HRVATSKA BAŠTINA – Utemeljitelji hrvatske povijesne znanosti
Slika 1. Naslovnica knjige Povijest Hrvata (MJ)
Ivan Kukuljević Sakcinski
Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. – 1889.) bio je povjesničar, književnik, arheolog, bibliograf i političar. Pokrenuo je prvi hrvatski povijesni časopis Arkiv za poviestnicu jugoslavensku te je bio prvi predsjednik Hrvatskog arheološkog društva. Bio je počasni član Jugoslavenske akademije, kojoj je oporučno ostavio ogromnu biblioteku i brojne vrijedne rukopise. Predsjedavao je i Maticom hrvatskom od 1874. do 1889.
Godine 1837. Ivan Kukuljević Sakcinski postao je suradnikom Ljudevita Gaja, pisao je u Danici i bio među vodećim osobama hrvatskog narodnog preporoda.
U Hrvatskome saboru održao je 2. svibnja 1843. prvi govor na hrvatskom jeziku zahtijevajući da se on uvede kao službeni jezik u škole i urede u Hrvatskoj. Nakon njegova govora 23. listopada 1847., u kojem je ponovio isti zahtjev, Sabor je uveo hrvatski jezik kao »diplomatički«.
Nakon sloma revolucije 1848./49. povukao se iz politike, ali se ponovno uključio u nju 1860. Utemeljio je modernu arhivsku službu, osnovao je Društvo za povjestnicu jugoslavensku (1850.) u kojem je bio tajnik i predsjednik. Pokrenuo je časopis Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (12 svezaka, 1851.–75.). Obnašao je dužnost prvoga zemaljskoga konzervatora za kulturne spomenike (od 1855.).
Kukuljević Sakcinski bavio se i književnim radom: drame s povijesnim sadržajem (Juran i Sofija, 1839.), tragedija Marula (1879.) te pjesme (Slavjanke, 1848.; Povijesne pjesme, 1874.). Putovao je po Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Albaniji, Grčkoj i Italiji (1854., 1856–57. i 1873.) i prikupljao građu za povijest te prepisivao epigrafske spomenike i skupljao druge starine.
Objavio je prvi umjetnički biografski leksikon južnih Slavena u pet svezaka (nedovršeno, slova A–S) Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (1859.–60.), kojim je utemeljio hrvatsku povijest umjetnosti kao znanstvenu disciplinu. Pisao je stručne rasprave, monografije i članke o hrvatskim umjetnicima, starim gradovima i umjetničkim spomenicima (Julije Klovio, 1847.; Događaji Medvedgrada, 1854; Andrija Medulić, slikar i bakrorezac – Andreas Medulić Schiavone, Maler und Kupferstecher, 1863; Njeke gradine i gradovi u kraljevini Hrvatskoj, I–III, 1869.–70.; Zrin grad i njegovi gospodari, 1883.). Autor je i prve hrvatske znanstvene bibliografije Bibliografija hrvatska I. Tiskane knjige (1860.–63.) u koju je uključio oko 3.000 bibliografskih jedinica (knjiga, časopisa, novina, članaka) objavljenih u razdoblju od 1483. do 1860. i razvrstanih u tri niza: knjige na glagoljici, na ćirilici i na latinici.
Objavio je više zbirka izvora za hrvatsku povijest: Prava kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Iura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 1861.–62.), Hrvatski spomenici (Acta Croatica, 1863.), Diplomatički zbornik kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (Codex diplomaticus regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae, 1874.–75.). Kao prvu knjigu u akademijinoj seriji Stari pisci hrvatski priredio je za tisak Pjesme Marka Marulića (1869.) i napisao studiju o njemu. Svojom plodnom i raznovrsnom djelatnošću znatno je utjecao na razvoj hrvatske politike, kulture i znanosti, osobito povijesnih znanosti. Po njemu je nazvana najviša nagrada za postignuća u bibliotekarskoj struci, Kukuljevićeva povelja, koju od 1968. dodjeljuje Hrvatsko knjižničarsko društvo.
