TwitterFacebookPinterestGoogle+

DA SE NE ZABORAVI: Zločini Srba tijekom Domovinskoga rata 1991. – 1995.

Slika 1. Logor Manjača (Wikipedia)

Tijekom agresije na Republiku Hrvatsku od 1990. do 1995. agresor je napravio mnogobrojne zločine: ubijanje zarobljenika, zatočenje i mučenje u koncentracijskim logorima, pljačku, uništavanje kuća i stanova, uništavanje industrijskih postrojenja i obiteljskih imanja, uništavanje odašiljače veze, razaranje bolnica, uništavanje muzeja, knjižnica, crkava, škola, parkova itd.

Cilj agresora bio je potpuno uništenje Hrvata (ubijanje i progon) na zamišljenom prostoru Velike Srbije, uništenje identiteta hrvatskoga naroda na okupiranim područjima i šire: rušenje crkava, samostana, spomenika kulture, kazališta, muzeja, knjižnica, arhiva, matičnih knjiga itd.

Etničko čišćenje i brisanje znakova postojanja Hrvata na njihovim ognjištima, uništavanje crkava do temelja i gradnja srpskih crkava na temeljima hrvatskih crkava, to je bio obrazac genocidne politike.

Ljudske žrtve

Tijekom agresije na Republiku Hrvatsku poginulo je više od 21.000 ljudi. Od toga broja na hrvatskoj strani se navodi broj od 15.970 (Dražen Žuvić). Točan broj još nije objavljen jer se vrši provjera podataka o ubijenim osobama. Broj poginulih na strani agresora navodno je 8.039. Rat i ratna razaranja obuhvatili su 54% hrvatskoga teritorija. Pod okupacijom je bilo 26% hrvatskoga teritorija (14.760 četvornih kilometara). Sa svojih ognjišta, iz svojih domova bilo je protjerano ili je izbjeglo oko 800.000 stanovnika.

„Po podacima Stožera saniteta Ministarstva zdravstva koji je od samog početka rata vodio registar ranjenika zaprimljenih u svih 58 zdravstvenih ustanova koliko ih je sudjelovalo u zbrinjavanju ranjenika tijekom Domovinskoga rata, ukupno je ranjeno 30.578 osoba. Od toga čak 7.169 civila, 21.959 hrvatskih branitelja, 58 pripadnika mirovnih snaga UN-a i 613 neprijateljskih vojnika. Za 779 ranjenika nema podataka o pripadnosti, ali se za većinu njih može utvrditi da su pripadali neprijateljskim jedinicama.“ (Hina)

Ubijena su 7.263 civila, od toga 3.381 (46,6%) starijih od 60 godina života, 3.182 (43,8%) žena i 345 (4,8%) djece (Hebrang). Sređivanjem podataka utvrđeno je da su ubijena 402 djeteta.

Uprava za zatočene i nestale do prosinca 2009. otkrila je 143 masovne grobnice (danas 150) i više od 1.400 pojedinačnih grobnica žrtava srpske agresije. Iz njih su ekshumirani posmrtni ostatci 3.752 osobe, od kojih je 3.180 identificirano i uvršteno u privremeni popis poginulih. Najveće masovne grobnice su: Ovčara, Baćin, Tovarnik, Dalj, Škabrnja, Široka Kula, Lovas, Lužac, Voćin, Glina i dr.

Nakon vojno-redarstvene operacije „Bljesak“ pobunjeni Srbi raketirali su Zagreb, Karlovac i druga mjesta. U Zagrebu su ubili 7 i ranili 205 civila.

 

Slika 2. Zločin na Ovčari (s izložbe fotografija) (mj)

Nestali (ubijeni):Još se traže 932 osobe. Srbi ne žele kazati gdje su jame s posmrtnim ostatcima.

Republika Hrvatska putem Ministarstva hrvatskih branitelja još uvijek traga za 1.509 nestalih osoba te 414 smrtno stradalih osoba za koje je nepoznato mjesto ukopa, što ukupno čini 1923 neriješene sudbine iz Domovinskoga rata.

  

Slika 3. Mapa masovnih grobnica u Republici Hrvatskoj (Wikipedia)

Djeca stradala u Domovinskome ratu

Navedena su imena 402 poginule djece i to nije njihov konačan broj. Istodobno, ranjeno je 1.044-ero djece. Bez jednoga roditelja ostalo je 5.497 djece, a 74-ero djece ostalo je bez oba roditelja.

