HRVATSKA BAŠTINA – Crkva Sv. Marije na Crkvini
Slika 1. Crkva sv. Marije iz 1938. (MJ)
Arheološko nalazište na Crkvini najznačajnije je hrvatsko arheološko nalazište iz ranog srednjeg vijeka. Crkva Sv. Marije na Crkvini najvjerojatnije je izgrađena u 8 ili početkom 9 stoljeća. Bila je to trobrodna crkva, ostali su samo temelji crkve.
Pored crkve sv. Marije dograđen je mauzolej za ukop ondašnjih vladara, također su ostatci samostanskog kompleksa ili biskupskog dvora.
Slika 2. Temelji crkve iz 8. – 9. stoljeća (MJ)
Slika 3. Tlocrt starohrvatske crkve iz 8. – 9. Stoljeća (MJ)
Crkvu je otkrio fra Lujo Marun. Na tom lokalitetu nađeno je preko 100 ukrašenih ulomaka, nađeni su ciboriji iz 9. i 11. stoljeća, okrugla krstionica, lik hrvatskoga vojnog
dostojanstvenika, ulomci oltarne pregrade i trokutni zabat oltarne pregrade s likom Bogorodice iz 11. stoljeća. Nalazi se čuvaju u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.
Trokutni zabat oltarne pregrade s likom Bogorodice iz 11. st. štuje se kao Gospa velikoga hrvatskog zavjeta.
“Zabat je sastavljen od nekoliko kamenih ulomaka, a dijelom rekonstruiran i nadopunjen. Obod je ukrašen kukama i stiliziranim palmetama koje su zamijenile prijašnji pleter, a označavaju prijelaz prema romanici. Na ravnoj je plohi lik Bogorodice prikazan jednostavnim urezima u stavu adorantkinje. Ona drži ruke na prsima s okrenutim dlanovima prema gledateljima. Oko glave joj je aureola, plašt joj je prebačen preko ramena, a iznad glave ima ucrtan križ.”
Uz ostatke bazilike smješteno je malo rimokatoličko groblje, koje više nije u funkciji. Informativni pano daje podatke o arheološkom lokalitetu.
U sklopu proslave 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata, 1976. godine izrađena je replika Pralika Gospe Velikoga Zavjeta u srebru i zlatu.
Slika 4. Pralik Gospe nađen na starohrvatskom arheološkom lokalitetu (MJ)
Crkva sv. Marije Kraljice Hrvata
Godine 1938. na Crkvini je izgrađena nova zavjetna crkva Sv. Marije, povodom 850-te godišnjice smrti kralja Zvonimira. Projekt crkve izradio je Ivan Meštrović koji je izradio i kip Biskupijske Bogorodice (Gospe u narodnoj nošnji iz Dalmatinske zagore s djetetom na krilu kako piše knjigu života. Freske u crkvi su izradili slikari Jozo Kljaković i Frano Šimunović. Crkvu je 19. rujna 1938. posvetio nadbiskup, danas blaženik Alojzije Stepinac.
Slike 5., 6. i 7. Unutrašnjost crkva sv. Marije iz 1938. Godine (MJ)
Govor nadbiskupa dr. ALOJZIJA STEPINCA na posveti spomen crkve kralja Zvonimira:
“Minulo je 860 ljeta, otkako je Dimitar Zvonimir, kralj iz naše hrvatske narodne dinastije, dao na ovome mjestu sagraditi katedralu u čast Majci Božjoj, bl. Djevici Mariji. Mnogo je bura i oluja prohujalo od toga doba do današnjega dana preko stabla našega narodnog organizma. One su polomile toliko njegovih grana, da se činilo da će na koncu iščupati i samo stablo sa korjenom i da će našega naroda i hrvatskoga imena nestati s lica zemlje. Kad u duhu prođemo čitavu našu krvavu povijest, napose doba divljih turskih navala, možemo mirne duše reći sa prorokom: «Misericordiae Domini, quia non sumus consumpti» (milosrđe Gospodnje da ne izgubismo! Thr. 3,22). Mogu drugi tražiti razloge, što smo se održali gdje hoće, za mene jest i ostaje zadnji razlog da nismo izginuli – milosrđe Božje! Zato, kad sam imao da odredim natpis za veliko zvono ove spomen-crkve, nisam dugo krzmao što da dadem napisati. Prošavši u duhu tolike silne pogibli, koje su prijetile, pala mi je odmah na um jedna slika iz sv. Pisma. Mojsije, predočujući u grandioznoj slici nezahvalnom izraelskom narodu velika dobročinstva Božja, govori: «Našao ga je (Gospod narod izraelski) u pustoj zemlji, na mjestu užasa i surove pustoši, vodio ga je i poučavao i štitio kao zjenicu oka svoga. Kao što orao vodi mlade svoje na lijet i lebdi nad njima i širi krila svoja, tako ga je on uzeo i nosio na ramenima svojim. Gospod je sam bio njegov vođa i nije bilo drugog boga uz njega. Postavio ga je na divnu zemlju, da uživa plodove polja i siše med iz stijene i da ima ulja na kamenitom tlu.» (Mojsije 32,10=13).
