Dr. Anto Križić: Naturalističko-poganske religije i judeo-kršćanski monoteizam
Friedrich Veliki, pruski kralj, obožavatelj i promicatelj Prosvjetiteljstva, bio je često
zaokupljen pitanjem o Bogu, kojega propovijeda kršćanstvo. Jednoga dana on zamoli svoga dvorskog kapelana da mu kaže, poznaje li on nekoga, koji bi mu mogao reći, gdje je taj Bog i što on zapravo želi.
Kapelan reče da on pozna nekoga i da mu može dati odgovor sa jednom jedinom riječju. „Koja je to riječ?”, upita kralj. „Židovi”, bio je odgovor kapelana.
Židovi su bili jedini narod između svih kultura, u čijem okruženju su oni živjeli, koji je uveo radikalni monoteizam, a to znači: postoji samo jedan Bog i on je Bog za sve ljude. Taj Bog želi samo dobro ljudima, njegovo biće se ne spoznaje kroz dedukciju iz logičko-filozofskih premisa, gdje se dolazi do zaključka, kao kod Aristotela, da je Bog čista stvarnost i „misao, koja sama sebe misli” i slično. Božji bitak kod Židova jest njegova svetost. Ta svetost postulira jednu jedinstvenu etiku za sve ljude, koja je sadržana u Deset Božjih Zapovijedi.
Taj monoteizam je znači etičke naravi, on nije produkt onto-teoloških spekulacija.
No pogledajmo malo pobliže u čemu se sastoji bit naturalističko-poganskih religija:
– Naturalističko-poganske religije su politeistične i polivalentne. Svaka grupa, skupina i svaka kultura ima svoje vlastite bogove i božice i svaki od njih postulira svoje vlastite vrijednosti, nazore, zakone i ciljeve. To proizvodi etički relativizam, a u stvarnom životu
dolazi do konkurencije vrijednost i nazora, te na koncu ne pobijedi onaj, koji u sebi sadrži više istine, nego onaj bog, čiji pripadnici imaju veću moć, novac i politički utjecaj, te na taj način svoje interese i poglede na svijet mogu postići i običnom silom.
– Naturalističko-poganske kulture su panteističke i animističke. Bogovi i božice su dio prirode. Slijedom toga, nihovi pripadnici pobožanstvenuju samu prirodu i to ne samo njezin vanjski oblik, nego i „prirodu u sebi”, te time spiritualiziraju vlastite nagone i instinkte, posebno seksualnost i moć nad drugima, što sve vodi do posebnih užitaka. Čovjek si time od svoje vlastite prirode stvara vlastitog boga i on postaje mjerilo svih stvari.
U religioznim obredima se provociraju prirodne ekstase kroz raznorazne droge, hramsku prostituciju, ritualno ubijanje neprijatelja i dapače žrtvovanje djece određenim božanstvima.
Ta razularenost ljudske naravi vodi do destruktivnih religija, koje se manifestiraju u različitim povijesnim oblicima.
Sakralizacija vlastitih nagona i instikata doveli su u kasnijim civiliziranim poganskim kulturama do pobožanstvenja i ljudske psihe i njezinih svojstava kao što su intelekt i volja, te je time naposljetku „autonomni subjekt”, „transcendentalni Ja” zasjeo na Božje prijestolje. Time naturalističko- poganske religije dostižu svoj vrhunac u – gnosticizmu.
To bi bila jedna posebna tema, koja prelazi okvire ovoga osvrta.
Židovski monoteizam je tome svemu dijametralno oprečan. Već sam na početku spomenuo glavnu odrednicu toga etičkog monoteizma a to je Božja svetost i što iz toga proizlazi. Pridodajmo k tome još i slijedeće: Bog je Stvoritelj ovoga svijeta te postoji jedna bitna razlika između njega i stvorenja a time i između Boga i čovijeka.
On dakle nije malo drugačiji od drugih bogova, kako to mnogi misle, nego je on Posve-Drugi. Čovjek nije psihofizička i biomolekularna tvorevina, nego on u sebi ima naravno ugrađenu sposobnost da spozna Duha, koji nije od ovoga svijeta, ali koji djeluje u njemu.
