DON MARINKO MLAKIĆ: Snaga vjere je u poslušnosti Bogu
(4. nedjelja došašća, godina A)
Evanđeoski tekst o anđelovu navještenju Isusova rođenja Josipu prije svega je teološka objava Spasiteljeva pravog identiteta. Naime, mesiju, kojeg je Božji narod iščekivao, različite skupine unutar njega različito su tumačili.
Rigorozni farizeji su očekivali mesiju Zakona, borbeni zeloti mesiju ratnika koji će obnoviti Davidovo kraljevstvo, pobožni eseni, bliski Ivanu Krstitelju, mesiju svećenika i kralja, dok mu se povlašteni saduceji nisu niti nadali. Isus nije ispunio nijedno od tih očekivanja te je kao mesija bio odbačen. Zato evanđelist Matej izlaže vjeru Crkve kako i na koji način on doista jest obećani Spasitelj.
Pored toga u Josipovom držanju u tako teškoj životnoj muci imamo izvanredan uzor vjerničkog postupanja.
Kada je saznao da je Marija trudna Josip snuje da je potajice otpusti, jer je nije htio izvrgnuti sramoti. Cijeli događaj se zbiva u periodu nakon što su njih dvoje sklopili brak a prije nego su započeli zajednički život, kako je tada kod Židova bio običaj. Oko čega je točno Josip dvojio? Evanđelist nas usmjerava na pravi odgovor navodom da je on bio pravedan. Pravednost je u biblijskom govoru označavala osobu čvrste i ispravne vjere. Josip je bio odan Bogu i voljan vršiti njegovu volju u svom životu. Mariju je kanio osloboditi obveze prema sebi, jer se nije smatrao vrijednim sudjelovati u tako uzvišenom Božjem djelu. I htio ju je pri tome svakako poštedjeti javne sramote. Takvu odluku Josip nije htio donijeti na prečac i na svoju ruku. Razmišljao je i molio. Bilo mu je najvažnije otkriti što Bog od njega hoće.
Što ovo nama govori? Donošenje odluka jedan je od temeljnih odrednica našega života. Najveći izazov su odluke koje treba donijeti jednom za cijeli život, odluke u kojima se treba odreći sadašnjih oslonaca i prihvatiti neizvjesnost, zatim odluke koje bitno utječu na živote drugih… Naše odluke najbolje očituju naša uvjerenja, mudrost i snagu. Josip pravedni nas poučava da najprije tražimo volju Božju. Bog zna najbolje što je za naše dobro. I samo ono za što nas je on u svojoj beskrajnoj ljubavi predodredio, a mi u slobodi prepoznamo i prihvatimo, može biti istinski izvor pravog blagoslova i radosti u životu. Da bismo to spoznali potrebno je razmišljati, moliti i strpljivo čekati Božje svjetlo. Bog nikada ne ostavlja bez svoga svjetla one koji mu se s vjerom utječu. Istina, ponekad to traženje može potrajati.
Bog zna iskušavati našu vjeru, ali samo radi toga da bi nas što bolje pripremio da prepoznamo i prihvatimo poziv koji nam je namijenio.
Anđeo Gospodnji najprije hrabri Josipa da se ne boji uzeti k sebi svoju ženu Mariju. Josip osjeća strah pred misterijem Božjeg spasenja. Smatra da nije dostojan u njemu sudjelovati. Sada spoznaje da Bog na njega najozbiljnije računa. On treba Marijinom sinu dati ime Isus. Davanje imena je bio privilegij oca koji je na taj način na svoga sina prenosio svoj identitet. Duh Sveti, po kojem je Isus začet, daje Isusu božanski identitet i autoritet, dok od Marije i Josipa baštini ljudski (drugo čitanje). Po Mariji se utjelovio u ljudsku povijest a po Josipu, koji je bio iz loze Davidove, postao je punopravni baštinik obećanja danih Davidu i njegovu potomstvu.
Anđeo obrazlaže ime Isus. U biblijskom govoru ime je izraz identiteta. Isus (hebr. Ješua) znači Bog spašava. Isus će doista biti božanski Spasitelj, a spasenje koje će donijeti bit će spasenje od grijeha. Ropstvo grijehu najteže je ropstvo za čovjeka. Grijeh je laž, zabluda… Život u grijehu je promašen život. Grijeh čovjeka zarobljava u tamu, strah i smrt. Oduzima mu njegovo iskonsko dostojanstvo. Onečovječuje ga. Bog šalje svoga Sina među nas ne da nas kazni zbog naših grijeha, već da nas od njih spasi i vrati nam dostojanstvo Božji sinova i kćeri.
Sveti pisac Matej Isusovo rođenje vidi kao ispunjenje proroštva koje je prorok Izaija izrekao kralju Ahazu sedam stoljeća ranije (prvo čitanje). Bog ispunja svoja obećanja i nikakva ga zemaljska sila u tome ne može zapriječiti. Po Spasitelju Isusu, koji otajstveno dolazi u svako vrijeme i sve prostore života, on ispunja svoje obećanje da je Emanuel, Bog s nama. Uz one koji se u nj pouzdaju, on je u svakom trenutku njihova života. Pozna sve naše muke i strahove. Uklanja sve što nas priječi da iskusimo njegovu ljubav. Josip je gradio svoju vjeru na temeljima Božje riječi. Zato je ona bila čvrsta i ispravna. Zato je mogao prepoznati njegovu volju za svoj život. I za nas Bog ima svoj plan. Da bismo ga otkrili potrebno je da svoju vjeru poput Josipa gradimo na temeljima Božjih obećanja.
Na kraju Matej zaključuje kako je Josip, kada se probudio oda sna, učinio kako mu je anđeo Gospodnji naredio. Na isti način i mi trebamo činiti ono što nam Bog naređuje. Ne trebamo se bojati Božjih naredaba, jer on ne naređuje zato da nam oduzme slobodu i uskrati radost života već da našu slobodu usmjeri tamo gdje su prave radosti. A one su u vršenju njegove volje koja je naše spasenje, nebesko blaženstvo s njime, u njemu i po njemu. Poslušnost Bogu otkriva pravu snagu naše vjere.
Don Marinko Mlakić
