DA SE NE ZABORAVI: Pobuna Srba u Hrvatskoj 1990. – 1995.
Slika 1. Srbi u Hrvatskoj 1991. (Wikipedia)
Osamdesetih godina prošlog stoljeća započinje novi pokušaj stvaranja Velike Srbije. Plan je obuhvaćao 65% teritorija Hrvatske (područja istočno od crte Virovitica – Karlovac – Karlobag). Godine 1989. dolazi do homogenizacije Srba u Hrvatskoj i podrške Slobodanu Miloševiću koji obećava provedbu plana Velike Srbije (Memoranduma SANU, SANU= Srpska akademija nauka i umetnosti).
U Kninu je organiziran prosvjed (28. veljače 1989.) protiv navodne hrvatske i slovenske potpore „albanskom separatizmu“ (štrajk albanskih rudara). Dana 9. srpnja 1989. kod pravoslavne crkve Lazarica na Kosovu polju kod Knina organiziran je veliki miting potpore Miloševiću. Mitingaši su izvikivali parole: Ovo je Srbija! Ne damo te, zemljo Obilića... Tijekom mitinga došlo je do incidenta u kojemu je iz zasjede ubijen policajac iz Drniša.
U Hrvatskoj se održavaju srpski mitinzi: u Karlovcu (4. veljače 1990.), na Petrovoj gori (4. ožujka 1990.), uz nacionalističke parole i ikonografiju te prijetnje Hrvatima. Vođa srpske pobune u Hrvatskoj bio je psihijatar Jovan Rašković (član SANU).
- veljače 1990. u Kninu je osnovana Srpska demokratska stranka (SDS).
Komunistička vlast pod vodstvom Ivice Račana predaje 14. svibnja 1990. oružje Teritorijalne obrane RH saveznoj vojsci JNA. Oružjem hrvatske Teritorijalne obrane su naoružani pobunjeni Srbi.
- svibnja 1990. SDS suspendira odnose s Hrvatskim saborom.
Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj jugoslavenska (srpska) propaganda širi glasine i paniku, stvara i izmišlja incidente te tako priprema srpsko pučanstvo na vojnu pobunu, stvara se osjećaj nesigurnosti i ugroženosti. Sve je organizirano i vođeno iz Beograda. Političke vođe Srba iz Hrvatske odlaze po upute i podršku u Beograd.
25. srpnja 1990. dolazi do velikog mitinga u mjestašcu Srb u Lici na kojem je objelodanjena Deklaracija o suverenosti i samostalnosti Srba u Hrvatskoj.
17. kolovoza 1990. započinje «balvan revolucija» u Kninu i okolici, kojom se udarilo na hrvatski turizam i gospodarstvo u cjelini. JNA je spriječila intervenciju hrvatske policije da uspostavi red temeljem zakona.
18. kolovoza 1990. započinje nasilna pobuna Srba. Srbi u Gračacu, Obrovcu, Benkovcu, Korenici i drugdje napadaju policijske postaje i uzimaju oružje.
21. rujna 1990. Srbi područje svog trenutnog interesa nazivaju „Srpska autonomna oblast Krajina“ pozivajući se na navodne etničke i povijesne granice koje nikada nisu postojale.
30. rujna 1990. „Srpsko nacionalno vijeće“ proglasilo je „autonomiju srpskog naroda“ u dijelu Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom.
21. prosinca 1990. pobunjeni Srbi osnivaju „Srpsku autonomnu oblast Krajina“ (SAO Krajina).
5. siječnja 1991. policijske postaje u Kninu, Obrovcu, Benkovcu, Gračacu, Korenici, Donjem Lapcu, Dvoru na Uni, Vojniću i Hrvatskoj Kostajnici otkazale su poslušnost Ministarstvu unutarnjih poslova (MUP) RH i ušle u sastav tzv. krajinskog Sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP).
Slika 2. Napad JNA na Republiku Hrvatsku (Wikipedia)
- ožujka 1991. oružana pobuna Srba u Pakracu (Bitka za Pakrac).
