TwitterFacebookPinterestGoogle+

I U MOM GRADU VUKOVAR SVIJETLI: Sjećanje na grad heroj

  • Written by:

Trajni plamen ljubavi u stihu i prozi srednjoškolci i osnovci naše županije šalju gradu heroju na Vuki i ravnokotarskoj heroini

SJEĆANJE NA GRAD HEROJ: VUKOVAR

Da bi Hrvatska postala država moralo se puno toga žrtvovati. Tako je najveću žrtvu dao grad Vukovar. Njegova žrtva utkana je u našu slobodu koju živimo svaki dan iznova.

U Vukovaru nisu umirali samo vojnici. Četnici su ubijali i civile. Žene, djeca i starci nisu mogli nikamo pobjeći. Imali su samo dva izbora: 

1. Ostati, gladovati i trunuti u skloništima.

2. Bježati u nadi da ih neće stići četnička okrutna, razularena, krvava ruka koja nije marila jesi li dijete, žena ili starac. Bilo je samo važno da si Hrvat, onda si odmah bio “zloglasni” ustaša ili “ujo” kojeg treba ubiti na svaki način. Sve je bilo dozvoljeno. Dobro u njima kao da je nestalo, ispunjala ih je samo tama zlobe.

Djeca su izgubila svoje djetinjstvo. Nije više bilo igre u parkovima i nogometnim terenima. Bili su prepušteni svojoj mašti koja je bila crna i neizdrživa. Ostajali su bez svojih očeva, a nerijetko i majki. Djeca nisu imala igračke, a nisu mogli niti misliti o iPhonu ili Samsungu. Tako je bilo iz dana u dan, iz dana u dan…

Kada su se Četnici probili u grad bilo je još gore. Ljude su vodili u logore na mučenje. Samo su neki preživjeli i svjedoče danas o zvjerstvima kroz koja su prošli. Civili koji su imali “sreće”, kao prognanici su izišli iz grada i tražili dom u ostatku Hrvatske. Moja mama mi je pričala da je dio njih došao i na naše primorje i bio smješten po hotelima. Ona se sjeća, kao tadašnji student u Zagrebu, kako je bio tužan dan kada su prognanici iz Vukovara došli u Zagreb onako tužni, blijedi i uplakani. Sva tuga svijeta čitala se na njima kaže mi ona. Vukovar je pretrpio i više od ovoga što je ovdje napisano, ali sam pokušao što više dočarati kako izgleda život djece u skloništima pod zemljom, bez sunca i danjeg svjetla, bez igračaka, bez bicikla, bez čokolade, bez dovoljno vode i hrane koji su im potrebni kako bi u sreći proživjeli svoj život. Jedino čega su imali u izobilju bio je strah i neizvjesnost. Ne mogu zamisliti sebe kako bih to preživio.

Sada molim da se svi ustanu i u minuti šutnje zamisle sebe u takvim uvjetima. To je sve od mene.

Grgur Vrcić 6.r.
Mentorica: Gorana Babić, prof.
Osnovna škola dr. Franjo Tuđman,Brela

Komentari