TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA ̶ Ivan Meštrović

Slika 1. Zdenac života u Zagrebu (MJ)

Ivan Meštrović (1883. – 1962.) bio je hrvatski kipar, arhitekt i književnik.

Meštrović je najistaknutiji kipar hrvatske moderne skulpture 20. stoljeća, začetnik i ideolog nacionalno-romantične skupine Medulić (umjetnost nadahnuta nacionalnim junačkim pjesmama). Najveći dio života živio je izvan domovine: u Italiji, Švicarskoj, Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama gdje je i umro. Za života je bio poznat i priznat kipar  s nizom izložba, priznanja. Njegovi radovi ukrašavaju javne i privatne prostore u domovini i svijetu.  

Svoju prvu izložbu priređuje 1905. godine u Beču s grupom Secesija, uz primjetan utjecaj stila Art Noveau. Njegovi rani radovi su u duhu secesija:Timor Sei (1905.), Izvor života (1907.), Sjećanje (1908.). Neka su nastala pod utjecajem Rodina (Zdenac života, 1905.). Djela nastala pod utjecajem nacionalnih mitova (Kosovski ciklus,  1908. – 1910.). Pred Prvi svjetski rat napušta patetičnu epsku stilizaciju. Izražavajući sve više emotivna stanja, okreće se vjerskim temama. Godine 1917. započinje niz od 28 velikih drvenih reljefa s temama iz Kristovog života.

Na Svjetskoj izložbi umjetnosti, održanoj 1911. godine u Rimu, pobjeđuje i dobiva prvu nagradu za kiparstvo, postaje popularan i stječe naklonost talijanske i strane kritike. Godine 1915. priređuje samostalnu izložbu (One-man-show) u Albert i Victoria muzeju u Londonu gdje se do tada nije nikada dogodio sličan događaj jednome živućem umjetniku. Također, imao je izložbe u Glasgowu i Edinburghu. Godine 1919. u Petit Palaisu u Parizu izlaže četrdeset skulputra. Najpoznatiji radovi iz ovoga razdoblja su “Raspeće” i “Madona“.

U Cavtatu gradi grobnu kapelu obitelji Račić, “Kraljica anđela” (1920. – 1923.).

Dvadesetih i tridesetih godina dvadesetoga stoljeća napravio je veliki broj javnih spomenika snažna plastičnoga izraza, naglašena i čitljiva obrisa (Grgur Ninski i Marko Maruliću Splitu; Andrija Medulić, Andrija Kačić-Miošić i Josip Juraj Strossmayer u Zagrebu; Indijanci u Chicagu i druga).

Slika 2. Povijest Hrvata u Muzeju Meštrović u Zagrebu (MJ)

Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju portreti u kojima je postigao pronicavu psihologizaciju fizionomije (Tomislav Krizman, 1905.; Moja majka, 1909.; Ruža Meštrović, 1915.; Vladimir Becić, 1928.; Johann Wolfgang Goethe, 1932.; Olga Meštrović, 1935.; Mate Meštrović, 1941.).

U Brooklyn Museumu u New Yorku priređena mu je samostalna izložba, među najpoznatijim njegovim izložbama. Izložio je 132 djela. U Chicagu je izlagao 1925., u Egiptu i Palestini 1927. gdje je darovao skulpturu „Mojsije“. Njegov spomenik Indijancima postavljen je 1928. u Chicagu. Dvije konjaničke skulpture Strijelca i Kopljanika nalaze se u Central Grant Parku.

Između dva rata napravio je veliki broj reljefa, aktova, porteta i spomenika poznatim osobama. Objavljuje traktat “Moji razgovori sa Michelangelom” (1926.) te sjećanje “Nekoliko uspomena na Rodina” (1937.).

Slika 3. Galerija Meštrović u Splitu (MJ)

Nakon povratka u Zagreb projektirao je Dom likovnih umjetnika i organizirao izložbu Pola stoljeća hrvatske umjetnosti”.

Meštrović je odbio poziv Hitlera da održi izložbu u Berlinu. Zbog antifašističkoga stava bio je uhićen u Nezavisnoj državi Hrvatskoj te osuđen na smrt. Bio je u zatvoru tri i pol mjeseca. Zauzimanjem njemačkih vlasti premješten je u kućni pritvor, a zalaganjem Vatikana pušten je  na Venecijansko Bienale pa je tako uspio napustiti Hrvatsku, 1942. godine. Njegova prva žena i njezina obitelj su zbog židovskoga podrijetla stradali. Na Venecijanskome Bijenalu izlagao je 1942. godine.

