TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Zdenka Čorkalo: Krist jednom dođe u Ploče…

  • Written by:

Čekala sam i dočekala pad temperature, malo pogoršanje vremena i prvi pljusak, pa sam se uputila u grad Ploče. Zbog još uvijek gustog prometa na magistrali uz more, odlučila sam se za autocestu kojom  ne volim voziti, ali nisu sve prednosti u onomu što voliš. Sa mnom u automobilu je mladić iz Ploča, student šeste godine Medicine u Splitu, ide kući na par dana odmoriti dušu. Ja sam mu krsna kuma. Prošlo je dvadeset i sedam godina otkako je naša bolnica Hrvatske ratne mornarice bila smještena u Pločama. Tu sam upoznala don Petra Mikića, svećenika  jedinog grada u Hrvatskoj koji nije imao ni crkvu ni zvonik. Mene su ratne godine nosile na druga mjesta, a on je ostao gdje smo ga i zatekli, u ratu bio u ratu i ostao. Ovo je naš prvi susret nakon 1992. Želim mu reći ono što on ne zna, naše misli zahvalnice koje su izgovarane putem, dok se bolnica selila na krajnji jug, dok je njegov oblog ljekovito mirovao na našoj modrici, dok je njegov blagoslovljeni zavoj čuvao naše svježe rane i štitio naše kraste da ne otpadnu prerano. O tomu mu želim svjedočiti. U ratnim bolnicama, gdje god smo bili, svatko od nas je zahvaljivao svakomu tko nas je samo rado pogledao, a ne primio, a ne razumio, a ne ohrabrio, a ne probirao i probranu nadu nama davao, kao što je radio on. Sav predan radu, korisnosti, domišljatosti, svraćao je pozornost na se, i, ne svojom krivicom, odmicao suprotnosti od sebe. 

Zbog gužve i toliko izmijenjenih pristupa gradu kad se spuštaš s autoceste, malo sam zakasnila. Kad je otvorio vrata, otvorio je i ono davno vrijeme srdačnosti, radost dobrodošlice. Želio mi je ispričati o gradnji crkvi, jer sam tim putem priče i došla, a nije mogao odoljeti da prijatelju ne kaže sve odjednom. O crkvi smještenoj u baraci, o njemu koji je u toj istoj baraci živio, spavao, planirao, nadao se, strepio proganjan samo zato jer se usudio misliti da hrvatskom narodu treba Bog, njegova crkva, njegov jezik, povijest i njegove svetinje. To mu fina, istančana, posvuda usađena i razvučena crvena, komunistička nit nije mogla oprostiti. Naprosto, nikakvi argumenti, ni objašnjenje, ni žrtva, kad bi je i bilo, tako veliki oprost nisu mogli zaslužiti. Neoprostivo je moralo biti uklanjano, metoda  je uvijek uspješno temeljena na osnovnom, običnom ljudskom strahu, obasipanom ponižavanjima upravo skrojenima za tu vrstu neposluha, bacanjem prelomljenog križa u blato, među trulež, na kojem je visila i uska trakica hrvatske trobojnice. Uzalud je postojao cijeli spektar duginih boja, ni jedna se nije koristila ni bljeskala, svjetlucala u danu i noći, kao crvena, trajno žareća.

Prvo što mi je don Petar pokazao je knjiga utisaka otvorena na stranici na kojoj sam ja napisala:

12.4.92.

Tonći Petrasov Marović: „Časnom čovjeku ne priliči nagrada za VRLINU I VRSNOĆU.“  Ovu krasnu rečenicu je rekao hrvatski pjesnik,  jer vrlinu nam je Bog omogućio, a vrsnoću smo stekli umnožavanjem talenata od Boga. Hvala Vama i svima koji razumiju ovaj govor.

                                                                            Dr. Zdenka Čorkalo

                                                               Bolnica HRM Split, spec. anesteziolog

Nisam se sjetila kad sam ovo napisala ali što me navelo da  napišem, ne mogu se ne sjetiti. Dok mi don Petar nastavljao priču o privatnoj kući na Birini u koju je, poslije 16 godina životarenja u baraki, dolazila „živa crkva“ i na kojoj su odmah zatim osvanuli nekima još uvijek važni putokazi, napisani kao grafiti „SKJ,“ i nacrtani srp i čekić, u glavi mi se vrtilo pitanje od kada se ovdje vodi „rat prije rata“, i ima li tomu kraja. Nas dvoje u cik caku prelazimo desetljeća, ali se vraćamo na trenutak njegove odlučnosti o gradnji velike crkve na rivi, na žalu…, dok Domovinski, obrambeni rat još traje. Ta odlučnost  pogađa užasnutu ljevicu, oni crkvu nisu htjeli nikada a kamoli sada, jer se nadaju da do kraja rata ima još rata, ali je velika nevjerica i na desnici, kojoj je vjera mlaka, misle da je izgradnja nemoguća.  Krist je ipak stao na obalu grada Ploče,stao i ostao!

Dok  predamnom vrti uredno složene papire, priznanice, račune, pohvalnice, odlikovanja, odbijenice, zahvalnice, fotografije koncerata, predstava, humanitarnog rada, bezbroj dragovoljnih sati organiziranih u dobrobit Dobra i velebne crkve sa zvonikom, ja gledam u don Petra, pratim njegov izražaj lica i očiju koji se mijenjaju kako nešto od papira dođe na red. Gledam u njega, a vidim sebe, moram se  smjesta sabrati, bojim se  popuštanja kočnica koje će mu pokazati da su lica ratnika i lica patnika dva ista lica samo na drugoj, radnoj ledini. Ratom, tugom, smrću, i strahom čovjek se promijeni i iznutra i izvanka, to vidim najprije na sebi, i sve je dobro stisnuto dok ne dođe dragi prijatelj, svjedok  vremena i događaja, dok se sreću ne isprati neka uđe na neka tuđa vrata jer u našem srcu sve zauzeto drugim osjećajima.Treba snage za sreću, izmorenom mozgu je teško primiti još i to. Možda je don Petar mogao koju uzbrdicu pretvoriti u nizbrdicu, možda se negdje zateglo gdje je trebalo popustiti, ali o tomu smiju govoriti samo oni koji su bili  pod istim prolomima oblaka, pod udarima  munje i groma u neposrednoj blizini, jer je velika razlika gledati slike oluje u dobro ukoričenom priručniku ili biti sam, olujama promočen.    

Smrklo se, moram se vratiti kući, voziti hrvatskom autocestom, umirivati pitanja o bezboštvu, o potrebi umanjivanja onoga do sebe, traženju samo  njegovih pogrešaka i poskliznuća. Zlo nikada ne miruje, uvijek ima vremena, zainteresirano je za mnoge. Ali crkva stoji, Pločama dika, promijenila je ploču – sada je straha manje.

Zdenka Čorkalo

Komentari