Sjećajući se tih i tolikih dobročinstava Božjih, stavio sam, kao maleni znak zahvalnosti za bezbrojna dobročinstva Božja prema našemu hrvatskom narodu, na veliko zvono ove spomen-crkve natpis «Omnipotenti Dominatori Christo, qui per secula multa populi Croatarum dux solus fuit, hoc signum in laudem et gloriam sempiternam!» (Svemogućem vladaru Kristu, koji je kroz mnoge vjekove bio jedini vođa hrvatskoga naroda, ovo zvono na vječnu hvalu i slavu)! Neka Te, dakle, dragi moj hrvatski puče, ova spomen-crkva danas posvećena, i glas njezinih zvona, kad ih čuješ, potsjeća na dvije stvari: prvo, da budeš Bogu zahvalan za prošlost, za bezbrojna primljena dobročinstva, drugo, da Ti je samo u Njemu spas u budućnosti!
Svima je znano kako bijesni danas boj protiv katoličke Crkve u mnogim krajevima svijeta. Nabacuju se najgorim klevetama na Crkvu Božju, tobože u ime znanosti. Nabacuju se najpodlijim lažima i uvredama na vrhovnu glavu Crkve Božje Sv. Oca i Petrovu stolicu, u ime tobožnje slobode. Gone kao divlje zvijeri u mnogim krajevima svijeta katoličke svećenike, redovnike i redovnice, tobože u ime napretka, kulture i demokracije. Uništavaju cvatuće katoličke škole u mnogim krajevima svijeta, tobože radi prosvjete puka. A ja ovdje kažem pred vama, brojnim tisućama, kažem pred cijelim svijetom, kažem otvoreno i jasno: gotovo sve što, što je lijepa i dobra u nama, u našem hrvatskom narodu, sve tekovine naše kulture, svu našu lijepu i časnu prošlost, dugujemo katoličkoj crkvi, s čijim su glavarom Papom Agatonom sklopili djedovi naši jedinstveni pakt i čuvali ga do danas. Velim, otvoreno pred cijelim svijetom, da nas Božja providnost nije pravodobno zaklonila pod majčinsko krilo katoličke Crkve, nestalo bi nas bilo već davno s lica zemlje upravo onako kako je nestalo divljih Avara, Huna, Vandala i tolikih drugih. I ja se usuđujem poći još i dalje pa reći ovo: Kad bismo, što ne dao dobri Bog, nesrećom otpali od katoličke Crkve i zabacili njezinu divnu nauku, brzo bi smo se srozali do barbarluka afričkih divljaka.
Pogledajte samo malo po Europi, koja je, izgleda, u nekim dijelovima odlučila obračunati s katoličkom Crkvom i njezinom naukom, a diči se kulturom. Zar je kultura smatrati sebe nekim višim bićem-nadčovjekom i prezirati drugoga, kad se znade da su svi ljudi po sebi prah i pepeo, a po milosrđu Božjem svi djeca jednoga Oca nebeskoga? Zar je to kultura, smatrati, da samo veliki narodi imadu pravo na život a maleni imadu jedino pravo robovati i služiti sili, kad znademo po riječima sv. Pisma, da je «malog i velikog stvorio On (Gospod) i jednako se skrbi za sve», (pusillum et magnum ipse fecit et aequaliter cura est illi de omnibus! Sap. 6,8)? Zar je to kultura, kad se za jedno mjerilo pravde postavi gruba sila sa načelom: ili se ukloni ili se pokloni – a zbacuje se i gazi sloboda ljudske ličnosti i dostojanstvo čovjeka? Zar je to kultura, kad se otimlje tuđu imovinu samo zato jer ne će i ne mogu da misle i rade ono, što misle oni, koji su silom prigrabili vlast? Bog neka naš maleni narod oslobodi od takove prosvjete i kulture! Neka drugi rade kako ih je volja! Mi ćemo, došlo što mu drago, ostati vjerno u sklopu one Crkve koju je Isus Krist osnovao i povjerio na upravljanje sv. Petru i njegovim nasljednicima rimskim biskupima. Ta Crkva katolička, koja je po riječima apostola Pavla «columna et firmamentum veritatis» (stup i tvrđa istine) bila je za naš hrvatski narod najsigurniji putokaz i zaštita kroz život. Ona ga je oplemenjivala, Ona se radovala s njime, Ona je plakala s njime i pomagala ga u danima kušnje i nevolje. Ona je stavila kraljevsku krunu na glavu prvom njegovom kralju i učinila narod naš ravnopravnim drugim kršćanskim narodima Europe. Ona je sa svojim vrhovnim poglavarom Sv. Ocem i danas najvjerniji i najsigurniji njegov prijatelj.