31. ožujka 1991. oružani sukob na Plitvicama, pogiba Josip Jović (Krvavi Uskrs).
- travnja 1991. takozvana vlada „SAO Krajine“ objavila da se odvaja od Hrvatske i priključuje Jugoslaviji (Secesija). Od početka pobune cilj je bio spojiti se sa Srbijom i stvoriti veliku Srbiju (svi Srbi u jednoj državi).
31. svibnja 1991. skupština pobunjenih Srba proglašava takozvanu Republiku Srpsku Krajinu kojoj su se priključila okupirana područja u zapadnoj i istočnoj Slavoniji.
- ožujka 1994., Zagrebački sporazum o prekidu vatre.
2. prosinca 1994. Gospodarski sporazum o obnavljanju prometnih, opskrbnih i infrastrukturnih veza. To su bila jedina dva „uspješna“ sporazuma između Hrvatske i pobunjenih Srba. Sporazumi su ostali mrtvo slovo na papiru jer Srbi su željeli samo jedno, Veliku Srbiju.
12. studenoga 1995. u Erdutu potpisan Erdutski sporazum (20. prosinca 1995. – 15. siječnja 1998., proces mirne reintegracije).
14. prosinca 1995. u Parizu je potpisan Daytonski sporazum.
20. prosinca 1995. ukida se takozvana SAO Krajina temeljem Pariškog sporazuma.
15. siječnja 1998. završila Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, Istočne Slavonije i Srijema; vraćanje hrvatskih područja pod ustavno-pravni poredak RH.
Nakon pokolja redarstvenika (2. svibnja 1991.) u Borovu Selu JNA je otvoreno stala na stranu pobunjenih Srba i velikosrpskog imperijalizma te započinje krvavi rat u Slavoniji, na Banovini, u Lici i u Dalmaciji. Pobunjeni Srbi su uz pomoć JNA i paravojnih postrojbi iz Srbije okupirali 26% hrvatskoga teritorija, prognali Hrvate i nesrbe, izvršili mnogobrojne zločine te razrušili domove Hrvata, kulturne i obrazovne ustanove, muzeje i crkve. Nakon agresije i okupacije dijela Bosne i Hercegovine stvoren je teritorij pod kontrolom Srba koji su Srbi htjeli spojiti sa SAO Krajinom. Između se nalazila Bihaćka enklava koju su Srbi izolirali i htjeli okupirati, ali to nisu uspjeli jer su ih u tome spriječila HV i HVO (Skok 1, Skok 2, Ljeto 95. i VRO Oluja). Srbija je tijekom postojanja takozvane Republike Srpske Krajine održavala tvorevinu: vojno, policijski, gospodarski, financijski i ideološki. Sve je bilo pod kontrolom Srbije koja je određivala vojne, policijske i političke dužnosnike u SAO Krajini.
Cilj je bio stvaranje Velike Srbije. Budući da se prvotni plan nije ostvario, Srbi su računali zadržati okupirana područja uz pomoć neučinkovite međunarodne zajednice (UNPROFOR) te da u budućnosti, u povoljnom trenutku, ostvare prvotni plan. Bez pomoći međunarodne zajednice, unatoč pomoći Srbije, SAO Krajina se ne bi mogla održati. Međunarodna zajednica je pobunjenim Srbima dopremala hranu, lijekove, gorivo i drugo.
Važno: Srbijanska imperijalistička politika (stvaranje Velike Srbije), srbijanske laži o zločinima počinjenim tijekom Drugoga svjetskog rata te srbijanski mitovi glavni su krivci za počinjene zločine (bez obzira tko ih je počinio – „njihovi“ ili „naši“), za razaranje domova i silnu štetu koja je nastala. Nažalost, Srbija ne odustaje od svoje imperijalističke politike ni danas, ne odustaje od izvrtanja činjenica, ne odustaje od mitova koji nemaju nikakvu vezu sa stvarnim događajima. Vrijeme je da se Srbi suoče sa stvarnom istinom.
