HRVATSKA BAŠTINA – Izidor Kršnjavi
Slika 1. Bista i spomen ploča Izidoru Kršnjavom u Zagrebu (MJ)
Isidor Iso Kršnjavi (1845. – 1927.), hrvatski slikar, povjesničar umjetnosti, pisac i političar.
Doktor filozofije i prava, prvi sveučilišni profesor povijesti umjetnosti, arheologije i povijesti kulture na Sveučilištu u Zagrebu, prvi ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora i urednik njezinog prvog kataloga, utemeljitelj Društva umjetnosti i Muzeja za umjetnost i obrt te autor mnogobrojnih izložaba. Kršnjavi je osnivač stručnih škola i reformator gimnazija, političar i predstojnik vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu, pokretač časopisa »Prosvjetni vjesnik«, graditelj i obnovitelj crkava i palača, škola i učilišta, slikar, likovni kritičar i teoretičar, publicist, polemičar, prevoditelj i književnik. Godine 1884. dolazi u sukob sa Strossmayerom i njegovim pristašama, napušta Stranku prava te ulazi u mađaronsku Narodnu stranku putem koje je izabran za narodnog zastupnika. Kasnije je pristupio Čistoj stranci prava.
Kao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu proveo je veći broj reformi u srednjoškolskoj i visokoškolskoj nastavi. Dao je izgraditi, obnoviti ili opremiti oko 180 školskih, crkvenih i drugih javnih zgrada. “Drži ga se najuspješnijim ministrom u povijesti hrvatske prosvjete i kulture.”
“Proveo je reforme u srednjoškolskoj i visokoškolskoj nastavi (osnovao ženski licej i žensku stručnu školu te Graditeljsku u okviru Obrtne škole, uveo realnu gimnaziju, tjelovježbu i pjevanje kao obvezne predmete, reorganizirao trgovačke škole i Nautičku školu u Bakru i nabavio joj brod; odvojio studij arheologije od studija povijesti umjetnosti i utemeljio Arheološki zavod, odredivši da njegov predstojnik ujedno bude ravnatelj Narodnoga muzeja, pokrenuo Nastavni vjesnik 1892.”
“Potaknuo je osnivanje Zagrebačkoga kluba amatera fotografa kao zasebne sekcije Društva umjetnika 1892. Zaslužan je za uvrštenje fotografije na Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. te primjenu novih medija (skioptikonske i filmske projekcije) u popularizaciji umjetnosti i znanosti 1900. osnivanjem Umjetno-znanstvenoga kazališta »Urania«”.
“Brojne reprezentativne zgrade i urbanistički sklopovi u središtu Zagreba projektirani su i/ili izvedeni upravo u njegovo doba i uz njegov angažman (gimnazija u Zagrebu, Glazbeni zavod i dovršenje zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu…). Izgradio je veći broj umjetničkih ateljea i omogućio mnogobrojnim umjetnicima stipendije, što je dovelo do raskola u Društvu umjetnosti i 1897. do službenoga početka hrvatske moderne. Zaslužan je i za hrvatsku izložbu u Budimpešti.”
Slikarstvom se bavio u ranoj mladosti i nakon I. svjetskog rata. Pokrenuo je 1886. prvi hrvatski povijesno-umjetnički časopis Glasnik Družtva za umjetnost i umjetni obrt u kojem je prikazao kućnu industriju na budimpeštanskoj izložbi 1886., bjelokosne pločice u Strossmayerovoj galeriji 1887., građevni narodni stil, vile na Josipovcu i Tuškancu te regulacijsku osnovu Zagreba 1888. Uredio je Strossmayerovu galeriju.
Kao povjesničar suvremene likovne umjetnosti znatan prinos dao je memoarskim pregledom: Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba (Hrvatsko kolo, 1905.).
Objavio je nekoliko knjiga i više od 500 članaka, studija i kritika iz područja likovne umjetnosti, »teoretski upućen u umjetnost kao malo tko u nas« (V. Lunaček, 1914.).
Zanimljivost: “Slikarski nadahnut središnjom figurom svojih romana, u 77. godini popeo se na skele i u prezbiteriju Franjevačke crkve na Kaptolu naslikao svoju formatom najveću sliku, fresku Sv. Franjo propovijeda (prodiči!) pticama (1921.).”
Vrhunski su mu ostvaraji pregradnja i uresivanje gornjogradske palače, sjedišta Odjela za bogoštovlje i nastavu (Opatička ul., kbr. 10.), i projekt Školskoga foruma na današnjem Trgu F. D. Roosevelta, zamišljeni kao spomenici škole i prosvjete te vizualni izraz duha antike i humanizma.
Književni rad Izidora Kršnjavoga: Preveo je Danteovu Božanstvenu komediju; sam je ilustrirao prijevod. Svojim komentarima Božanstvene komedije (Pakao, 1909.; Čistilište, 1912.; Raj, 1915.) popularizirao je Danteovo djelo. Putopisi: Listovi iz Slavonije (1882.) i Iz Dalmacije (1900.) kao cjelovita djela etnografskih, umjetničkih, arheoloških i povijesnih sadržaja. U tim putopisima Kršnjavi literarizira Slavoniju i Dalmaciju na način da paralelno i naizmjence govori kao stručnjak i kao književnik, onaj koji uočava i razumije probleme svjedočeći o njima, i onaj koji piše stilizirajući svoju putopisnu prozu prema načelima postšenoinskoga doba. Također je pisao pjesme i memoare.