Franjo Rački (1828. – 1894.)
Svećenik, povjesničar, publicist, jezikoslovac, kuturni djelatnik i narodnjački političar. Franjo Rački bio je i prvi predsjednik Akademije znanosti i umjetnosti (nekadašnji JAZU, danas HAZU), a smatra ga se i jednim od utemeljitelja hrvatske znanstvene povijesti. Stekao je vrhunsku teološku naobrazbu doktoriravši u Beču, a kasnije mu je povjeren niz utjecajnih položaja u Katoličkoj Crkvi.
Povjesničarski rad Franjo Rački započinje prikupljajući glagoljske listine po hrvatskim otocima, a 1857. na poticaj Strossmayera i Ivana Kukuljevića odlazi u Rim gdje u Hrvatskom zavodu Svetog Jeronima proučava narodnu povijest. Tamo pronalazi dragocjene izvore kojima postavlja temelje hrvatske medijevistike.
Kao profesor crkvene povijesti i kanonskog prava u senjskom sjemeništu počeo se baviti nacionalnom poviješću. Prvi njegovi radovi bili su teološko-filozofskog karaktera, a objavljivani su u Katoličkom listu zagrebačkom (1849.–55.). Prilogom Pokus narodno-lučbenog nazivlja, objavljenim u Kolu 1853., pridonio je usavršavanju hrvatskog jezika u otporu germanizaciji. 1857. Bio je upućen u Rim gdje je obnašao dužnost kanonika hrvatskog Zavoda sv. Jeronima. Do 1860. istraživao je građu vezanu uz povijest Hrvatske u arhivima u Rimu i Napulju. Nakon povratka u Zagreb, potkraj 1860., uključio se u politički život Hrvatske, sa Strossmayerom je utemeljio Narodnu stranku. U stranačkom listu Pozor (poslije Obzor) objavio je više tekstova, među kojima i Jugoslovjenstvo (1860.), programski politički tekst Narodne stranke. Godine 1861., 1868. i 1872. bio je biran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Na zasjedanju sabora u svibnju 1861., na kojem je zatraženo ujedinjenje povijesnih jedinica Trojedne Kraljevine, cjelovito je oblikovao hrvatsku državnopravnu ideologiju utemeljenu na povijesnim argumentima. S M. Mrazovićem i Strossmayerom 1880. osnovao je Neodvisnu narodnu stranku, program koje je bio revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe i uspostava potpune autonomije Hrvatske, Dalmacije i Rijeke (u sastavu Ugarske).
Osim političke djelatnosti posvetio se i reformi školstva u Hrvatskoj, a 1863. bio je postavljen za glavnoga školskog nadzornika. U suradnji s V. Jagićem utemeljio je 1864. povijesno-jezični časopis Književnik u kojem su tekstove objavljivali ugledni hrvatski intelektualci. Nakon osnutka Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) 1866. bio je izabran za njezina prvoga predsjednika te je tu dužnost obnašao sljedećih dvadeset godina. Na njegovu je inicijativu bilo pokrenuto izdavanje nekoliko značajnih publikacija JAZU: 1867. počeli su izlaziti Rad i Ljetopis, a 1869. Starine; Rački je od početka bio njihov stalni suradnik. Sudjelovao je i u pokretanju izdanja JAZU u kojima je tiskana građa važna za povijest, znanost, kulturu i umjetnost hrvatskog naroda.
Godine 1868. pokrenuo je ediciju Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium (MSHSM), 1869. Stari pisci hrvatski, a 1877. Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium (MHJSM). Od 1867. do 1872. bio je predsjednik odbora za književni rad Matice hrvatske. Godine 1876. bio je postavljen za đakovačkoga, a 1877. za zagrebačkoga kanonika.