Nakon 1945. prevladavaju biblijske teme i portreti. Tada je nastalo još nekoliko njegovih značajnijih radova, među kojima se ističu Rimska Pietà (1942. – 46.) te Job, Atlantida i Perzefona (1946.).

Na poziv Američke akademije znanosti i umjetnosti održao je samostalnu izložbu u Metropolitan Museumu, prvi put u povijesti muzeja, 1946. godine.

Djela snažne plastične vrijednosti ostvario je u graditeljsko-kiparskim spomenicima i projektima, uglavnom centralnoga tlocrta (mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama, Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu, spomenik Neznanom junaku na Avali u Beogradu). Projektirao je također spomen-crkvu kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnutu starohrvatskim crkvicama i reprezentativnu obiteljsku palaču, danas Galeriju Ivana Meštrovića, te obnovio stari Kaštelet ili Crikvine u Splitu.

Slika 4. Meštrovićev Kaštelet u Splitu (MJ)

Ciklus reljefa s prizorima iz Kristova života (Mojsije, Anđeo I i II, Blagovijest, Rođenje, Oplakivanje, Evanđelist Ivan, Evanđelist Luka, Vječno razapeti, Raspeće, Sv. Jeronim, Skidanje s križa), koji je dovršio tek 1954., nalazi se većim dijelom u kapeli Sv. križa u Kašteletu u Splitu.

Potkraj I. svjetskoga rata javili su se vedriji tonovi u djelima na temu figure s glazbalom (Anđeo s frulom, Daleki akordi, Djevojka s lutnjom).

Godine 1952. darovao je hrvatskome narodu Galeriju i Kaštelet u Splitu, Atelijer Meštrović u Zagrebu i obiteljsku grobnicu, crkvicu Presvetoga Otkupitelja u Otavicama u kojoj je po vlastitoj želji pokopan.

U Vrpolju je 1972. godine otvorena Spomen galerija “Ivan Meštrović” s četrdesetak njegovih djela.

 

Bio je politički angažiran, član Jugoslavenskoga odbora u Londonu te kao i drugi smatrao da je oslobođenje od Austro-Ugarske Monarhije moguće jedino stvaranjem samostalne demokratske države južnih Slavena.  Razočaran, kao drugi hrvatski političari, tu je ideju napustio i bio protiv srpske hegemonije.  Zbog svojih antifašističkih stavova bio je u zatvoru tri i pol mjeseca (Nezavisna država Hrvatska) te osuđen na smrt, ali je pušten zbog zauzimanja Vatikana i međunarodnoga pritiska.

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata četnici su njegova strica Iliju Meštrovića od 86 godina živa bacili u zapaljenu kuću.  Brata Petra zatvorile su komunističke vlasti.

Za vrijeme Domovinskoga rata četnici su oskrvnuli mauzolej njegove obitelji u Otavicama, uništili školu i antimalaričnu ambulantu koje su napravljene (1928. ̶ 1932.) po Meštrovićim nacrtima i njegovom zaslugom.

Na zahtjev jugoslavenskih kulturnih poslanika poslao je 59 kipova iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju (uključujući i spomenik Petra II. Petrovića Njegoša), a 1952. godine dodatnih 400 skulptura i različitih crteža.

Godine 1959. Meštrović je, nakon 17 godina izbivanja, nakratko posjetio Hrvatsku (Zagreb i Split), zbog dogovora s novim vlastima o tretmanu njegovih nekretnina i umjetničke ostavštine. U Zagreb je stigao vlakom 3. srpnja 1959. godine, navečer. Sutradan je, 4. srpnja, na blagdan američke nezavisnosti, nazočio primanju kod američkoga generalnoga konzula u Zagrebu, Douglasa Martina. 11. srpnja 1959. godine posjetio je u Krašiću Kardinala Alojzija Stepinca, nepravedno zatvorenoga zbog tobožnjih veza s ustašama, a na Brijune je na poziv Josipa Broza Tita stigao 25. srpnja iste godine i tamo se zadržao osam dana te s njim imao tri razgovora.

