DON MARINKO MLAKIĆ: Svrha zakona
(6. nkg-a)
Mi ljudi zakone redovito doživljavamo kao namete i ograničenja koja smo prisiljeni poštovati radi autoriteta koji ih nameće, odnosno radi kazne kojom nam prijeti. Biti pod zakonom znači u toj mjeri biti neslobodan. Sloboda se, dosljedno ovomu, shvaća kao sloboda od zakona i stege.
Što si manje podložan zakonu, što manje moraš nekome polagati račune, to si više slobodan. Kada se radi o ljudskim zakonima, vrlo često i jest tako. Ljudi zakone koriste da jedni drugima gospoduju. Političke elite obično donose zakone kojima najprije pogoduju sebi i svojim interesima, dok običnog čovjeka bezočno varaju i iskorištavaju. I sve to skupa lijepo predstavljaju kao demokraciju, brigu za opće dobro, za slobodu tržišta, toleranciju, humanizam i sl. Takvih zloupotreba zakona imamo danas zbilja napretek.
Opterećeni ovakvim iskustvima skloni smo na Boga i njegove zakone projicirati ljudske odnose. Jedni će zato Boga gledati kao bešćutnog i samodostatnog gospodara, samo zato jer nešto zapovijeda. Drugi će tvrditi da on, jer je beskrajno dobar, čovjeku ništa ne zapovijeda; da s njime možeš kako hoćeš. Dobrota i autoritet, misle takvi, ne idu skupa. Oni će, primjerice, u Isusovim riječima i postupcima, kojima je kritizirao besmislene tradicije i nečovječne zakone, rado pronalaziti opravdanje za vlastito bezakonje i neodgovornost. Moral i vjersko ponašanje svodit će na vlastito nahođenje, a pravila i principe tumačiti površno i konformistički. Mnogi kršćani danas popuštaju ovoj napasti. Posebno je žalosno vidjeti kada su svećenici i redovnici popustljivi prema pravilima i zakonima te kako za to nalaze maštovite izlike.
Kad nam daje svoje zapovijedi, Bog pred nas stavlja ”vatru i vodu”, ”život i smrt”, kaže starozavjetni mudrac Sirah. Velika je mudrost Božja i on vidi sve. On neće tražiti od nas ništa bezrazložno niti će zahtijevati više nego smo mi sposobni izvršiti. Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, tvrdi Sirah, u tvojoj je moći da budeš vjeran. Temeljem ovoga možemo kazati: ako nam se čini da je Bog prezahtjevan prema nama, valja nam imati na pameti da nas time neobično poštuje i cijeni, dapače ljubi. Kada nas poziva na zdravu radikalnost, on nas poziva na puninu života, nudi nam najviše i najbolje. Sve drugo bilo bi zavaravanje i polovičarenje.
To Bog ne želi dopustiti niti zbog sebe niti zbog nas.
Isus je došao da uspostavi novi odnos s Bogom, novi Zakon. Međutim, poručuje nam u današnjem evanđelju, on time ne dokida Zakon ili Proroke, nego ih ispunja. Štoviše, on nas ozbiljno upozorava: „Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko!“ Pismoznanci i farizeji su smisao Zakona gledali u njegovoj doslovnosti, u slovu zakona a ne u duhu i svrsi. Isus Krist evanđeljem, koje je novi zakon, zapravo otkriva pravi smisao staroga zakona, kojeg su svojim licemjernim formalizmom pismoznanci i farizeji zanemarili i odbacili.
Božja mudrost nije mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, piše sv. Pavao, nego duboko Otajstvo koje predodredi Bog prije vjekova za slavu našu. Svrha Božjeg zakona, dakle, nije u tome da nas Bog podjarmi poput knezova ovoga svijeta, nego da nas upravi prema sebi i svome kraljevstvu u kojem, i jedino u njemu možemo doživjeti puninu svoga čovještva. Zakoni sami po sebi nisu mjera čovječnosti. To može biti samo Bog i njegova neizmjerna ljubav u kojoj hoće da budemo zajedno s njim u njegovoj slavi. Smisao zakona tako nadilazi sam zakon i prelazi u novu, istinsku pravednost kojom čovjek slobodno uzvraća Bogu na njegovu pravednost, odnosno na njegovu bezgraničnu ljubav.
Pozivom na veću pravednost od one pismoznanaca i farizeja, Isus hoće da se usredotočimo na svoju nutrinu: na srce, dušu i um. Tu se događa istinsko zajedništvo čovjeka i Boga. Za takvo zajedništvo čovjek se treba osposobiti.
Sasvim ozbiljno treba raditi na sebi. Nije dobro da se naš vjernički moral svede na vanjsko izvršavanje zakona. Nije dovoljno da ne ubijemo, da ne sagriješimo bludno, da ne učinimo preljub, krađu ili laž. Takav stav ruši dostojanstvo i Boga i čovjeka. Boga jer ga svodi na porobljivača, a čovjeka jer ga čini ropskim poslušnikom. Pozvani smo da gradimo kraljevstvo Božje, najprije u svojoj nutrini, a onda u svim svojim odnosima. Kada srcem, dušom i umom prianjamo uz Božji zakon, mi očitujemo duboku vjeru da je Božanska ljubav prema nama najveće dobro koje čovjeka potpuno afirmira.
Boga treba ljubiti svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim, to je jedino pravedno; a bližnjega kao sebe samoga. U tome je sav Zakon i Proroci.
Don Marinko Mlakić