Kao predsjednik JAZU snažno je utjecao na utemeljenje Strossmayerove galerije u Zagrebu (1884). Iste je godine, nakon poziva za sudjelovanje na kongresu ruskih arheologa u Odesi, boravio u više gradova Poljske, Bjelorusije, Ukrajine i Rusije, o čemu je napisao putopis objavljen u Viencu (1886.–87.). Godine 1893. novčano je pomogao osnivanje istarske Družbe sv. Ćirila i Metoda, zadaća koje je bila osnutak hrvatskih škola u Istri. Značajnija djela: Viek i djelovanje sv. Cyrilla i Methoda slovjenskih apoštolov (1859.), Pismo slovjensko (1861.), Bogomili i Patareni (1870.), Izprave o uroti bana P. Zrinskoga i kneza Kr. Frankopana (1873.), Borba južnih Slavena za državnu neodvisnost u XI. vieku (1875.), Isprave iz najstarije hrvatske prošlosti (Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, u: MSHSM, sv. VIII., 1877.), Scriptores rerum chroaticarum: pred XII. stoljećem (1880.), Hrvatska prije XII. vieka glede na zemljišni obseg i narod (1881.), Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća (1894.).
Slika 2. Spomen-ploča u Zagrebu (MJ)
Tadija Smičiklas
Tadija Smičiklas (1843. – 1914.) bio je profesor povijesti i hrvatskog jezika u osječkoj gimnaziji. U Beču je radio na Institutu za proučavanje austrijske povijesti, a od 1873. predavao je na Velikoj gimnaziji u Zagrebu gdje se uključio u rad Matice ilirske (kasnije Matice hrvatske). Zatim je imenovan redovitim profesorom na Katedri hrvatske povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio i dekan.
Objavio je djelo Poviest hrvatska u dvije knjige (1879. – 1882.), što je prva cjelovita sinteza povijesti hrvatskog naroda. Pisao je povijest u opće željenom pragmatičnom tonu koji je trebao poslužiti prosvjećivanju šireg pučanstva i rezonirati sa suvremenim događajima. Izradio je danas općeprihvaćenu periodizaciju hrvatske povijesti u tradiciji vizije Račkoga i Strossmayera iz koje je proistjecala politički povijesno-pravna argumentacija za ujedinjenje Trojedne Kraljevine. Smatrao je Hrvate kulturno distinktivnom socijalnom cjelinom koja je etnički vezana uz ostale Južne Slavene.
Uredio je monumentalnu zbirku hrvatskih pravnih tekstova Diplomatički zbornik Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (lat.Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae) koja obuhvaća temeljne latinske pisane isprave za hrvatsku povijest od doseljenja Hrvata do 1399. godine.
Godine 1879. tiskan je drugi, a 1882. prvi dio njegove Poviesti hrvatske, prve kritičke sinteze hrvatske povijesti (u izdanju Matice hrvatske), u kojoj je obuhvaćeno razdoblje do 1848.
Od 1889. do 1901. bio je predsjednik Matice hrvatske, a 1882.–1905. redoviti profesor na Katedri hrvatske povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. God. 1886.–87. bio je dekan istoga fakulteta, a 1888.–89. rektor Zagrebačkoga sveučilišta. Zauzimao se za osnivanje Društva hrvatskih književnika i Medicinskoga fakulteta u Zagrebu. Od 1883. bio je redoviti član JAZU, a od 1904. urednik jednoga od najvažnijih Akademijinih izdanja, Diplomatičkoga zbornika Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. I–XVIII, 1904.–90.). Za njegova života bilo je objavljeno jedanaest sv. (II–XII, 1904.–14.), a potom još sedam svezaka te edicije, kojom su obuhvaćene temeljne latinske pisane isprave za hrvatsku povijest od doseljenja Hrvata do 1399. Uz znanstveni rad bavio se politikom pa je u dva navrata (1884.–87. i 1897.–1902) bio zastupnik Neodvisne narodne stranke u Hrvatskom saboru. Osuđivao je suradnju Srba i madžarona, a osobito se gorljivo suprotstavio nalogu Khuena Héderváryja da se iz Hrvatskoga zemaljskog arhiva u Budimpeštu prenese velik broj hrvatskih povijesnih dokumenata. Uz rad na spomenutim opsežnim djelima, za života je objavio niz biografija (J. J. Strossmayer, F. Rački, I. Kukuljević, R. Lopašić, Š. Ljubić, I. Ruvarac, M. Mesić), veći broj znanstvenih radova (ponajviše u Radu i Ljetopisu JAZU), udžbeničkih i popularnih radova te više desetaka govora u Matici hrvatskoj, Hrvatskom saboru i JAZU. Svoju bogatu knjižničnu ostavštinu oporučno je darovao JAZU. Ostala djela: Obrana i razvitak hrvatske narodne ideje od 1790. do 1835. godine (Rad JAZU, sv. 80, 1885.), Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije (1891.).
