TwitterFacebookPinterestGoogle+

I U MOM GRADU VUKOVAR SVIJETLI: Djeca neostvarenog djetinjstva

  • Written by:

Trajni plamen ljubavi u stihu i prozi srednjoškolci i osnovci naše županije šalju gradu heroju na Vuki i ravnokotarskoj heroini

Djeca neostvarenog djetinjstva

Na vijestima sam čula da će spomendan na žrtve Vukovara postati neradni dan. Upravo je to probudilo neki nemir u meni. Hvala dragom Bogu na takvoj odluci, ali to je otvorilo moje rane i vratilo u ne tako davnu prošlost. Odlučila sam zapisati sve svoje misli i osjećaje u nadi da će mi tako biti lakše. Već godinama ne dozvoljavam da se otvara ta tema koja je toliko obilježila moj život, ali i živote svih Hrvata. Možda je došlo vrijeme da otvoreno progovorim o tome.

Rođena sam 1980. godine u Vukovaru. Moja obitelj i ja živjeli smo u blizini samog centra. Opisala bih taj dio svog djetinjstva kao blagoslov. Imala sam sve što je potrebno: obitelj, prijatelje, idem u školu, družim se, sve je kako treba biti… ali u jednom danu sve se promijenilo. Taj dan u kolovozu 1991. godine bio je najčudniji u cijelom mom životu. Sve se počelo mijenjati, u zraku se osjećala neka napetost. Premda su svi znali u kakvim smo odnosima sa svojim susjedima, nitko nije mogao zamisliti što će uslijediti. I moji su roditelji bili nemirni. Iako sam imala samo 11 godina, osjećala sam da se nešto događa. Po prvi put sam čula tako jake udare i vidjela toliki strah u očima mojih roditelja, ali još nisam bila svjesna ozbiljnosti situacije. Nekoliko dana nakon toga, počela je škola. Bila sam uzbuđena jer ću opet vidjeti svoje prijatelje. Tog jutra majka mi nije pripremila doručak, a radila je to svako jutro otkad znam za sebe. Ništa nisam pitala, shvatila sam da nije raspoložena za pitanja. Uputila sam se u školu vesela, ali gladna.

Ovaj put, umjesto školskog zvona, odjeknuo je prodoran zvuk opće uzbune. Nedugo nakon toga prvi gromoglasni udar, a sljedeći takav ostavio mi je rupu u sjećanju. Polako dolazim svijesti, a pored mene ležala je moja najbolja prijateljica Anita. Prizor koji nikad nisam htjela vidjeti u svom životu… gubila sam dah. Iduće čega se sjećam jest bolnička soba. Majka je suznih očiju sjedila pokraj moga kreveta. Sigurno joj je laknulo što sam otvorila oči, ali i dalje se na njenom licu ocrtavala ogromna tuga. Pokušala mi je objasniti kako je moja najbolja prijateljica otišla na neko bolje i sretnije mjesto i da je više nikada neću vidjeti. To „nikada“ zvučalo mi je toliko bolno da sam briznula u plač. Upravo je to vijest koju ni jedno dijete ne bi trebalo čuti… Shvatila sam da je to bio zadnji dan mog bezbrižnog djetinjstva, zadnji dan mog veselog odlaska u školu. Vratili smo se kući i moji su roditelji pokušali objasniti što se događa. Rekli su mi da neki zli ljudi žele preuzeti naš grad. Također su mi rekli da ne smijemo izlaziti iz zgrade kad poželimo.

Nažalost, najsablasnije mjesto u zgradi, podrum, postao je moj novi dom.

Međutim, i ja sam bila samo dijete i nisam shvaćala ozbiljnost situacije. Shvatila sam samo da su se odrasli promijenili, da su izgubili osmijeh na licu, da su im oči pune suza i da s vremena na vrijeme neka majka bolno zaplače. U podrumu sam pronašla nove prijatelje, sva djeca bila su moji vršnjaci. Počeli smo se s vremena na vrijeme iskradati iz zgrade i odlazili smo na naše novo najdraže mjesto. Naše najdraže mjesto postalo je jedino mjesto za bijeg od surove stvarnosti, a to je bio put kroz kukuruze. Tamo smo se često igrali skrivača i to nam je postao jedini način za spas. Stanje se gradu pogoršavalo, ali nada i vjera u bolje sutra stalno je u nama tinjala. Međutim, nije bilo bolje… iz dana u dan bivalo je sve strašnije i sve gore. Jednog se dana ukazala prilika za bijeg. Koliko god sam voljela taj grad, bila sam prisiljena otići. Roditelji su spakirali samo najosnovnije, a ja sam mogla ponijeti samo dvije najdraže igračke. U tom trenutku sve su mi igračke bile najdraže. Teško mi je bilo ostaviti cijeli moj život, moju sobu, moje sve. Unatoč tome, gajila sam nadu da ću se vratiti svome gradu, vratit ću se kad rat prestane.

Majka i ja smo otišle u Split, a moj hrabri otac, moj tata, otišao je u rat. Obećao mi je da ćemo opet sretno živjeti u našem Vukovaru. Ja sam mu vjerovala jer sam znala da moj tata ne daje prazna obećanja. Majka i ja smo svaki dan čekale očev poziv, ali poziv nikako nije stizao. Jednu večer zazvonio je telefon… cijelim mojim tijelom prošla je neka nelagoda. Majka se javila… samo je zanijemjela, a slušalica joj je ispala iz ruke. Shvatila sam odmah da se dogodilo nešto strašno. Primili smo vijest koju nikad nitko ne bi trebao primiti. Javili su nam da je otac odveden u logor i brutalno ubijen na Ovčari. To je bio trenutak kad je moj život obojalo sivilo, ništa više nije bilo isto… moj tata po prvi put neće ispuniti ono što je obećao. Od tada više ništa nije isto, ni majka ni ja nismo iste… Međutim, nikad se nismo predale.

Majka me tješila da tata drži do svog obećanja i da će on uvijek biti s nama, u našim sjećanjima i našim srcima. Rat je završio. Napokon smo postali slobodni! Odlučila sam se s majkom vratiti u Vukovar i nastaviti život tamo gdje je stao. Iako, teško je nastaviti život tamo gdje je stao jer više ništa nije isto. Ja više nisam ono bezbrižno dijete koje veselo trčkara ulicama Vukovara, ja sam dijete koje je izgubilo djetinjstvo, dijete koje je izgubilo oca, dijete koje je izgubilo nadu. Vratile smo se u naš grad. Živimo očevo obećanje… opet smo kući i on je s nama u našim srcima.

Danas, nakon toliko godina, imam svoju obitelj i nadam se da moja djeca neće morati proživljavati strahote kroz koje sam ja prolazila. Nadam se da će se ponositi svojom Hrvatskom za koju je i njihov djed krv prolio. Također se nadam da će ostati živjeti u Hrvatskoj, činiti sve da ona napreduje i da ponosno opstaje kroz vjekove. Ponosna sam što mogu svojoj djeci pričati o njihovom djedu kao jednom od mnogih heroja Domovinskog rata.

P.S. Dragi tata, za sve što si se borio vrijedilo je. Ja ću nastaviti tu borbu, neću se predati i svima ću s ponosom pričati o tebi i drugim herojima koji su za našu slobodu dali svoje živote. Nikad nećeš biti zaboravljen!

Učenica: Karmen Miličević, 3.b

IV. gimnazija Marko Marulić Split

Mentor: Katarina Žanetić

Komentari