RAZGOVOR S PUKOVNIKOM MATOM BULJUBAŠIĆEM
Razgovor s pukovnikom Matom Buljubašićem, predsjednikom Glavnog stana Udruge hrvatskih veterana domovinske vojske 1941. – 1995. i članom Hrvatske udruge Benedikt
„Ja ih ne smijem nikada zaboraviti ,svoje poginule suborce! Trebam gledati domovinu njihovim očima, pjevati glasom njihovim, hodati njihovim stopama i voljeti Hrvatsku njihovim srcem“.
Čitajući pažljivo vrlo dojmiv i bogat životopis mojeg sugovornika g. Mate Buljubašića dugo sam razmišljala kako početi i voditi razgovor, kako ostati u zadanom okviru pravila, a predstaviti punu životnu dinamiku i stvaralaštvo mojeg gosta pukovnika u mirovini, nadahnutog pjesnika i neobičnog glazbenika.
Shvatila sam da je Domovinski rat bila prekretnica u Vašem životu, g. Buljubašiću. Rat je odgodio i promijenilo mnoge Vaše planove, a neke životne prioritete izgurao s liste. Bili ste dragovoljac Domovinskoga rata. Kada je nastao zaokret u Vašem životu i kako je počeo Vaš ratni put?
„Balvani“ su bili u punom jeku, agresija je krenula, tako sam početkom 1991. emigrirao iz Njemačke na čuđenje mojih kolega u turizmu, jer to je bilo vrijeme kada se bježalo iz Hrvatske u Njemačku, a ne obrnuto. Ratni put sam počeo početkom 1991. kao pripadnik pričuvnog sastava MUP-a prema odredbi Narodne zaštite. Započeli smo akcije opsade i blokade raketne baze Žrnovnica i drugih vojnih objekata. Nakon osvajanja raketne baze, satnija kojoj sam bio dozapovjednik pristupa Četvrtoj brigadi ZNG-a kao Prva samostalna satnija Četvrte gardijske brigade. Uspješno smo odrađivali zadatke po raznim bojišnicama te zasluženo dobili najviša odličja i pohvale. U ratnim okršajima život je izgubilo pet naših prijatelja, pripadnika satnije.
Ranjeni ste 31.svibnja 1992. u akciji na južnom bojištu. Nosite iskustvo rata, ali i iskustvo odgovornosti dozapovjednika. Koji je zadatak bio teži za Vas?
U ratu, najteže je bilo izvršiti zadaću, a sačuvati mladost.
Godine 1999. dodijeljen Vam je čin pukovnika, a 2004. časno ste umirovljeni. Životnu dinamiku niste izgubili, baš naprotiv, puni ste energije. Što je, mislim na Domovinski rat, posebno obilježilo Vaš život i formiralo životne stavove?
Samo Istina, jer sam bio svjedokom vremena i preskupo plaćene slobode.
Predsjednik dr Franjo Tuđman osobno Vas je dva puta odlikovao i to: Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom hrvatskog trolista, a nositelj ste i Spomenice Domovinskoga rata na koju ste jako ponosni. Da ne nabrajam brojne pohvale koje ste dobili, ali najmilija Vam je ona od generala Ante Gotovine. Pogađam li?
Pogodili ste. Najdraža mi pohvala generala Ante Gotovine, kojemu sam, za vrijeme tamnovanja u Haagu, organizirao večeri poezije, prigodno za njegove rođendane. Istina, političari nisu dolazili jer su vjerovali da će biti osuđen, ali zato su se hrvatski branitelji rado odazivali.
Jesu li naši branitelji još uvijek marginalizirani u društvu, kako nas žele uvjeriti pojedini novinari?
Nažalost jesu, razjedinjeni i podijeljeni u stotine udruga.
Aktualni ministar branitelja, g. Tomo Medved prepoznaje potrebe branitelja, one životne, posebice kada je riječ o zdravstvenom stanju, posljedicama i ožiljcima iz Domovinskoga rata. Čini mi se, značajan korak naprijed na tom planu tijekom mandata ovog ministra. Griješim li?
Ne griješite, učinjen je korak naprijed, ali ne samo jedan. Nažalost svjedoci smo brojnih suicida i prirodne smrti branitelja koji umiru relativno mladi. Mislim da politika snosi dio odgovornosti.
Vi ste vrlo emotivan pjesnik, autor tri zbirke domoljubnih stihova prepoznatljivih naslova; Oltar domovine, U slavu Oluje, Hrvatski kameni ratnici. Bez sumnje, pero Vas služi od rane mladosti. Koja Vam je zbirka posebno draga i zašto?
Meni je najdraža zbirka Hrvatski kameni ratnici, posvećena kao i prve dvije mojim prijateljima, hrvatskim braniteljima, da se ne zaborave. Još i danas pjesmom nastojim zagrliti toplinu njihova srca našoj domovini darovanu.
Sjećate li se prvih pjesničkih nadahnuća? Je li mladi poeta u Vama osjetio mladenački ljubavni zanos, domoljubni žar ili je razmišljao o transcendentnom?
