Kad je počela epidemija virusa SARS-CoV-2 odlučio sam se da o tome ne ću ni govoriti niti pisati. O predmetu ne znam dovoljno, a znam da drugi ljudi znaju i da ja ne trebam glumiti znanje koje imaju i drugi. No onda sam otkrio da me ljudi pitaju pitanja na koja su već dani točni odgovori pa mi se učinilo da je dobro neke stvari ponoviti i reći jednostavnije.Zato sam se odlučio ovo napisati. No ne ću davati savjete. Pisat ću o tome što znamo a što ne znamo i što onda to znači u zbilji. Molim sve da mi oproste oni koji utvrde da ni to nisam trebao pisati.

Prvo treba razlikovati virus i bolest. Virus se zove SARS-CoV-2 i pripada u porodicu Corona virusa koja je golema i s njom ne treba razbijati glavu. Ali nekako mi se čini da je bolje govoriti specifično kad specifičnost već znamo.

Kako brinu za nas

Želim upućeno, uvjereno i jasno reći da je istina sve što nam govore stručnjaci konkretno i simbolično predstavljeni gospodom Beroš, Capak i Markotić. Oni znaju svoj posao, pošteni su, i informirani na međunarodnoj razini. Dr. Beroš je odličan, odlučan i odgovoran organizator, dr. Capak je smiren i pragmatičan epidemiolog, a dr. Markotić je ozbiljna i vrsna kliničarka. Doktoricu Markotić i njezinu bolnicu poznajem jako dobro. Ona je vrhunska liječnica, a bolnica „Fran Mihaljević“ je uvijek neprijeporno bila najbolja hrvatska bolnica, a to se nije znalo jer su se drugi više hvalili.

Smrtnost

Opasnost od bolesti ljudi najčešće procjenjuju kroz smrtnost. Stručno se to zove „stopa“ smrtnosti. Stopa je uvijek jedan razlomak, koji završi kao postotak: broj umrlih podijeljen brojem oboljelih. I tu počinju problemi – jer je stvar složenija od pučkoškolske matematike.

Smrtnost, ili stopa smrtnosti odnosi se na dani trenutak, npr, na dan 5. travnja 2020. Uzmu se svi oboljeli do toga dana i svi umrli do toga dana, ta se dva broja podijele i dobije se količnik ili kvocijent. Taj se broj onda pomnoži sa 100 pa se kaže „na sto bolesnih umre toliko“. Može se množiti i s većim brojevima, pa se onda govori „na deset tisuća, ili „na milijun“. Problem, međutim, nije u matematici nego u onom danu 5. travnja 2020.

Za taj dan zapravo ne znamo točno ni broj bolesnih (zaraženih) niti broj umrlih, niti ih možemo znati.

Jer na taj dan u narodu (kaže se „u populaciji“) ima zaraženih koji će umrijeti ali još nisu, i ima umrlih za koje nismo sigurno da su umrli baš zbog virusa. Ne znamo koliko je ljudi zaraženo jer neki još nemaju simptome, a za neke ne znamo jer se nisu javili ili ih nismo otkrili.

Postoje i razmimoilaženja oko definicije je li bolesnik umro od virusa (ovdje SARS-CoV-2) ili nije. Bolesnik može imati virus ali usput, a zapravo umre od nečega drugoga. Slaboga je zdravlja već bio pa ga virus samo malo pogurne u smrt. S druge strane, može se dogoditi da je čovjeka baš ubio virus, ali mi ga nismo testirali ili je test bio negativan, pa mislimo da nije umro od virusa.

Prijepori oko smrtnosti bolesti COVID-19 ocjenjuju stopu smrtnosti na otprilike od 0,3% do 3,0%. Ta razlika je neprihvatljivo velika, čak deset puta! No, zasad je tako. Nema dovoljno podataka, nema dovoljno izvješća i kriteriji „smrti od virusa“ jako se razlikuju od države do države. Neki u smrtnost od virusa SARS-CoV-2 ubrajaju sve umrle u kojih je virus nađen, neki nikoga (nego ga broje kao umrlog od zatajenja pluća, bubrega i sl.) a treći kad je umrli imao virus ali bez neke druge bolesti od koje je mogao baš sada umrijeti.

Pa kako onda možemo govoriti o stopi smrtnosti – i mi konzervativci i oni koji vjeruju u međunarodne zavjere i nedovoljnu sposobnost zdravstvenog sustava? Možemo je samo procjenjivati. Uzmimo da je 1%.

Priljepčivost

Pri stopi smrtnosti od 1%, od milijun zaraženih ljudi umre njih 10.000. A to nije malo nego mnogo! Zamislite da je jedno od tih deset tisuća netko iz Vaše obitelji, makar i onaj najstariji i najdosadniji. Ne biste na to pristali. Ni ja ne bih.

