata, često i više. Time šalje poruku, koga god izaberete ne će biti narodni kandidat. K tomu stvara konfuziju, budući da je među mnoštvom kandidata teško prepoznati „pravoga“ kandidata, ako se takav uopće uspije provući kroz gustu mrežu čuvara poretka.
Tehnologija proizvodnje predsjednika u Hrvatskoj svodi se u pravilu na prijevaru i izigravanje volje hrvatskoga naroda. Uz HDZ i SDP, povijest nas uči, HNS je treći ključan čimbenik tehnološke proizvodnje predsjedničkih kandidata, bez obzira što nikad nije imala značajniju potporu biračkoga tijela. Stoga je u ovo vrijeme zauzimanja startnih pozicija, anketnih „rezultata“ i puštanja magle pogodne za geganje gusaka, neobično važno ne nasjesti na proizvodnju nametanja crno-bijelog pristanka, već pronaći odgovor na pitanje: Tko je HNS-ov kandidat (nominalni ili prikriveni) za predsjednika države, kojega će na svoj perfidan način poduprijeti HDZ ili barem jedna od dvije jačih frakcija u njoj? Pitanje nema uporište samo u povijesnom iskustvu, već i u sadašnjosti.
Scenarij za buduće šokove
Naime, kaj. Plenković zaziva Grabar-Kitarovićevu da se kandidira, no, pojavila se informacija da je ona i u kombinaciji za šeficu Europske komisije. Ona je svojedobno elegantno napustila Vladu i prihvatila se tajničkoga mjesta pri NATO-politika u, stoga bi se u aktualnoj kombinaciji mogla okrenuti Europskoj komisiji i po drugi puta dati cipelicu HDZ-u. U tom slučaju HDZ ni nominalno ne bi imao predsjedničkoga kandidata (nitko se iz stranke pod čizmom ionako ne usudi kandidirati!), pa bi se morao osloniti na nečijeg kandidata, a za javnost gurnuti neki promašeni slučaj s istim ciljem kojim su gurnuti strateški promašaji kao što su, primjera radi, Mate Granić i Jadranka Kosor ili Nadan Vidošević i Dragan Primorac.
S druge strane SDP je stao iza kandidature Milanovića, šestoga najlošijega šefa vlade na svijetu prema kriterijima Svjetskoga gospodarskoga foruma i osobe kojoj je Hrvatska slučajna država. Time je SDP širom otvorio vrata nekom drugom režimski kreiranom, po svemu sudeći vješto prikrivenom kandidatu HDZ-a i HNS-a. Režimu je, zapravo, najvažnije da se poslije izbora u prosincu na Pantovčaku ništa ne promijeni. A najbolje će od svega biti ako „desnica“ u drugi krug izgura upravo režimskoga kandidata, prikazujući ga kao narodnoga i suprotivoga onomu drugom kandidatu režima. Takva taktika uvježbavala se na prošlim predsjedničkim izborima, dok bi na ovogodišnjim mogla uroditi punim plodom. Poslije će, tijekom mandata, uslijediti šokovi kakve su narodu i državi priređivali svi hrvatski predsjednici od 2000. do danas.
Izvor: Nenad Piskač/hkv.hr