Sjećam se svojih prvih pjesama koje su tada objavljene na zidnim novinama u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Bile su to i prve nagrade za poeziju. Zahvalan sam profesorici hrvatskoga jezika, č.s. Berhmani Nazor, za mene najboljoj, jer mi je usadila ljubav prema pjesmama i pjesništvu.
Domovinski rat je za Vas posebno inspirativan, Vaše teme su neiscpne. Ne samo da ste zanosan pjesnik već i gorljivi organizator triju natječaja domoljubne poezije. Jedan od njih je svakako Bojni blaženika na nebesima već sedmu godinu u mjesecu travnju uz obljetnicu osnivanja Četvrte gardijske brigade čiji ste član i voditelj umjetničke sekcije. Vi ste organizator događaja, voditelj večeri i urednik zbornika. Jeste li i autor zanimljivog naziva manifestacije?
Domovinski rat je posebno inspirativan za mene kao pjesnika jer želim iskazati putem stiha ili naslova ono istinski proživljeno i doživljeno. Povijest nas uči i opominje kako su mnogi vrijedni i važni događaji , velejunaštva i veliki ljudi bili namjerno osuđeni na zaborav damnatio memoriae . Zato se trudim i sve ovo radim da se to ne dogodi mojim prijateljima, hrvatskim braniteljima.
Rasplamsaj oluje u pjesmi i srcu je hvalospjev pjesnika slobodi i proslavi Dana domovinske zahvalnosti, Dana pobjede , Dana hrvatskih branitelja.Tradicionalno se događa 5.kolovoza u bajkovitom kamenom selu Zeljovići. Zanimljiv je početak ove smotre stihova i njihovih autora. Kako je sve počelo i koji su plodovi ovog projekta?
Bilo je to kod Bajse u Jesenicama, poslije jedne od pjesničkih večeri posvećene generalu Gotovini. Tada je odluka donesena uz punu podršku predsjednika udruge g. Jurice Ivaniševića; okupiti pjesnike i organizirati večeri domoljubne poezije. Tako je počelo prije punih deset godina. Prvu godinu sam došao s nekoliko prijatelja i domaćini su to nazvali Mate Buljubašić i prijatelji. Drugu godinu sam već objavio natječaj, priredio zbornik i večer domoljubne poezije i nazvao je Rasplamsaj oluje u pjesmi i srcu. Pod istim nazivom se još održava u Zemunikovim dvorima u Zeljovićima.
Zanimljive su i nagrade najuspješnijim pjesnicima večeri, posebice prestižna prva nagrada Gunga? Tko je bio Gunga ? Zašto baš Gunga?
Gunga je bio pošten težak iz Zeljovića, koji je svaki dan pješačio preko brda i planina sa zavežljajem na leđima, odlazeći na nadnicu da bi mogao prehraniti svoju brojnu obitelj. Gunga je oličenje i simbol dobrote i poštenja, bio je veseljak i volio je pjesmu.
Osim pjesnika, tko još sudjeluje u organizaciji ove tradicionalne smotre?
U organizaciji sudjeluju: Udruga za očuvanje starih sela Jesenice, općina Dugi Rat i obitelj Zemunik.U glazbenom dijelu nas je pratila klapa Elektrodalmacije iz Splita, a prošle godine klapa Pasike iz Kostanja.
Ali, to nije sve! Ne samo da pišete vrlo emotivne stihove već i okupljate, motivirate, pjesnike. Organizirate i natječaj za Večer domoljubne poezije u prigodi Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju. Potom uređujete zbornik pristiglih pjesama Vukovar – Škabrnji H memento poetika, koji osim u Splitu predstavljate u Vukovaru, Škabrnji, a prošle godine i u Đakovu. Vrijedi li truda Vaš uloženi entuzijazam? Što Vama znače ovakvi susreti?
Čovjek zaboravi na sav trud kada vidi koliko je radosti donio ljudima, kada vidi njihovo oduševljennje, a tek iznenađenje stihovima branitelja koji su proživljeno utkali u svoje pjesme. Prekrasan je doživljaj slušati kako odjekuju stihovi u velikoj dvorani Pastoralnoga centra u Vukovaru koju nam svake godine gostoljubivo prepusti gvardijan Fra Ivica Jagodić. Slavonci su nenadmašni gostoljubivi domaćini susreta.
Osim što ste član Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne , Vi uživate svekoliku njihovu potporu u Vašem organizacijskom radu. Nastavljate pisati i publicirati nove pjesme. Kako nakon brojnih pjesama ostati svjež i autentičan?
Domovinski rat je neiscrpna tema kao i ljepota naše ljubljene domovine Hrvatske koja treba neprekidno osluškivati stihove svojih vjernih sinova, pjesnika, ratnika i branitelja dragocjene nam slobode. Ona je za nas nepresušan izvor svježine i autentičnosti.
Predsjednik ste Glavnog stana Split Udruge hrvatske domovinske vojske od 1941. – 1995. Kada i zašto se dogodio novi udruženi naziv udruga?
