DON MARINKO MLAKIĆ: Srdžba Božje ljubavi
2. nedjelja došašća A
Snažan pečat adventskom ozračju daje Isusov preteča Ivan Krstitelj. Evanđelja ga opisuju kao strogog pustinjaka i propovjednika te kako su mnogi dolazili slušati ga iz Jeruzalema, Judeje i Jordanske okolice. Njegova poruka je bila jednostavna: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“
Cijelom svojom pojavom Ivan je predstavljao snažan izazov sredini u kojoj se pojavio a u kojoj su, kako se može zaključiti, prevladavali religijski formalizam i licemjerje, duhovna površnost, neznanje i ravnodušnost te zaokupljenost vremenitim životom. Posljedica toga bili su duhovno sljepilo i beznađe. Ivan je nudio nadu da Bog nije napustio svoj narod, da će ispunit svoja obećanja i pozivao na obraćenje.
Sud o Ivanu, bez sumnje najispravniji, dao je kasnije i sam Isus. On ga je potvrdio kao autentičnog proroka koji je dosljedno proroštvima bio glasnik Božji poslan da pripravi put pred Gospodinom.
Ivan Krstitelj je djelovao u pustinji. Pustinja je grubo mjesto u kojem se život svodi na golo preživljavanje. Čovjek se u njoj nužno osjeti malen, slab, duboko nesiguran… Pustinjsko ozračje čovjeka neodoljivo sili da se odmakne od svakodnevnih životnih briga i osluškuje pitanja koja naviru iz njegove nutrine. Pustinja i rijeka Jordan, na kojoj je Ivan krštavao, prizivaju u pamet povijesni hod Izraela kroz pustinju i prijelaz u Obećanu zemlju. Pozivajući ljude da se krste vodom i obrate od grijeha Ivan ih je zapravo pozivao na ponovni izlazak iz ropstva u slobodu. Naravno, ne radi se više o zemljopisnim ili političkim pojmovima ropstva i slobode već o nutarnjem oslobođenju od grijeha i grješnog života, od poganskog i idolopokloničkog mentaliteta, kako bi se živjelo u slobodi za koju nas je Bog predodredio i koju nam po Spasitelju Isusu donosi. To je prijelaz koji svatko od nas sam za sebe treba učiniti. Zapravo trajno činiti.
Među onima koji su dolazili k Ivanu da prime krštenje bilo je farizeja i saduceja.
Njima on upućuje iznimno oštre riječi. Prozreo je da nisu došli iz iskrenih motiva već da ga prosude i prema prilikama osude. Oni su bili uvjereni da njima nije potrebno obraćenje. Pouzdavali su se u formalnu pripadnost Abrahamovu potomstvu i bili vrlo umišljeni u svojoj lažnoj pravednosti. Ivan im otvoreno spočitava njihove zablude i grijehe. Uspoređuje ih sa zmijama otrovnicama koje svojim otrovom ubijaju sve one koji im se približe. Upozorava ih da bez istinskog obraćenja, koje se po plodovima prepoznaje, neće izbjeći nadolazeću srdžbu. Ovdje je dobro prisjetiti se kako je Isus bio jednako oštar i izravan u osudi farizejskog licemjerja.
Ovo je najozbiljnija opomena svima nama. Mentalitet farizeja i saduceja je zamka u koju vrlo lako i mi upadamo. Lako se uljuljamo u površnoj religioznosti i lažnoj pravednosti. Jednako lako pronalazimo sve moguće razloge i opravdanja kako bismo izbjegli baviti se svojim obraćenjem.
Ivanov govor je vrlo oštar. Djeluje kao najstrašnija prijetnja. Teško je na nj ostati ravnodušan. On spominje skoru srdžbu Božju, sjekiru koja siječe neplodna stabla i baca ih u oganj te vijaču kojom će se od pšenice razdvojiti pljeva te također spaliti.
Gnjev Božji česta je tema u Svetom Pismu, osobito u Starom Zavjetu. Iako se može činiti da proturječi Božjoj dobroti i milosrđu, to nije tako. Govorom o Božjoj srdžbi ne zaziva se nikakva Božje neprijateljstvo i osvetoljubivost prema neposlušnima već se njime izriče snaga Božje ljubavi koja je odlučna da nas očisti od svakoga zla i grijeha te nas spasi od smrti. Bog beskrajno ljubi sve ljude. Da nije tako ne bi nas ni stvorio, kaže Knjiga Mudrosti. On je naš Otac i ne želi smrti nijednog svog djeteta, bez obzira koliko ono ogrezlo u zlo i grijeh, već da se obrati i živi. Radi toga je spreman koristiti sva moguća sredstva pa i gnjev.
Sjekiru koja je položena na korijen neplodnim stablima možemo povezati s Isusovom prispodobom o trsu i lozama. Otac nebeski svaku lozu koja roda ne donosi siječe i baca u oganj, kaže Isus, a onu koja rod donosi čisti da još više roda donese. Suhe grane i neplodna stabla što se sijeku i bacaju u oganj nisu grješnici već zlo i grijeh koji su prisutni u svakome od nas. Njih treba ukloniti kako bismo bili kadri poput obrezane loze ili nove mladice iznikle iz korijena donositi plodove dostojne obraćenja. Obrezivanje je bolan proces, ali nužan da bismo se oslobodili neživota i procvali čistim i svetim životom.
Ivan prorokuje da je onaj koji za njim dolazi jači od njega. On će krstiti Duhom i ognjem. Istinsko obraćenje nije moguće postići ljudskim silama već snagom Duha Svetoga. Poput ratara koji vijačom podiže pšenicu i pljevu da ih vjetar razdvoji, tako će Gospodin dahom svoga Duha, Duha istine i ljubavi, ukloniti iz nas svako zlo i grijeh, sve beživotno i bezvrijedno te ostanemo čisti poput najbolje pšenice.
Don Marinko Mlakić