Slika 3. Spomen-ploča u Gundulićevoj ulici u Zagrebu (MJ)
Vjekoslav Klaić
Vjekoslav Klaić (1849. – 1928.), hrvatski povjesničar, književnik i muzikolog. Bio je profesor hrvatske povijesti (1878.–82.) i opće povijesti (1893.–1922.) na Mudroslovnome (Filozofskom) fakultetu u Zagrebu. Obnašao je i dužnost rektora Sveučilišta u Zagrebu (1902./03.). Uređivao je pravaški književni tjednik Hrvatska lipa i književni časopis Vienac.
Klaić je najistaknutiji predstavnik genetičkog (rodoslovnog) smjera hrvatske historiografije. Taj smjer shvaća povijest kao zbroj činjenica koje se nalaze u gotovom stanju u izvorima, a povjesničarova je zadaća skupiti ih, kritički analizirati, opisati i pasivno registrirati.
U povijesnim studijama bavio se temama hrvatske povijesti od doseljenja do 20. stoljeća, a osobito su vrijedne njegove rasprave iz hrvatskog srednjovjekovlja, o ranoj pripadnosti srednjovjekovne Slavonije te o hrvatskim velikaškim obiteljima (Šubići, Frankopani). Također je objavio niz studija o povijesti i geografiji Bosne i Hercegovine smatrajući ih dijelom hrvatskog nacionalnog prostora. (Bosna: podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine, Prvi dio: zemljopis, 1878.; Poviest Bosne do propasti kraljevstva, 1882.).
Klaićevo glavno djelo je monumentalna Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka 19. stoljeća ((I.–V., 1899. – 1911.). Napisao je pet svezaka zaključno s 1608. godinom, dok preostala tri stoljeća, nažalost, nije stigao obraditi.
Kao rezultat geografskog istraživanja objavio je nekoliko atlasa i udžbenika te knjige Prirodni zemljopis Hrvatske (1878.) i Zemljopis zemalja u kojih obitavaju Hrvati (I–III, 1880.–83.).
Bavio se poviješću i kulturom Zagreba, objavio je monografska djela Statut grada Zagreba: od god. 1609. i reforma njegova god. 1618. (1912.) i Zagreb 1910.–1913. (1918.). Dosljedno pravaškoj ideologiji o značaju duhovnoga i političkog jedinstva hrvatskog naroda, u svojim je školskim udžbenicima povijesti isticao misao o stoljetnoj samostalnosti Hrvatske. Kao skladatelj nije dao veća djela, ali je svojim radom pridonio razvoju glazbenog života u Hrvatskoj.
Slika 4. Ferdo Šišić (MJ)
Ferdo Šišić
Ferdo Šišić (1869. – 1940.), studirao je povijest i geografiju. Iako je dio studija proveo u Beču, počeo je i završio studij u Zagrebu te ga možemo smatrati predstavnikom prve generacije profesionalnih povjesničara obrazovanih u Hrvatskoj.