Udrugu Hrvatske domobranske vojske sam preuzeo 2016. Tada sam zatekao još četri živa naša člana koji su preživjeli Bleiburg i Križni put. Trebala im je pomoć mlađih. Glavni stan je bio u Zagrebu i kada je objavjen novi zakon o udrugama splitski članovi se nisu prilagodili zakonskim odredbama i zato su izbrisni iz registra. Naša Udruga veterana domovinske vojske kao splitska podužnica odmah je preuzela Glavni stan i tako pod novim udruženim nazivom spojili smo dvije udruge. Danas sam predsjednik Glavnog stana Udruge hrvatske domovinske vojske 1941. 1995. Naša udruga godinama organizira odlazak na vrh Marjana in memoriam Frani Tenti i mladićima koji su 1947.g. izvjesili hrvatsku zastavu. Jedan od njih je bio Nikola Pensa, član naše udruge. Imao sam čast, prije dvije godine na njegovom ispraćaju, oprostiti se od njega ovim riječima:
„Dragi naš Nikola, neka ti Gospodin bude milosrdan i neka te primi u rajske stanove koje si za života zaslužio. Tvom prijatelju Frani Tenti kojeg ćeš gore zateći neka bude dozvoljeno na tim stanovima izvjesiti hrvatski stijeg. Dragi Nikola, upućujem ti posljednje zbogom u ime Hrvatske udruge Domovinske vojske, a tvoj Hrvatski barjak s Marjana zadnji put te mašući pozdravlja“.
Osim što ste član Hrvatske udruge Benedikt, vaše dvije udruge su vrlo usklađeni, bliski suradnici. Podrška je obostrana, suradnja uzajamna. HUB vam pruža podršku u radu a na svojem portalu redovito objavljuje sve vaše pozive na natječaj kao i izvješća o vašim i zajednički aktivnostima. Osim toga,večer domoljubne poezije je dio programa Tjedna sjećanja koju tradicionalno organizira HUB u Splitu i diljem Dalmacije. Kada je započela ova uzajamna ljubav udruga?
Suradnja UHDV 1941.-1995. i Udruge veterana 4. gardijske brigade s Hrvatskom udrugom Benedikt je sjajna i sretan sam što uspijevamo sve uskladiti. Naša suradnja traje već šest godina.
A sada nešto osobno, vrlo zanimljivo, ali manje poznato široj publici. Vi ste sjajan guslar, autor tekstova pjesama i njihov izvođač na ovom narodnom instrumentu. Imala sam prigodu slušati Vas i moje oduševljenje još traje. Možete nam otkriti tajnu Vašeg umijeća?!
Moj otac je bio jedan od najboljih guslara u Zagvozdu, kojega sam u djetinjstvu pozorno slušao. Ja sam naslijedio njegove gusle, njegove pjesme i njegov melos. Gusle su bile glas vapaja i molitve hrvatskoga čovjeka u strašnim komunističkim vremenima. Pjevalo se je o radosti i žalosti, a najviše o junaštvima i borbama protiv Turaka, četnika, partizana i drugih .
Dobijete li često priliku oduševiti publiku Vašim glazbenim talentom ?
Nastupao sam i dobivao nagrade i pohvale na Ganga festu Slivno, za Dan općine Dicmo i drugdje. Inače, na obiteljskim koncertima sviram brač prvi a moj sin harmoniku.
Mislim da imam odgovor na sljedeće pitanje, ali vrijedi upitati Vas zbog naših čitatelja. Obiteljski ste čovjek, brižan suprug, odgovoran otac, ponosan djed. Vi ste vrlo aktivna, dinamična i kreativna osoba, uvijek u pokretu. U susretu ostavljate dojam smirenog, strpljivog, duhovitog čovjeka velikog srca. Kako uspijevate održati zavidnu ravnotežu duha i užurbane, zahtjevne svakodnevnice?
Smirenost i strpljivost duhovite osobe sam stekao u ratu, kada sam bio ranjen i kada sam se vratio među živima. Tada sam shvatio da Bog samnom ima svoje planove, pored života dao mi je sve što imam i nosim u srcu. Poklonio mi je vrijeme da ga maksimalno iskoristim, a moji prijatelji koji su bili sa mnom nisu imali tu sreću, nažalost. Ja ih ne smijem zaboraviti, trebam gledati domovinu njihovim očima, pjevati glasom njihovim, hodati njihovim stopama i domovinu voljeti njihovim srcem.To je bila moja prisega kada sam ih pratio na posljednje počivalište i nikada ih neću iznevjeriti.
Dakle, dragi čitatelji pišite pjesme, svirajte, pjevajte, budite romantični, domoljubni, volite život, ostanite Bogu zahvalni i dobro ćete se osjećati. Moja je preporuka na završetku ugodnog susreta i razgovora s mojim poštovanim sugovornikom. Hvala Vam, g. Buljubašiću na poklonjenom vremenu i Vašim odgovorima.
Hrvatska udruga Benedikt
Razgovor vodila, Margita Vučetić
