TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Zdenka Čorkalo: Kajem se…

  • Written by:

„Gospodine, imate li  gdje biti u samoizolaciji? Ako imate, dobro je, a ako nemate vozimo vas u naš prostor koji smo organizirali za tu priliku,“ upitao me ljubazni djelatnik hrvatske policije.  Nakon  muke izolacije, testiranja na Corona virus i čekanja u Italiji, gdje sam boravio poslom, odlučio sam da ću u Domovinu a ne u Njemačku, u kojoj mi je obitelj. Brodom smo doplovili u luku. Odatle smo razvoženi prema rečenim adresama, a mene su odveli u zaseok Dalmatinske zagore, u staru, napuštenu kuću moje matere.Cvjetnica je, cvjetna nedjelja. Kuća je malo na uzvišenijem i osamljenijem, taman uz put koji vodi iz zaseoka. Nikoga nema, vidim po kućama koje su zatvorene, koje su, kao i materina, sve u travi i drači. Samoniklo, poljsko cvijeće povremeno proviri kad vjetrić slegne bujnu travu.  Nekada, na Cvjetnicu, to se cvijeće, uz ljubice koje rastu na hladnijem, više u sjeni nego na otvorenom suncu, stavljalo u vodu. Cvjetna voda je ujutro bila mirišljava i u njoj bi se umili.   Ostatak cvijeća nosili bi  u crkvu. Znam za stražnji ulaz u kuću kroz malu konobu a i ključ je uvijek na istom mjestu. Mater je zadnja otišla na vječno počivalište, puno godina poslije dobrog našeg oca. Javio sam se župniku pametnim mobitelom, a komu ću nego njemu, predstavio sam se jer je župnik tek došao u selo i o našem zaseoku ne zna ništa. Zamolio sam da mi nabavi nešto osnovne hrane, donijet ću mu novac odmah i staviti ispod kamena na ulazu u crkvu, ako je kamen još tamo. Čovjek je bio uslužan, dao mi je kontakt broj, za svaki slučaj.

Kuću smo popravljali kako je u njoj nešto popuštalo, zapravo, ja sam pomagao novcem a brat bi ljeti dolazio iz grada i vodio radove. Tako je unutrašnjost bila „gladac a ne jadac,“ lošije je izgledala kad bi se gledalo  izvanka. Od prošle godine vjetar je svašta nanio u slobodni dio velikog vrta iza kuće. Odmah sam riješio ono s kamenom pokraj vrata od crkve. Iznenadio sam se koliko je i crkva propala. Vrata su se rupičasto raspadala. To mi je zadatak žurno srediti, mislio sam u sebi. Župnik mi je ostavio nešto suhe hrane, za  prvu pomoć.

Pred kućom, nekoliko suhih grana na nekoliko stabala nije trebalo puno lomiti, pucale su same od sebe. U  štednjaku na drva zapalio sam vatru jer je struja  bila isključena. Stol je uvijek stajao uza zid i tri sjedalice oko njega. Za oca, mater i ako im netko dođe u posjet. Mi bi sve preokrenuli kad bi nas bilo više, premjestili bi stol na sredinu kuhinje. U materinoj kredenci, iza stakla poznate mi i drage stvarčice. Šalice za kavu koje bi se vadile samo za goste ili o nekoj svetkovini. Na zidu iznad stola velika slika “Posljednja večera Isusa sa učenicima”. U uglu slike i sada su zataknute dvije fotografije: jedna u boji a jedna crno- bijela. Na crno-bijeloj smo nas četvoro djece dok smo išli u malu školu, a na onoj u boji smo mi kao odrasli, uz oca i mater koji stoje na početku i na kraju fotografije. Stol je starinski, u sredini je velika ladica u kojoj su  bili posloženi žlice, vilice, noževi i još neki pribor za kuhanje. Otvorio sam i htio uzeti nož, župnik je poslao malo kruha, suhog mesa i bocu vode. Kad tamo, u ladici nije pribor nego  papiri, dokumenti, sve složeno i vezano tankim špagom. Ne vidim gdje bi mogao biti pribor za jelo. Tražeći, našao sam samo po jedan komad od pribora i to u platnenoj vrećici, u kojoj nam je nekada mater stavljala kruh.Čudim se, ali koga ću što upitati? Polagano jedem i odvezujem prvu hrpicu papira. Tu su računi i “plan potreba” ispisani materinom rukom: platiti misu za moga Matu, naoštriti  veliku motiku, kumu Slavku vratiti vreću gnojiva ili mu nadoknaditi kozjim mlijekom koje je on prodavao nekomu u gradu, kad mali Slavkov dođe s posla zamoliti ga da obreže lozu oko kuće,dati nešto „Špicoki“ koja  je kupila metar  i po  crnog platna za pregaču i prošila joj na „Singerici“ samo porub. Popis je bio dug :  plati, vrati, kopaj ili okopavaj na nadnicu. Na drugomu je pisalo što se razbilo, otpalo, probušilo: vrata od konobe se rasklimala i u nju je ušao miš. Trebalo je sve iz konobe izvaditi, istjerati miša silom ili otrovom, vratiti stvari na svoje mjesto, učvrstiti vrata i s njima postupati kao da hodaš po jajima. Na  malom prozoru iza kuće, sa sjeverne strane po kojoj bura uvijek mlati i trese cijelom kućom, tamo je jedna polovica prozorske drvenarije otpala i mogla je služiti samo za loženje. Promijeniti cijeli prozor nije mogla nego je nekako vezala ostatak od pola drvenog prozora s željeznim nosačima od razbivenog. Molila je Boga da ne pukne staklo, slučajno ili namjerno. 

U drugom, trećem i manjem, četvrtom zavezanom paketiću su razne potvrde, priznanice, poneko naše pismo, po koja slika od unučadi. Zajedno skupljeno i udruženo u važno, je nekoliko papira s pečatom, o vlasništvu kuće, zemlje i zapisnik o ostavinskoj raspravi iza moga dida Mate, očevog oca.Sve sam ostavio rasprostrto na stolu i legao na kauč ispod prozora. Neobrezane grane loze spustile se, neke udaraju u prozor. Mislim na mater, koliko  sam joj mogao olakšati samo da sam ozbiljno o njoj mislio. Kajem se…Kako dobri ljudi žive ne znamo dok ne dođemo i vidimo svojim očima, jer nam oni ne će reći, ne će se žaliti. Kajem se…Dobio sam svoj dio bolesti,a ne od virusa nego iz duše koja me opominje. Kajem se… Koliko dobra mi je donijelo ovo svjetsko zlo? Komu ovo mogu reći?  Iz očiju mi kapa sram i strah. Kajem se…

Zdenka Čorkalo

Komentari