HRVATSKA BAŠTINA ̶ Vinodolski zakonik
Slika 1. Vinodolski zakonik (MJ)
Vinodolski zakonik najstariji je cjelovito sačuvani hrvatski pravni dokument. Napisan je glagoljicom 6. siječnja 1288. u Kaštelu Frankopan u Novom Vinodolu. To je hrvatski pisani popis običajnog prava vinodolskih općina (Novi, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Trsat, Grobnik). Zakonik ima 77 članaka kojima su uređeni odnosi između gradova slobodne općine Vinodol i krčkih knezova. Napisan je na 14 pergamantnih listova veličine 24,3 x 16,5 cm.
„Naime, darovnicom hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. Vinodol je 1225. potpao pod vlast krčke vlastele. Slobodni seljaci nisu željeli postati kmetovi, pa dolazi do sukoba koji traju sve do 1288. kada su Vinodolčani priznali vlast otočkih knezova, a ovi su im odlučili priznati neka prava. Zbog toga je oformljena komisija od 42 člana iz navedenih vinodolskih općina koja je trebala popisati dužnosti i prava kmetova i feudalne gospode. Tako je nastao Vinodolski zakonik, za kojeg će kasnija analiza pokazati da nije bio odraz starih običajnih prava, već ga je komisija prilagodila potrebama tadašnjeg feudalnog poretka. U Zakoniku je opširno razrađeno krivično pravo sa sustavom globa, kazni, feudalnih davanja, izgledom suda te međusobnih prava i obveza seljaka i knezova. Normirao je baštinsko pravo i propisao kazne za krađe, uvrede, ozljede i ubojstva. U člancima 18, 27 i 56 donesene su i zakonske odredbe o pravima ženâ, o njihovoj osobnoj i moralnoj zaštiti. Po jedan primjerak prijepisa pohranjen je u svakom od sjedišta 9 vinodolskih općina.“
Vinodolski zakonik vrlo je važan izvor za upoznavanje društvene strukture vinodolske zajednice, njezina ustroja i prava te etnološke i kulturne baštine. Usto je jedan od najvrjednijih spomenika srednjovjekovnoga hrvatskoga jezika.
Tekst nije sačuvan u izvorniku, a najstariji rukopis (pohranjen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu) pisan je glagoljicom u drugoj polovici 16. stoljeća. Prvi put ga je objavio Antun Mažuranić 1843. godine u časopisu Kolo.
Antun Mažuranić je zapisao (Kolo 1843.):
„Vinodol zvao se je u staro doba oni dio Hèrvatske zemlje, što je do mora izmedj Senja i Rěke. Vas ovi kraj bio je vlastitost knezovah Kèrčkih, Vinodolskih i Modruških, koji su od prilike za 150 godinah kašnje počeli se Frankopani pisati. U Vinodolu bila su znamenitija města: Novi Grad, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik , Hreljin ili Hriljin, Bakar, Tèrsat i Grobnik.
U svakom ovom městu biaše veći ili manji gospodski dvor (kaštel), po 1 ili 2 cèrkve i 50 do 300 kućah, a sve to skupa za sigurnost opasano zidom zvaše se grad. Svaki ovi grad imadiaše po jedna, dvoja ili troja vrata, koja su se svaku noć zatvorala. Někoji od ovih gradovah zapušteni su već sasvim, kao Ledenice i Hreljin, buduć da se je narod volio preselit na polje, nego li na bèrdu u gradu, daleko od svojih zemaljah pribivati. U Driveniku je još samo cèrkva, plovan (župnik) i požup ili podžup (zvonar). Bribir je još jedini grad u Vinodolu, koi se zatvora noćju, a Bakar je pod Mariom Tereziom slobodan kraljevski grad postao. Stolni kapitul Modruške iliti Kèrbavske biskupie, koi je g. 1493., kad su Turci razorili Modrušu, sa svojim biskupom u Vinodol došo, razděljen je u tri grada na tri tako zvana kapitula collegiata: u Novi, Bribir i Bakar.
Ovi starinski Vinodol razděljen je danas na 5 dělah: 1) na današnju kameralsku gospoštinu Vinodol, gdi je Novi, Bribir, Grižane, Drivenik, Belgrad i Kotor, i někoja novia města kao Cèrkvenica, Selce itd.; 2) na slobodan kraljevski grad Bakar s njegovim okružjem, gdi je osim Bakra takodjer Tèrsat i Kraljevica; 3) na kameralsku gospoštinu Hreljin, gdi je osim Hreljina novie město Fužina; 4) na grofovsko-Batjansku gospoštinu Grobnik, i 5) na dio ogulinskoga regimenta, Ledenice, u Kèrmpotskoj kumpanii. — 1. i 2. dio spada na rěčki gubernium; 3. i 4. na zagrebačku varmedju, a 5. t. j. Ledenice, na vojničko-graničarsko upravljanje.
Lěta 1280. skupi se u Novom od svake obćine vinodolske (osim Belgrada i Kotora, premda su već morala bit onda) po několiko pametnijih starěšinah, i tu u pribitju kneza Leonarda Kèrčkoga, Vinodolskoga i Modruškoga, stave pèrvikrat u pismo u svojem narodnom jeziku sve one prastare zakone i običaje, kojih su se za onda sěćali, da su ih kada čuli od svojih otacah i dědovah. One tako sabrane zakone napisali su u toliko eksemplarah, koliko je bilo gradovah na onom spravištu zastupljeno, dakle najmanje u 9 eksemplarah. Do sada se više nezna nego samo za ovaj jedini eksemplar, koi se je sačuvao u arkivu kapitula Modruškoga u Novom, gdě će se i u naprěđa čuvati.”
„Prvo izdanje Vinodolskoga zakonika objavio je Antun Mažuranić 1843. godine u Kolu. Tri godine kasnije (1846.) Osip Bodnjanski preveo je zakonik na ruski, Wacław Alexander Maciejowski na poljski 1856. godine. A. M. Evreinova 1878. godine je u Petrogradu izdala fototipsko izdanje izvornika s latiničnom i ćiriličnom transkripcijom. Dvije godine kasnije (1880.) Vatroslav Jagić izdaje izvornik i ruski prijevod s filološkim i pravnim tumačenjima. Jules Preux izdaje 1896. godine francuski prijevod, Marko Kostrenčić 1931. godine njemački prijevod, Lujo Margetić 1981./1982. izdaje talijanski prijevod, te 1983. godine slijedi prijevod na engleski jezik. Josip Bratulić priredio je 1988. faksimil-diplomatičko izdanje s kritičkim tekstom, tumačenjem i rječnikom.“
Izvori: Stranice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, internetski izložak na stranicama Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, Dražen Krajca, J. Bratulić – Stjepan Damjanović: Hrvatska pisana kultura.
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