Kako bi se što bolje nosio sa smrću svoje djece, napravio je četiri glinene skulpture – “Staroga oca tužnoga zbog smrti sina”, “Autoportret uplakanoga oca”, “Majka se nježnim poljupcem oprašta od preminule kćeri” i “Otac se oprašta od sina u zagrljaju”. Malo prije smrti napravio je skulpturu “Pieta”.

  1. godine u Vrpolju je otvorena Spomen-galerija Ivan Meštrović s 40-ak njegovih djela.

 

Uz herojsko-nacionalni i intimistički ciklus, religiozni ciklus zauzima središnje mjesto u Meštrovićevu stvaralaštvu (sakralni objekti, skulpture u mramoru, bronci i drvu), u kombinaciji arhajskoga, “gotizirajućega”, secesionističkoga i ekspresionističkoga stila. “Gotizirajuća ekspresivna mistika” našla je svoj izraz u kapelici Sv. Križa u Kašteletu (Split), s velikim drvenim Raspelom (1917.) i nizom drvenih reljefa s prizorima iz Kristova života (1917. – 1953.).

Njegov izniman kiparski talent očituje se u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela, što ga svrstava među istaknute osobnosti svjetske umjetnosti prve polovice XX. stoljeća i nesumnjivo među najistaknutije hrvatske umjetnike čije je djelo u svoje doba doživjelo svjetska priznanja. Snažno je utjecao na suvremenike; njegovi najdosljedniji sljedbenici bili su T. Rosandić, M. Studin i D. Penić, a pod njegovim su utjecajem stvarali F. Cota, J. Turkalj, F. Kršinić i L. Lozica. Slikao je u ulju (Moja mati, 1911.), pisao eseje (Moji razgovori s Michelangelom,1926.), memoare o javnome i političkom životu svojega doba (Uspomene na političke ljude i događaje, 1969.) i pripovijetke (Ludi Mile, 1970.).

Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (Gospa od Anđela, 1920. – 1923.) monumentalno je arhitektonsko-skulptorsko zdanje, a glavne su mu skulpture Raspelo, Sv. Roko i Anđeli s dušama pokojnika.

Spomen-crkva kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnuta je starohrvatskim crkvicama.

Najvažnija djela Ivana Meštrovića

Zdenac života (1905.), Spomenik neznanom junaku na Avali u Beogradu 1938., Pobjednik,  Njegošev mauzolej na Lovćenu, Crkva Presvetog otkupitelja u Otavicama, Dom likovnih umjetnika u Zagrebu, Indijanci u Chicagu (1928.), Povijest Hrvata 1932., Grgur Ninski (Varaždin, Nin i Split), Spomenik zahvalnosti Francuskoj, Beograd; Job, Majka s djetetom, Drniš; Orači, Drniš; Sveti Roko, Drniš; Vrelo života, Drniš; Ivan Meštrović, Drniš; Pobjednik, Beograd; Nikola Tesla, Zagreb; Marko Marulić, Split; J. J. Strossmayer, Zagreb; Vladimir Nazor, Zagreb; Petar Berislavić, Trogir; Juraj Dalmatinac, Šibenik; Domagojevi strijelci, Posljednji poljubac, Vrelo Života, Djevojka s glazbalom, Kanadska falanga, Kraljica anđela, Stropne freske, traktat “Razgovori sa Michelangelom”, Djevojka s harfom, sjećanje “Nekoliko uspomena na Rodina”, Perzefona (Sveučilište Syracuse i Split), Čovjek i sloboda, Pieta Romana, Majka imigranata, kipovi mnogih poznatih osoba: papa Pio XII., predsjednik Herbert Hoover, kardinal Alojzije Stepinac (Croatia Place, Lackawanna, New York), Čehoslovački predsjednik Tomaš Masaryk i mnogi drugi.

Meštrovićeva djela nalaze se u: Nacionalnom svetištu Bezgrešnoga začeća u Washingtonu, Vatikanu, Nacionalnoj katedrali u Washingtonu, zgradi Ujedinjenih Naroda u New Yorku, u Smithsonianu, Firenci (Uffizi), u Londonu (Tate Gallery), klinici Mayo, a brojna djela u bronci, kamenu i drvu nalaze se u muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama diljem svijeta: Hrvatskoj, Italiji, SAD-u, Francuskoj, Mađarskoj, Rusiji, Njemačkoj, Argentini, Španjolskoj, Belgiji, Čileu itd. Spomen galerije u SAD-u dva (na Sveučilištu Notre Dame i u znanstveno-umjetničkom centru Baton Rogue, država Louisiana).