Radio je kao profesor u gimnazijama u Gospiću, Zagrebu i Osijeku, a zatim na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tamo je imenovan privatnim docentom za hrvatsku povijest srednjeg vijeka, a od 1909. do 1939. bio je redoviti profesor na tom fakultetu.
Tijekom znanstvenog djelovanja skupio je osobnu knjižnicu od preko 20.000 naslova (knjige, novinski članci, historiografske zbirke), koji su poslije njegove smrti postali najvrednijim dijelom zbirke Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. Kao arhivarski znalac, Šišić je skupljao građu o povijesti Hrvatske i BiH po mnogobrojnim zbirkama u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu.
Šišić je primarno proučavao hrvatsku povijest u vrijeme narodnih vladara i hrvatsko-mađarske odnose. Nije ga zanimala složenost problema povijesti kao znanosti, već je pažnju usredotočio na događaje i pojedince. U svojim je djelima argumentirao kontinuitet obilježja samostalne državnosti hrvatskog naroda, a u kulturnom je pogledu uklapao Hrvate u širi južnoslavenski kontekst.
Najvažnije djelo mu je Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925.), dok je popularnije djelo Pregled povijesti hrvatskog naroda (1916.), u preradi Jaroslava Šidaka, i danas u širokoj upotrebi.
Bio je sljedbenik genetičkoga smjera u historiografiji te je svojim djelima znatno utjecao na buduće naraštaje hrvatskih povjesničara. Najveći doprinos dao je hrvatskoj medijevistici, posebice razdoblju do XII. st., a niz rasprava i studija (Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.–1416.), 1902; Kralj Koloman i Hrvati godine 1102., 1907.; Priručnik izvora hrvatske historije, 1914.) rezultirao je sintezom Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925.).
Premda je nastojao napisati sveobuhvatnu sintezu hrvatske povijesti, uspio je obuhvatiti razdoblje do 1873. god. (Hrvatska povijest, I–III, 1906.–13., Pregled povijesti hrvatskoga naroda: od najstarijih dana do godine 1873., 1916., Jugoslovenska misao: istorija ideje jugoslovenskog narodnog ujedinjenja i oslobođenja od 1790.–1918., 1937., Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića, 1942.).
Ujedno se bavio problematikom XIX. i XX. st. (Rijeka i riječko pitanje, 1912., Rijeka i Zadar, 1921., Predratna politika Italije i postanak Londonskog pakta (1870.–1915.), 1933; Kako je došlo do okupacije a onda do aneksije Bosne i Hercegovine (1878. odnosno 1908.), 1938.). Obrađivao je i novovjekovne teme (Franjo barun Trenk i njegovi panduri, 1900., Zavjera Zrinsko-Frankopanska (1664.–1671.), 1926.
U seriji JAZU Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium izašli su Acta comitialia regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae – Hrvatski saborski spisi (I–V, 1912.–18.). Ujedno je priredio više kritičkih izdanja izvora (Letopis Popa Dukljanina, 1928., Korespondencija Rački – Strossmayer, I–IV, 1928.–31., Josip Juraj Strossmayer: dokumenti i korespondencija, 1933.) te objavio izvore za povijest BiH (Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, koautor, 1942., Bosna i Hercegovina za vezirovanja Omer-paše Latasa (1850.–1852.), 1938.).
Godine 1919.–20. sudjelovao je u radu izaslanstva Kraljevine SHS na Mirovnoj konferenciji u Parizu i napisao pritom nekoliko studija o jadranskom i riječkom pitanju te objelodanio dvije zbirke građe: Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914.–1919. (1920.) i Jadransko pitanje na Konferenciji mira u Parizu (1920.). Neobjavljena građa koju je prikupio po arhivima u Hrvatskoj i Europi čuva se u njegovoj ostavštini u HAZU.
Izvori: Boris Blažina, Ivan Jurković, Mira Kolar – Dimitrijević, Stjepan Antoljak, Željko Holjevac, enciklopedija, Wikipedija
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