Ali ima i još nešto: udio bolesnika koji razviju tešku bolest je između 10% i 20%! Uzmimo da je teška bolest stanje kad pacijent treba ići u bolnicu, jer doma, koliko god njegovi bili spremni na sve žrtve, ne može dobiti skrb koju pruža bolnica. Da ne govorimo o pitanju izolacije i organizaciji njegova života kod kuće.A gdje su oni koju su bolesni i ne trebaju ostati u bolnici ali trebaju liječnika, bilo da k njemu odu ili da im on dođe da ih pregleda?!

Tako dolazimo do one ključne opasnosti zbog koje su uvedene mjere koje su uvedene: strateški gledano bitno je spriječiti da se zdravstveni sustav ne optereti do razine pri kojoj više ne može svima pružiti primjerenu i moguću i obvezatnu skrb. Točka. Gotovo.

Kad sustav zataji, kao u Italiji, i druge stvari dolaze u pitanje – mjesta i uvjeta bolovanja i umiranja, mogućnost dostojnog pokopa, patnje zdravstvenih radnika i popratnog straha koji to sve prati.

Otpornost

Sustav koji čovjeka čuva od bakterija i virusa (spominjem samo njih) zove se imunosustav. On se sastoji od bijelih krvnih stanica, limfnih čvorova i slezena (da ne idemo u detalje) koje su zapravo nakupine tih „bijelih krvnih stanica“. Sustav je kao tuđeg sposoban prepoznati svakog uljeza, a to znači i svaku bakteriju i virus. On ih prepoznaje „specifično“ – eto baš taj virus, a ne viruse općenito. Kad virus dođe u dodir s bijelim krvnim stanicama, one bivaju podražene da se razmnožavaju i ubijaju virus, na više načina. Tu borbu nazivamo „imunoreakcija“ ili „imunoodgovor“.

Međutim, postoje dva tipa imunoreakcija – primarna i sekundarna. Primarna se razvija pri prvom susretu organizma i virusa. Ta je reakcija slaba, jer se angažira vrlo mali broj bijelih krvnih stanica. No taj dodir s virusom se „pamti“ i na drugi dodir s njim reagira se mnogo jače pa virus bude brzo ubijen i ne uspije izazvati bolest.

Ta sposobnost pamćenja naziva se „otpornost“ ili „imunizacija“, a udio osoba u populaciji koji imaju tu otpornost naziva se „prokuženost“. Osoba koja je otporna ne može se razboljeti i ne može druge zaraziti; što je više osoba koje su otporne to se zaraza teže širi.

Valja uočiti da pojedinac stječe otpornost samo dodirom s virusom. A taj dodir se može dogoditi sam na dva načina – zarazom i cijepljenjem.

Cijepljenje radi na načelu da se čovjeka zarazi oslabjelim virusom, tako da se ne razboli a razvije otpornost za mogući susret s pravim i živim virusom koji mu je prenesen s bolesne osobe (ta se zove kliconoša).

Virus SARS-CoV-2 je nov i nitko nikad nje s njim bio u kontaktu i nitko prema njemu nema otpornost (sad možemo reći “ne razvija sekundarnu imunoreakciju“). Osim toga, taj virus ima i značajku (čiju materijalnu osnovu ne znamo) da se jako lako širi na druge ljude. To znači da dugo živi izvan kliconoše i da ne treba puno virusa ući u organizam da se on ondje naseli, razbukta (razmnoži) i izazove bolest.

Tu leži tajna bolesti COVID-19 – ne ubije mnogo (nego malo) ljudi koji od nje obole, ali jako se brzo i lako širi sa zaraženih na zdrave.

Test na prisutnost virusa

Nije dobro ulaziti u detalje testiranja jer je to previše složeno. Može se reći da je test dobar ako otkriva sve zaražene. No test može biti pozitivan i u ljudi koji nisu zaraženi (pa kažemo da nije dovoljno „specifičan“) i mi ih proglasimo zaraženima. Ili može biti slab (slabije „osjetljiv“) pa ne otkrije sve koji su zaraženi i mi mislimo da ti ljudi nemaju virus. Nikako nam ne odgovara ni jedno ni drugo.

Zato se za svaki test određuju njegova specifičnost i osjetljivost i one obje moraju biti što više, prema 100% za svaku (iako 100% nikad ne dosegnu). A da bi se odredile specifičnost i osjetljivost testa treba imati treći test – onaj savršeni, koji sigurno „zna“ je li čovjek zaražen ili nije (to se zove „zlatni standard“), a time i koliko dobro radi naš test. U slučaju bolesti COVID-19 takvog testa nemamo, još je rano (da ne idem u detalje kad ćemo ga imati).