Progon Hrvata i drugih nesrba s njihovih ognjišta

Tijekom Domovinskoga rata prognano je 550.000 osoba (Hrvata, Mađara, nesrba, čak i Srba) te još 150.000 izbjeglica koji su otišli u inozemstvo. U SAO Krajini nisu postojala ljudska prava za nesrbe. Svi nesrbi koji su ostali u svojim domovima bili su maltretirani, ponižavani, ali i ubijani: pokolj u Baćinu – listopad 1991., pokolj u Šašićima – 1992.,  pokolj u Polju i Lađevačkom Selištu kod Slunja – 1992., pokolj u Medviđi kod Benkovca – 1993., pokolj u Zatonu Obrovačkom – 1993. Iz UNPA zona tijekom mirovne operacije UN-a prognano je oko 12.000 osoba, a više od 400 ih je ubijeno. Cilj je bio stvoriti etnički čist prostor na području zamišljene Velike Srbije.

Srbijanski koncentracijski logori 1991. – 1995.

Srbi su tijekom Domovinskoga rata zatočenike (branitelje i civile) zatvarali u koncentracijske logore u kojima su ih fizički i psihički zlostavljali a neke i ubili (oko 300 osoba ubijeno je u tim logorima).

Komisija Ujedinjenih naroda objavila je 1995. Završno izvješće u kojemu je navedeno kako je od 1991. pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480  logora u koje su internirane i vojne i civilne osobe.

Korištena su razna mjesta za zatočenje: podrumi obiteljskih kuća, učionice, garaže, stanovi, šupe pa je ukupan broj mjesta zatočenja bio veći (navodi se podatak o 672 mjesta, od toga u Hrvatskoj 201 mjesto).

Od 480 navedenih logora približno je 300  njih prijavljeno od strane jednog ili više neutralnih izvora te Komisije, a 180 logora je prijavljeno od strane pristranih izvora te se vode kao nepotvrđeni.

Na području Hrvatske 80 je logora (30 potvrđenih i 50 nepotvrđenih) na okupiranim područjima Hrvatske.

Na području Srbije približno je 60 logora, a 10 na području Crne Gore (40 potvrđenih i 30 nepotvrđenih).

Nakon okupacije istočne Slavonije 1991. od 7.000 do 8.000 hrvatskih zarobljenika bilo je zatočeno u srbijanskim logorima. Logore su otvorili i njima upravljali: JNA, milicija SAO Krajine, jedinice srpskih teritorijalaca i različite paravojne postrojbe. U srbijanskim logorima vršena je fizička i psihička tortura, prisilni rad, ozljeđivanje s posljedicom invaliditeta, ubijanje zatočenika, silovanje žena, kastriranje muškaraca. Najmlađa silovana osoba imala je 5 godina, a najstarija 80 godina!

Glavna komanda čuvara bila je: „Glavu dolje, ruke na leđa!“ U knjizi o srbijanskim koncentracijskim logorima navedena su imena i prezimena 6.952 zatočene osobe. Najčešće spominjani srbijanski koncentracijski logori su (bez BiH): Logor u Borovu Selu, Logor Bučje, Logor Okučani, Logor Stara Gradiška, Logor Glina, Logori u Kninu, Logor u Dalju, Logor Negoslavci, Logor Velepromet, Logor Ovčara, Logor Stajićevo, Logor u Sremskoj Mitrovici, Logor VIZ Beograd, Vojni zatvor i Civilni zatvor u Nišu, Aleksinac, Logor Begejci i drugi.

Urbicid, razaranje gradova, uništavanje stanova i kuća:

Oštećeno je i uništeno 183.526 stambenih zgrada. Uništeno je 25% hrvatskoga gospodarstva, uništeni su odašiljači, energetska postrojenja te hrvatski turizam.

Tijekom 1991. stradalo je 590 naselja u 57 općina, od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr.). Počinjena šteta te godine procijenjena je na oko 3,2 milijarde američkih dolara.

Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 % stambenoga fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 %), Pakrac (8.100 ili oko 76%),  Slavonski Brod (7.475 ili oko 21%), Karlovac (6.633 ili oko 22%), Nova Gradiška (6.624 ili oko 33 %), Valpovo (5.775 ili oko 49%), Novska (2.984 ili oko 35 %), Gospić (više od 70%) i druga mjesta.

U okupiranim općinama najviše stanova uništeno je u: Vukovaru (22.590 ili oko 91%), Slunju (5.620 ili 84%), Kostajnici (4.590 ili oko 85%), Petrinji (7.083 ili 58%), Glini (4.518 ili oko 58%), Drnišu (5.016 ili oko 53%) i drugim mjestima. (M. Pavković)

 

Rušenje bolnica i ambulanti

„U ratu je potpuno ili djelomično uništeno sedamnaest hrvatskih bolnica i preko stotinu ambulanti.“ (Hebrang). Na Ovčari je ubijeno 20 djelatnika vukovarske bolnice.