Sve reljefe i kipove u crkvi Sv. Marka u Zagrebu napravio je Ivan Meštrović. U Hrvatskoj su mu posvećena četiri muzeja (Kaštelet-Crikvine i Galerija Meštrović u Splitu, obiteljski mauzolej u Otavicama i Atelijer Meštrović u Zagrebu) uz spomen galeriju u Vrpolju.

Slika 5. i 6. Mauzolej u Otavicama (MJ)

Književno stvaralaštvo i publicistika: Ivan Meštrović (1933.), Gospa od anđela (1937.), Religiozna umjetnost, reprodukcija Meštrovićevih djela religiozne tematike (1944.), Dennoch will ich hoffen…Ein Weihnachtsgespräch (Ipak se nadam ili Božićni razgovori), knjiga refleksija (1945.), The sculpture of Ivan Meštrović (1948.), Meštrović Exhebition of Twenty-Five Panels: Hendricks Chapel Syracuse University (1950.), The Life of Christ: Ten Panels in Wood (1953.), Uspomene na političke ljude i događaje (1961.), Ludi Mile: pripovijetke (1970.), Jedini put da se bude umjetnik jest raditi, (tekst Duško Kečkemet) (1970.) te druga izdanja i rukopisi.

Nagrade i priznanja:

  • 1911., “Prva nagrada za kiparstvo” na Svjetskoj izložbi umjetnosti u Rimu
  • 1953., “Annual Award of Merit” (godišnja nagrada Američke akademije umjetnosti)
  • 1954., “Christian Culture Award” (godišnja nagrada Assumption Collegea, Windsor, Ontario, Kanada)
  • 1955., “Fine Arts Medal” (medalja Američkoga instituta arhitekata)
  • 1955., “Doctor of Fine Arts degree” (počasni doktorat Notre Dame Universityja)
  • 1955., “Doctor of Laws” (počasni doktorat Marquette Universityja)
  • 1961., Republika Austrija (odličje za znanost i umjetnost)
  1. dobio je Zlatnu medalju za životni rad od Američke akademije znanosti i umjetnosti.

Postaje Grand Officier Legije časti u Francuskoj, član Akademije znanosti i umjetnosti u Beogradu te prvi rektor novoosnovane Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Svoju rektorsku plaću dao je na raspolaganje siromašnim studentima kakav je i sam jednom bio.

Bio je profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi (od 1946.), a od 1955. godine u South Bendu.

Na svečanosti u Bijeloj kući 1954. predsjednik Eisenhower osobno mu je uručio dekret kojim je i službeno postao američki državljanin.

 

Ostavština

Ivan Meštrović darovao je hrvatskome narodu (1952.) obiteljsku kuću i atelijer u Zagrebu (danas Atelje Meštrović), obiteljsku vilu s atelijerima u Splitu (danas Galerija Ivana Meštrovića), sakralno-umjetnički kompleks Kaštelet-Crikvine u Splitu i grobnicu obitelji Ivana Meštrovića – Crkvu Presvetog Otkupitelja kod Otavica. Ivan Meštrović darovao je više od 400 skulptura i crteža koja čine temelj fundusa spomenutih muzeja.

Neka djela je darovao gradu Drnišu, danas dio Meštrovićeve zbirke Gradskoga muzeja Drniš (teško stradale u Domovinskome ratu, 1991. ̶  1995.).

Ivan Meštrović preminuo je 17. siječnja u South Bendu, a sahranjen, po njegovoj želji, u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama (Mauzolej obitelji Meštrović) 24. siječnja 1962. Tijelo je trebalo biti izloženo dva dana u crkvi Sv. Marka u Zagrebu, a dva dana u crkvi Sv. Križa u Splitu, ali to komunističke vlast nisu dopustile. 

Izvori: Hrvatska enciklopedija, Duško Kečkemet, Mate Meštrović i drugi.

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

 

Komentari