I zato ćemo Božjom pomoću najsvečanije za tri godine proslaviti 1300-godišnjicu, kad je hrvatski narod prvi puta stupio u vezu sa sv. Rimskom Stolicom. Ali kao što će nas ova zavjetna spomen-crkva poticati na zahvalnost Bogu za primljena dobročinstva u prošlosti, tako neka nam bude podstrek da ne klonemo u budućnosti. Ne znamo kada je položaj u svijetu izgledao tako strašan kao danas. Svi sa zebnjom u srcu očekuju čas, kad će, planuti pokolj, kakvog svijet još nije vidio. Narodi su naoružani do zubi. Za male narode nema više pravice na zemlji. Oni su postali igračka, kojom se igraju veliki i moćni. Ali ako nema pravde na zemlji, mi vjerujemo, da je imade na nebu i da će konačno pobijediti vječna pravda.
Zato, dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom! Jer što su svi ti do zuba naoružani narodi pred svemogućim Bogom?» «Omnes gentes quasi non sint, sic sunt coram eo quasi nihilum et inane reputati sunt ei» (Svi narodi kao da ih ni nema, tako su pred Njim i kao ništica i taština, smatraju se pred njim! Is. 40,17.). Zato je s pravom mogao reći apostol Petar: «I nema u nijednom drugom spasenja, jer nema drugoga imena pod zemljom danoga ljudima, u kojem bismo se mogli spasiti» osim Krista Gospoda, kojemu je «dana sva vlast na nebu i na zemlji» (Act. 4,12) i koji je jedini «rex regum et Dominus dominantium – kralj kraljeva i gospodar gospodara» (Det. 10,17). K njemu, koji je doveo naš narod u krilo Crkve katoličke i moćnom svojom rukom štitio ga, čuvao i branio i obranio kroz dugih 13 vjekova u današnjoj domovini. K Njemu upiremo svoje oči u teškim danima sadašnjice. Mi smo uvjereni, a istinitost riječi sv. Pisma: «Timenti Dominum non ocuret mala, sed in tentantione Deus Illum conservabit et liberabit a malis» (Tko se Gospoda boji, neće ga stići zlo, nego će ga Bog očuvati u kušnji i osloboditi ga od zla» Eccl. 31,1).
To neka nam uvijek doziva u pamet ova zavjetna crkva, spomen žive vjere naših djedova, spomen naše stare slave, i putokaz k sretnijoj budućnosti.” (Novo doba, 20. rujna 1938., Split).
Crkva je devastirana tijekom Drugog svjetskog rata (Gospinu kipu su odlomili glavu), te ponovno u Domovinskom ratu od strane velikosrpskih ekstremista koji nastoje uništiti sve katoličko što je povezano s hrvatstvom.
Crkva, freska “Stolovanje kralja Zvonimira“ i kip Gospe restaurirani su 1966. (bio je to jedan od uvjeta iz Meštrovićeve oporuke, a ne čin dobre volje komunista).
Ponovno su Srbi iz Biskupije uništili crkvu 1992. godine, a hrvatski kralj Zvonimir i njegova vlada streljani su, izrešetani mecima iznad niše oltara Sv. Marije
Crkva sv. Marije Kraljice Hrvata je mjestom hodočašća zadnje rujanske nedjelje, za blagdana Imena Marijina.
Izvori: Krešimir Regan, Branko Nadilo. Crkveno graditeljstvo, GRAĐEVINAR 60 (2008) 6; Ljubomir Škrinjar i drugi.
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