Minirana područja i stradavanje ljudi od mina

„Prema podacima Landmine Monitora (2005.) u travnju 2005. Hrvatska je procijenila miniranu i minski sumnjivu površinu na 1.174 četvornih kilometara što obuhvaća područje od 121 grada i općine u 12 od 21 županije. Na minski sumnjivom području živi milijun stanovnika, a procjenjuje se da se na tim terenima još nalaze 157.244 protupješačke mine, 89.043 protuoklopne mine i značajne količine neeksplodiranih ubojitih sredstava. Najveći dio miniranih površina otpada na šume (54%), zatim poljoprivredne površine (17%), makiju (11 %), livade i pašnjake (9%) te infrastrukturu i kuće s okućnicama (2%).

 

Minska situacija 2017.

 „Minski sumnjiva površina (MSP) na prostoru Republike Hrvatske iznosi: 440,60km2 kao rezultat aktivnosti humanitarnog razminiranja i općih izvida. Minski sumnjivi prostor obuhvaća 9 županija,61 grad i općinu koji su zagađeni minama i neeksplodiranim ubojnim sredstvima. Pretpostavlja se da je MSP zagađen s cca 42.371 mina.“

 

„Što se tiče stradavanja stanovništva prema podacima Landmine Monitora (2007.), na temelju izvješća Hrvatskog centra za razminiranje, ukupan broj žrtava od mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava u razdoblju od 1991. do 2005. godine u Hrvatskoj se procjenjuje na 1.768, od čega je 425 smrtno stradalih, a ostatak su teže i lakše ranjeni.“

 

 

Kulturocid

Godine 1991. Razoreno je ili oštećeno 660 objekata koji su evidentirani kao spomenici kulture, od kojih je 126 nacionalnog ili svjetskog značaja. Razaranjem je izvan funkcije stavljeno 46 muzeja i galerija, 9 arhivskih zgrada i 221 biblioteke. Bombardirana su i razarana 332 povijesna naselja.

Uništeni su ili oštećeni: devet baroknih palača u dubrovačkoj staroj gradskoj jezgri i križ na Srđu, samostan u Karinu, Crkva sv. Ante u Kninu, kupola šibenske katedrale, Fazlagića kula u Gackom, samostan u Pridvorju u Konavlima, zadarska prvostolnica, Crkva Sv,. Filipa i Jakova u Vukovaru, srušena je crkva u Šabrnji i drugdje.

 

 

 

Slika 4. Naslovnica knjige Katolička crkva u Hrvatskoj i Domovinski rat 1991. – 1995. (mj)

Ekocid: Kopački rit, Plitvička jezera, Logorište, Arboretum Trsteno

 

Ratna šteta

Ukupna ratna šteta u Republici Hrvatskoj od 1991. do 2004. iznosi oko 142 milijarde dolara: izravna ratna šteta 56,5, a neizravna oko 85,5 milijardi dolara (1998. odnos valuta bio je 1 dolar = 6,36 kn).

Za izračun ukupne ratne štete koju je Hrvatska pretrpjela u Domovinskome ratu, važan je podatak da je u ratnim razaranjima u Republici Hrvatskoj uništeno ili oštećeno (ovisno o popisu):

  • 195.000 do 217.009 stambenih jedinica (najvećim dijelom u napadima srpskih snaga 1991.),
  • oko 120 gospodarskih objekata i
  • 2.423 spomenika kulture (od toga je 495 sakralnih objekata /uglavnom katoličke crkve/ na područjima koja su okupirali Srbi).
  • U prvoj godini rata stradalo je 590 naselja u 57 općina u Hrvatskoj od kojih je 35 do temelja uništeno, a 34 su pretrpjela teška oštećenja.

 Na kraju 20. stoljeća izvršeni su strašni zločini nad Hrvatima za koje naredbodavci nisu odgovarali jer to nije dopustila međunarodna politika. STRAŠNO  I  SRAMOTNO!

 

Važno: Srbijanska imperijalistička politika (stvaranje Velike Srbije), srbijanske laži o zločinima počinjenim tijekom Drugoga svjetskog rata, srbijanski mitovi su glavni krivci za počinjene zločine (bez obzira tko ih je počinio-„njihovi“ ili „naši“), za razaranje domova i silnu štetu koja je nastala. Nažalost, Srbija ne odustaje od svoje imperijalističke politike ni danas, ne odustaje od izvrtanja činjenica, ne odustaje od mitova koji nemaju nikakvu vezu sa stvarnim događajima. Vrijeme je da se Srbi suoče sa stvarnom istinom.

Komentari