Lijek i lijekovi

Lijekova za viruse ima malo, a oni koji postoje nisu jako učinkoviti. U nesreći s COVID-19 pokušava se vidjeti imaju li lijekovi za druge bolesti makar mali učinak na COVID-19. To bi dobro došlo ljudima koji su blizu umiranja i to je primjereno razmišljanje. No više se treba nadati specifičnom cjepivu nego lijeku.

Respiratori

U načelu, ljudi koju umru od upale pluća umru „utapanjem iznutra“. Bolest (učinci virusa i reakcija organizma) oštećuje male plućne žile i tekućina (blago slana voda) se cijedi u plućne alveole, mjehuriće koje ispunjaju pluća i kroz koje u tijelo ulazi kisik (a izlazi ugljični dioksid, neka mi oproste kolege fiziolozi). Voda u alveolama sprječava ulazak kisika u krv, što se događa i pri utapanju u nekoj nesreći na rijeci. U upali pluća bolest se po plućima širi postupno i bolesnik prima sve manje kisika. U jednom času to je toliko malo da prijeti gušenje. Tada ga se stavlja na respirator, koji mu donosi čisti kisik pod povišenim tlakom, pa onda u krv ulazi dovoljno kisika i kroz one preostale dijelove pluća koji nisu potopljeni. Kad bolest počne jenjavati, voda se povlači, alveole počinju raditi i respirator se u jednom času miče.

Problem je, doista, da kroz respirator (cijevi i nutarnji prostor pluća koji tako biva stalno izložen okružju) mogu u bronhe i pluća dospjeti zle bakterije i izazvati „svoju upalu pluća“ i ubiti čovjeka. Mudraci koji tu mogućnost spominju lažu samo djelomice i zato što se prave važni. Doista respiratori mogu neke ljude tako ubiti, ali ih mnogo više spase od manjka kisika. Sreća je u tome što ne znamo koga će spasiti a koga ubiti, ali sigurno znamo da mnogo više ljudi spasi nego ih ubije.

Koji bi to mudrac gledao bolesnika kako umire gušeći se jer ne prima dovoljno kisika i uskratio mu respirator – da mu respirator ne bi donio dodatnu zarazu?

Testiranje zaraženosti

Bez obzira na kvalitetu testa (razinu specifičnosti i osjetljivosti), testiranje je dobro, jer nam kaže da bolesnik ima upravo COVID-19 i da je zarazan i da treba paziti da mu bolest ne postane opasna za život. Testiranje je važno za identifikaciju kontakata i čuvanje zdravstvenog osoblja, jer bez toga osoblja nema liječenja. No isti tip ljudi koji paze na ljudska prava traži i proširenje testiranja. (Kao što je rekla ona britanska premijerka, oni uvijek rade s tuđim novcem pa ne  misle koliko ga ima i kako ga zaraditi.) Proširenje – na koga i za što? Da, idealno bi bilo testirati cijelu populaciju, i to više puta (jer se stupanj zaraženosti mijenja u vremenu), ali to se ne može ni napraviti a kamoli platiti.

Maske za lice

Virus je pretežno prenosi kapljicama koje zaražena osoba širi kašljanjem i disanjem, dakle je i najslabija maska bolja zaštita od nikakve maske. Opasnost može doći od uporabe zaražene maske, bilo da netko upotrijebi tuđu ili da tuđu dodiruje. A to stvarno nitko ne bi trebao raditi.

Epidemija i njezino sprječavanje

Epidemija je stanje u kojoj se bolest nepodnošljivo uporno širi u populaciji. Kad u prosjeku jedan zaraženi zarazi više od jednog zdravog kažemo da se bolest širi eksponencijalno.

Epidemija ugrožava mnogo ljudi i opterećuje zdravstveni sustav pa ju se nastoji spriječiti, tako da se ljudi prije početka epidemije cijepe protiv čimbenika (virusa) koji izaziva bolest. Kad cjepiva nema (kao za SARS-CoV-2) onda se ljude izolira jedne od drugih da se virus ne bi pogubno širio.

Sprječavanje epidemije prije nego se ona pojavi ili razbukta naziva se prevencija. Ljudi ne vole prevenciju jer ih ona gnjavi dok su zdravi. Zato ispada da je prevencija bila dobra kad pomislimo da nam nije ni trebala.

Ta nas misao dovodi do pitanja ljudskih prava.

