DA SE NE ZABORAVI: Međunarodno priznanje Hrvatske, 15. siječnja (Spomen-dan)
Međunarodno priznanje neovisnosti Republike Hrvatske uslijedilo je 15. siječnja 1992.
Međunarodna zajednica je htjela očuvati Jugoslaviju kao jedinstvenu državu, ali narodi unutar Jugoslavije to nisu željeli jer nisu htjeli srpsku dominaciju i diktaturu.
Komisija Europske zajednice (EZ) je u prosincu 1991. zaključila da je raspad Jugoslavije neminovan i da nije realno očuvanje države te je najavila priznanje novonastalih država pod određenim uvjetima.
Slika 2. Priznanje Republike Hrvatske od Europske zajednice (Wikipedia)
Island je prva od priznatih država koja je priznala neovisnost Republike Hrvatske, 19. prosinca 1991. Njemačka je objavila priznanje, s tim da stupa na snagu 15. siječnja 1992. (zbog drugih članica EZ-a). Hrvatsku su prije priznale još nepriznate država: Slovenija (26. lipnja 1991.), Litva (30. srpnja 1991.), Ukrajina (11. prosinca 1991.), Latvija (14. prosinca 1991.) i Estonija (31. prosinca 1991.).
Vatikan je priznao Hrvatsku 13. siječnja 1992., a San Marino 14. siječnja.
- siječnja 1992. članice Europske zajednice (njih 12) priznale se neovisnost RH: Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Francuska, Španjolska, Nizozemska, Danska, Belgija, Irska, Portugal, Luksemburg i Grčka. Tog 15. siječnja 1992. RH priznale su: Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska.
Do kraja siječnja Hrvatsku su priznale 44 države, a do 31. prosinca 1995. Hrvatsku su priznale 124 države.
Predsjednik dr. Franjo Tuđman je u obraćanju naciji 15. siječnja 1992. rekao:
“Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti.”
Prvi poticaj za međunarodno priznanje neovisne RH napravila je Vatikanska diplomacija (3. listopada 1991.), a slijedila ju je Njemačka diplomacija koju je vodio njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher. Na temelju odluke njemačke Vlada od 19. prosinca 1991., Njemačka je 23. prosinca 1991. priznala samostalnost Hrvatske i Slovenije. U Zagrebu i Ljubljani tog su dana primili pismo predsjednika von Weizsäckera o službenom priznanju njihove neovisnosti i samostalnosti, a najavljena je i uspostava diplomatskih odnosa 15. siječnja 1992. te prerastanje generalnih konzulata u Zagrebu i Ljubljani u njemačka veleposlanstva (Andrea Bekić, “London i Bonn – dva pola politike Europske zajednice prema priznanju Republike Hrvatske 1991. godine”, Časopis za suvremenu povijest, br. 2, Zagreb 2010., 361).
Njemačka je bila pod velikim pritiskom zbog navodnog preuranjenog priznanja nekih članica Europske zajednice pa su članice Europske zajednice zajednički priznale Hrvatsku 15. siječnja 1992. godine.
Međunarodno priznanje Republike Hrvatske od 15. siječnja 1992. bilo je jako važno za opstojnost Hrvatske. Međutim, borba za neovisnu Hrvatsku i njen teritorijalni integritet trajala ja još šest godina. Hrvatska je oslobodilačkim akcijama Hrvatske vojske i policije te mirnom reintegracijom istočne Slavonije i Podunavlja izišla na svoje međunarodno priznate granice. Da Hrvatska nije sama oslobodila svoj okupirani teritorij, međunarodni akti bi ostali mrtvo slovo na papiru.
Hvala svima koji su doprinijeli međunarodnom priznanju Republike Hrvatske!