Čovjek ima slobodnu volju i njegove moralne odluke stoje često u suprotnosti prema njegovim nagonima, instinktima i impulsima. Prirodni nagoni nisu ništa loše, ali oni moraju biti modulirani i sublimirani, a ponekad se čovjek njih mora potpuno i odreći. U svakom slučaju oni moraju biti podređeni jednom višem, nadzemaljskom i vječnom cilju. I to vrijedi za sve ljude jednako, bez obzira bio netko kralj ili prosjak.
I stvarno, kada pozorno čitamo Stari Zavjet onda je jedno bitno upadljivo: u njemu se radi o dvije tisuće godina dugoj borbi za štovanje jednog Boga, tj. protiv štovanja prirodnih strasti i zemaljskih užitaka, koji su bili ritualno sakralizirani – kako smo to već vidjeli – u poganskim kulturama Starog Orijenta.
Prije svega radilo se o borbi jednog Boga protiv boga Baala, koji je bio bog seksualnih ekscesa – bilo to heteroseksualnih, homoseksualnih ili seksa sa životinjama. Isto tako to je bila borba protiv njegove žene Baal-božice Astarte, djevičanske bludnice, koja kopulira i zatrudnjuje, ali ne rađa. Konačno to je borba protiv boga Molocha, kojemu su pogani žrtvovali djecu, koja su nastali iz tih seksualnih praktika.
Interesantna je još jedna pojava, jedinstvena u povijesti čovječanstva. Židovi usprkos svih svojih padova nikada nisu podlegli duhu vremena, ili ako je do toga došlo, brzo, premda mukotrpno bi se kroz svoje proroke osvijestili i vratili na pravi put.
Žene u antičko doba nisu imale gotovo nikakvih prava. S njima se posupalo kao sa stokom. Čak u u visokociviliziranom Rimskom pravu žena nije imala status osobe, isto tako kao robovi i djeca. Taj status je imao samo muškarac, rimski građanin, koji je imao neograničenu vlast nad ženom i djecom.
Kod Židova je to bilo posve drugačije, potpuno suprotno duhu tadašnjeg vremena. Žene su kod njih bile i proročice, kao Mirjam, Hulda i Hanna, a isto tako „sudkinje”, kao Deborah.
Sudci i sudkinje su bili i vođe naroda, tj.državnici, prije uspostave kraljevstva. Žene su bile i narodni junaci, osloboteljice naroda, kao Esther i Judith. Samo jedno one nisu mogle biti – svećenice. I to je bilo isto protiv duha vremena.
U ono doba u poganskim religijama svećenice su bile normalna pojava. One su bile nadležne za kultove plodnost, te su institucijalno organizirali „boboslužja”, koja su implicirala i ritualnu prostituciju u hramu i izvan hrama, na poljanama i šumama…
Monoteizam je kršćanstvo preuzelo od Židova. Po riječima židovsko-njemačkog filozofa Franza Rosenzweiga „kršćanstvo je židovstvo za pogane.”
To nije tema ovog selektivnog članka, ali se s pravom može reći da je kršćanstvo u potpunosti revolucioniralo čovječanstvo, te tu tvrdnju osnažujem riječima Heinricha Bölla.
Heinrich Böll je bio njemački dobitnik nobelove nagrade za književnost, radi nekih negativnih iskustava istupio je iz Crkve, ali je zadržao sve kršćanske sadržaje. Njega se ne može poistovjetiti sa Heinrich-Böll-Stiftung, koja nosi njegovo ime.
On je izrekao slijedeće: „Čak i najgorem kršćanskom svijetu ja bih dao prednost pred poganskim, jer u kršćanskom svijetu uvijek ima mjesta i za one, koje poganstvo odbija, naime za hrome i bolesne, stare i slabe. Za takve ne samo da ima prostora nego i ljubavi, koja je u poganskom bezbožnom svijetu beskorisna.
Ja vjerujem u Krista i vjerujem da… milijuni kršćana mogu promijeniti lice ove zemlje, te preporučujem svim suvremenicima, da razmisle o tome, kakav bi bio ovaj svijet, da u njemu nije bilo Krista.” (Citirano prema H. Staudinger: Menschliches Nachdenken und christlicher Glaube. Über die Notwendigkeit einer trinitarischen Metaphysik, in: Glaube und Denken 1 (1988) 77-97)
Anto Križić
