DA SE NE ZABORAVI: Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu 1993.
Na Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinca 1993. godine, iz Zagreba je krenuo humanitarni konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Konvoj je trajao od 10. prosinca do 24. prosinca 1993. godine. Dr. Slobodan Lang i Herman Vukušić predvodili su humanitarni konvoj od 99 šlepera i 143 člana medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja. Cilj konvoja bio je dopremiti hranu i lijekove Hrvatima u Lašvansku dolinu koja je bila u osmomjesečnoj blokadi. U Lašvanskoj dolini nalazilo se približno 70.000 ljudi; i prognani Hrvati iz Jajca, Donjeg Vakufa, Travnika, Novog Travnika, Zenice, Busovače i drugih mjesta. Lašvanska dolina je prostor dug 30 km, a širok samo 2 km. Hrvati su bili u potpunoj blokadi i pod udarima tzv. Armije BiH tijekom osam mjeseci. Humanitarna pomoć stanovništvu stizala je preko Humanitarno-karitativne organizacije Kruha svetoga Ante i Caritasa, najčešće preko Splita.
Slika 1. Lašvanska dolina (Wikipedia)
Jedina veza Hrvata u Lašvanskoj dolini sa svijetom bio je helikopter HVO-a koji je mogao letjeti uz dopuštenje i pod nadzorom UN-a. Hrvati u Lašvanskoj dolini bili su izolirani u višemjesečnoj blokadi bez električne struje, hrane, vode, lijekova i veze s vanjskim svijetom (bez TV prijama). O teškom položaju naroda u Lašvanskoj dolini saznalo se u mjesecu rujnu 1993. godine nakon dolaska Ante Damjanovića u Središnju Bosnu. Crkva-bolnica nalazila se na prvoj crti bojišnice i često je bila granatirana i na meti snajperista pa se ukop umrlih i poginulih obavljao noću.
Konvoj je krenuo iz Zagreba, prošao kroz Rijeku i Split. U Rijeci i Splitu se konvoj povećao, priključili su se šleperi s dodatnom pomoći iz drugih gradova i mjesta. U Splitu su se priključili iz Kruha svetoga Ante, humanitarna organizacije Franjevačke Provincije Bosne Srebrene. Prolazak humanitarnog konvoja dogovoren je s Alijom Izetbegovićem, vođom Muslimana u BiH.
Crkva sv. Duha u Novoj Biloj, izgrađena 1980. godine, služila je kao ratna bolnica od kraja 1992. godine. Ratna bolnica je dobila ime po prvom diplomiranom liječniku franjevcu u Bosni, doktoru fra Mati Nikoliću. Crkva je od 19. listopada 1992. godine služila kao bolnica, bez struje i vode.U bolnici je bilo i po 200 ranjenika.
„U razdoblju od 19. listopada 1992. do 1. travnja 1994. godine, u franjevačkoj bolnici-crkvi ukupno je zbrinuto 14.500 pacijenata, a bolnički je liječeno 7.260 pacijenata. U veoma teškim uvjetima, izvedeno je 1.260 operativnih zahvata u općoj anesteziji i oko 4.200 operativnih zahvata u spinalnoj, lokalnoj anesteziji. U rodilištu, koje se nalazilo u susjednoj kući, rođeno je 721 dijete. Mjesečno je u prosjeku obavljano 40-50 porođaja, 50-60 osoba dnevno je podizalo lijekove iz bolničke ljekarne. Jedna velika, prava bolnica teško bi izdržala ovakav tempo rada.“
Konvoj je krenuo iz Zagreba pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i uz pratnju predstavnika Katoličke crkve i franjevačke provincije Bosne Srebrene. Tijekom 14 dana konvoj su pratili, državnici, veleposlanici, franjevci, medicinari, humanitarci, kulturni i javni radnici. Kolona vozila krenula je iz Zagreba za Rijeku pa Split, preko Tomislavgrada i Prozor-Rame u Lašvansku dolinu. Konvoj su pratili pripadnici HVO-a do ispred Uskoplja, a dalje pripadnici UNPROFOR-a. Armija BiH je konvoj zaustavila i pretresla. Na Pavlovici konvoj je bio zadržan 2 dana. Bošnjaci su ucjenjivali vodstvo konvoja, a dio pomoći otuđili.
Slika 2. Crkva sv. Duha u Novoj Biloj koja je bila i bolnica (Wikipedia)
U Novu Bilu konvoj je stigao 20. prosinca 1993. godine. Blokada je trajala 248 dana, od 16. travnja 1993. godine do dolaska konvoja, 20 prosinca 1993. godine. Dana 22. prosinca 1993. konvoj se vraćao iz Nove Bile, na izlazu iz Uskoplja pripadnici Armije BiH pucali su po kamionima te ubili vozača Antu Vlaića, a tri vozača ranili. Pripadnici Armije BiH ukrali su 28 kamiona, a UNPROFOR nije učinio ništa da spriječi zločin i krađu. U spomen na Antu Vlaića jedna ulica u Novoj Bili nosi njegovo ime. U Travniku je po vozaču Anti Vlaiću nazvana jedna ulica, a jedna je nazvana Bijeli put u spomen na humanitarni konvoj.
Dio pomoći koja je dopremljena humanitarnim konvojem upućen je Muslimanima u Zenici i u viteška naselja, a Muslimani su se „zahvalili“ dan poslije nego je konvoj napustio Lašvansku dolinu, 23. prosinca 1993., napadom na područje Gornjeg Vakufa/Uskoplja ubivši 74 Hrvata u Križančevu selu. Za počinjeni zločin nitko nije odgovarao.
Sjećanja na „Bijeli put“ prikazana su u monografiji „Svjetlost i nada“ autora Zvonimira Čilića, fra Zorana Livančića, Srećka Stipovića i Željka Kocaja, objavljenoj 2010. u nakladi viteške podružnice HKD-a Napredak.
Dr. Slobodan Lang je u koautorstvu s Brankom Čulom objavio monografiju o Bijelom putu „Pobjeda dobra u ratu“ (2014.). U monografiji su sadržana 152 autorska teksta sudionika konvoja i opsade Lašvanske doline.
Hrvatsko amatersko kazalište Travnik 2015. godine premijerno je izvelo predstavu „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ u crkvi Duha Svetoga u Novoj Biloj.
O humanitarnoj akciji konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” snimljen je dokumentarni film 2016. godine.
Konvoj „Bijeli put“ dobio je i dvije svojevrsne himne, lirski zapis fra Jakova Bubala i druga Slobodana Langa i Ranka Bobana „Dolinom Lašve teče tuga“, napisana 28. 10. 1993. godine (kasnije uglazbljena, a najpoznatija po izvedbi Tereze Kesovije).
„Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu zasigurno je najsvjetlija epizoda u Domovinskom ratu koja je pokazala zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvatskoj.“