“U Slavoniju se otputio s nakanom da prikupi građu za Akademijinu izložbu narodnih umjetnina i rukotvorina koja je postala temelj sadržaja i djelovanja Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole u Zagrebu. Svoju je misiju pronašao u tome da u nacionalnu memoriju pohrani kreativnost pučkoga stvaralaštva i sociokulturalnu posebnost slavonskoga sela u trenutku kad se patrijarhalni i folklorno-običajni životni model pod naletom kapitalizma počeo rastakati i nestajati. Tražeći uporište hrvatskoga identiteta u tradicijskom obrtu preobražava Kršnjavi zbilju putovanja u krajolik pripovjedača, koji izvorni realizam putnih sadržaja prožima nostalgičnim sjećanjima, živim opisima, humorom i ironijom, i prema sebi samomu i prema drugima.”
“Drugi putopis, Iz Dalmacije, tematizira arheološke lokalitete i srednjovjekovna povijesna mjesta gdje »kamen ječi od uspomena na starodavnu prošlost«. I dok znalac Kršnjavi polemizira s krivotvorinama i predrasudama, itekako svjestan povijesne dimenzije i značenja vladavine hrvatskih kraljeva i samouprave dalmatinskih gradova, izvježbano se oko slikara divi ljepoti baštine i krajoliku u kojemu je ona nastala a dijelom se i sačuvala. Obilazeći povijesna hrvatska mjesta i predjele »preznamenite za našu prošlost«, tumači autor tragove prohujala vremena oživljujući davne ljude i drevne događaje. Dobro obaviješten u relevantnim disciplinama arheologije i medievistike, hrvatsku uljudbu i njezine dosege uspoređuje s civilizacijskim okruženjem, ojađen što su puno toga raznijeli vjetrovi zaborava, jer su dokumente, starodrevne tragove i spomenike najprije Mlečani, a kasnije Talijani namjerice i nemilice uništavali.”
Kršnjavijeve autobiografije: Pogledu na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba (Hrvatsko kolo, 1905.), Autobiografija (Vijenac, 1927.) te memoarsko dvoknjižje Iza kulisa hrvatske politike (knj. 1. i 2., 1986.).
Napisao je dvije drame, politička komedija Polonyi-Strassnoff i simbolična drama Egejev toranj. Jedan osvrt na političku komediju:
“Na podlozi takva zapleta upozorava Kršnjavi na bolne točke hrvatske političke zbilje: na korumpiranost i pokvarenost ugarskih ministara, pohlepu za hrvatskim dobrima i korištenje Srba protiv hrvatskih interesa, Supilovu neslavnu ulogu u Riječkoj rezoluciji i njegovo priklanjanje režimu, moralnu bijedu činovnika, pa i onih najviših, egzistencijalno ovisnih o milosti političara. U borbi protiv ugarskih političkih podvala namijenio je pozitivnu ulogu pravašima frankovcima, a da pritom nije mijenjao imena povijesnim osobama. Prolog i prva četiri čina napisani su u stihu s nedosljedno provedenim rimama, a peti je čin prozni.”
“Kršnjavi je bio pretečom suvremenoga novinstva i prvo naše moderno novinarsko pero, publicist po vokaciji voljan i spreman oblikovati javno mnijenje i utjecati na političke, društvene, kulturne i umjetničke procese.”
Preminuo je u Zagrebu 1927. godine.
Slika 2. Nadgrobni spomenik Izidoru Kršnjavom na Mirogoju (MJ)
Zaključno o Izidoru Kršnjavome:
“Mijenjao je politička stajališta od južnoslavenskih ideja 1867. (predsjednik studentskoga društva »Velebit« u Beču) i 1875–84. (Strossmayerov pristaša i suradnik) preko mađaronstva (1884. izabran u Hrvatski sabor kao zastupnik brodskoga kotara na listi Narodne stranke) do pristupanja Starčevićevoj hrvatskoj stranci prava J. Franka 1906. –11., ali je uvijek isticao »svoje hrvatstvo i stanovit hrvatski program« (T. Macan).
“Brojnim je naraštajima bio tek omraženi Khuenov ministar, politički prilagodljivac kojemu nikako nisu mogli oprostiti politička opredjeljenja, a rijetko mu je koji Hrvat domoljub u zasluge upisao njegovo kasnije pravaštvo. Ostao je »tragična, neobična, kontroverzna i neocijenjena osobnost hrvatske kulture« (M. Vaupotić), autentičan primjer naših političkih razdrtosti i nesuglasja, živa slika naših uskogrudnosti u prosuđivanju takvih izuzetnih pojedinaca, istinskih kreatora hrvatskoga kulturnoga prostora. Bez njegovih bi priloga naše vrijeme bilo siromašnije za mnoga konkretna graditeljska djela, a hrvatska prijestolnica kudikamo skromnija i nereprezentativnija.“
“Silno je volio domovinu i umjetnost, pa mudrima ne treba danas tumačiti zašto su mu u proteklim desetljećima osporavali i jedno i drugo, i domoljublje i status umjetnika. Prešućivanje Ise Kršnjavoga u dugomu hrvatskome hodu po jugoslavenskim državnim mukama bilo je sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća sustavno i temeljito. Dobrodošla izlika za sveopću ignoranciju prema njemu bilo je njegovo političko mađaronstvo, a zapravo je glavni i skriveni razlog bila njegova istinska kroatocentričnost, koja se ogleda u neprijepornoj uspješnosti u brojnim hrvatskim projektima i poslovima. Srećom, sâm je Izidor Kršnjavi bio svjestan svojih zasluga za domovinu i žestoko je u svoje vrijeme odgovorio svima koji su njegov prinos umanjivali i obezvrjeđivali, a danas isto tako odgovara i odolijeva – svojim postojanim i značajnim Djelom.”
Izvori: Olga Maruševski, Višnja Flego, Katica Čorkalo Jemrić, enciklopedija, Tonko Marojević i drugi
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
