DA SE NE ZABORAVI: Borbe za Petrinju, 2. – 21. rujna 1991.
Slika 1. Spomen-obilježje pokraj Petrinje (MJ)
2. rujna 1991. Petrinju je napao tenkovski garnizon JNA pod zapovjedništvom potpukovnika Slobodana Tarbuka. Iz vojarne su na ulice Petrinje izvedeni tenkovi i oklopna vozila koja su izvršila veliko razaranje grada.
„Tenkovskim projektilima razarani su dječji vrtić, crkva sv. Lovre, srednjoškolski centar, općinski sud, zgrada Općine, nekoliko privrednih objekata među kojima radionica “Slavijatransa”, silos hrane “Gavrilovića”, tvornica obuće, zgrada bolnice te više stambenih i stambeno-poslovnih zgrada. U sisačku bolnicu dovezeno je 11 civila i trojica pripadnika ZNG-a; poginuli su Nikola Lokner i Stjepan Bučar.“
16. rujna 1991. agresor je zarobio 17 hrvatskih branitelja i mučki ih ubio. Tog dana su nastala velika razaranja stambenih i industrijskih objekata u Petrinji („Gavrilović“, „Finel“).
18. rujna 1991. izvršen je jaki minobacački napad na Petrinju iz vojarne JNA. Toga dana su hrvatski branitelji srušili dva zrakoplova nad Petrinjom.
19. rujna 1991. poginuo je novinar Pierre Blancket (od eksplozije), a teško ranjen Patrick Giganti.
21. rujna 1991. dogodio se najžešći napad na Petrinju. Oko 18:30 sati agresor je okupirao Petrinju nakon povlačenja branitelja.
„U napadima 16. i 21. rujna stradalo je mnogo hrvatskih civila. Poginuli su pokapani na grobljima “Sv. Benedikt” i “Sv. Nikola”, a mnogi i u dvorištima i vrtovima na licu mjesta gdje su pronađeni te se smatra da su ondje pokopani vlasnici tih kuća ili stanari. Uz to sačinjena je i zajednička grobnica koja se zvala “Ekonomija” i bila je krugu kasarne “Vasilj Gaćeša”. Mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana, a počeli su iza posljednjeg napada 21. rujna 1991. godine. Poslove pokapanja nastavila je civilna zaštita. Većina ubijenih su civili srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Iz pregledanih materijala pokazalo se da je u napadu od 21. srpnja ubijeno preko stotinu građana Petrinje.“
Velikosrbi su zauzeli Hrvatsku Dubicu i sva hrvatska sela uokolo.
Srbi su prije okupacije Petrinje okupirali Glinu, Topusko i Hrvatsku Kostajnicu te postigli svoj cilj na Banovini. Slijedio je napad na Karlovac i napadi širom Hrvatske u listopadu 1991. godine.
Slika 2. Spomen-obilježje (MJ)
„Nakon što su popisani svi prognanici koji su zbog okupacije 1991. morali napustiti Petrinju i svoje domove, došlo se do ove brojke: 10.535 građana, od kojih 9.352 Hrvata, 215 Muslimana, 790 Srba i 178 ostalih. Petrinja je za vrijeme borba za grad i okupacije Petrinje pretrpjela velike štete na gospodarskim objektima. Oštećeno je i uništeno više od 3.350 stambenih objekata, od čega je potpuno porušeno i popaljeno tako da nije bilo ikakve mogućnosti povratka u te domove, 1.579 stanova i kuća. Zbog toga je većina povratnika ostala bez ikakve imovine kojom bi mogli nastaviti život. Tijekom velikosrpske okupacije u Petrinji je ubijeno više od 300 civila, Hrvata. Ubijeni Hrvati uglavnom su bile starije osobe koje su ostale jer su vjerovale da oni nisu nikome ništa nažao učinili. Prognanim Petrinjcima nikad nije moglo biti shvatljivo kako su se sva ta zla i ubojstva u Petrinji dogodila pred očima više od osam tisuća Srba, koji su ostali u Petrinji poslije odlaska prognanika. Mnogi od tih Srba što su ostali s oružjem u ruci samo su mirno gledali kako u plamenu nestaju kuće njihovih susjeda, s kojima su gotovo pola stoljeća složno živjeli.“