„Ljudska prava“

Premda nije lijepo govoriti da nije mnogo ako umre samo jedan od sto oboljelih, jer i to je nečija baka, ili djed ili prijatelj, mnogi ipak impliciraju da je to dovoljno malo da bi oni mogli izaći u društvo. To formuliraju tvrdeći da ta bolest nije toliko opasna da je trebalo uvesti mjere koje „krše njihova ljudska prava“. To je krivo, nepošteno i ljevičarsko politikanstvo, jer:

– ljudsko pravo svakog djeteta je da ne dopusti da mu umre baka ili djed;

– ljudsko pravo starije osobe je da,ako se razboli, dobije mjesto u bolnici i najbolje liječenje, uključivši i respirator;

– ljudsko pravo je tražiti da drugi ni mene ni druge ne dovode u rizik od zaraze;

– ljudsko pravo je da ne dopustimo da se na račun neodgovornih nepotrebno troši naš zajednički novac za liječenje ljudi koji se ne bi razboljeli da ih nisu u zarazu namamili „borci za ljudska prava“;

– u ime čega (osim vlastite totalitarne prošlosti) „borci za ljudska prava“ imaju pravo „izražavati bojazan“ da će se „ograničavanje ljudskih prava“ nastaviti i nakon što epidemija prođe?

Međunarodna zavjera

Neki kažu da su virus napravili Amerikanci i uvalili ga Kinezima, a neki pak sumnjaju na Kineze. Ja to ne razumijem. Ako su Amerikanci donijeli virus Kinezima – kako su dopustili da virus dođe i njima? Ako su Kinezi htjeli zaraziti Ameriku (i druge), nije mi jasno zašto su najprije zarazili sebe?

Kad će to proći?

Zdravstvena politika se, dakle, ponajprije sastoji u tome da se epidemija ne proširi toliko da je zdravstveni sustav ne može primjereno dočekati onim što zna i ima na raspolaganju. No pitanje prestanka opasnosti od zaraze u kontradikciji je s tom taktikom: mogućnost zaraze za pojedince ne će prestati – sve dok se svaki ne zarazi i ozdravi, odnosno razvije otpornost bilo cijepljenjem bilo razbolijevanjem.

To treba imati na umu (trijeznom i objektivnom umu), navlastito oni stariji i osjetljiviji.

Na razini populacije, zdravstvene vlasti će biti zadovoljne kad u populaciji (cijelom narodu, svijetu) otpornost razvije toliki udio ljudi da se zaraza (obolijevanje) ne može nekontrolirano širiti. Kontrolirano širenje je kad ljudi još uvijek jedni druge zaražavaju, ali broj bolesnih ne raste eksponencijalno, odnosno kada se zaraza ne može rasplamsati toliko da odjednom bude previše bolesnika.

Tada će mjere ograničavanja biti ukinute ali, ne bude li dotad cjepiva, još uvijek će pojedinci moći oboljeti. Situacija će biti kao ona s gripom – nema panike, nudi se cijepljenje, lakomisleni ga odbijaju, epidemije nema ili je vrlo mala, ali još uvijek svake sezone od gripe umre puno – necijepljenih a primarno zdravstveno slabijih.

(Inače, opasnost od gripe se ne može uspoređivati s opasnosti od COVID-19, jer u populaciji za gripu postoji otpornost a za COVID-19 ne postoji.)

Što će biti dok epidemija ne prođe?

Doslovno gledajući, dok nema cjepiva, zdravstvenom sustavu je u interesu da se što više ljudi zarazi i stekne otpornost, ali ne odjednom toliko da se zdravstveni sustav uruši. Zato se nemojte previše veseliti danu u kojemu će biti nula novih zaraženih.

Drugim (i ružnim) riječima – što se bolje čuvamo dulje će trajati.

Tu možemo spomenuti primjere nekoliko zemalja koje su odabrale različite taktike za ovu epidemiju, a ispalo je da je naša najbolja.

Englezi su bili odlučili da će pustiti da se zaraza širi tako da se što prije okonča – jer će puno ljudi brzo razviti otpornost. To ne bi bilo glupo da virus nije previše zarazan. Pa je zaraza počela plamtjeti, vidjeli su da će im krahirati zdravstveni sustav i vratili su se na standardni epidemiološki (Capakov) model.

Suprotno je postupila Srbija: ona je odmah uvela vojsku i policijski sat, jer tamo demokracija još uvijek cvika pred duhom socijalističke samoupravne JNA. Ni to nije glupo (možete zamisliti lica tamošnjih Šorošovih plaćenih boraca za ljudska prava…), jer je spriječeno buktanje epidemije. Vlast je, zacijelo ispravno, procijenila da narod nije dovoljno discipliniran da se sam čuva pa mu je poslala vojsku. Smatram da je to sasvim u redu. Oporavak će, međutim, biti dug i bolan – jer će se „totalitarnim“ mjerama morati držati disciplina a istodobno popuštati dok se ne zarazi dovoljno velik udio populacije.

Švedska je jako zanimljiva. Oni su išli na protestantsku uljuđenost i disciplinu: starci i slabi u kuće, ostali na slobodi; zaražavaju se samo oni koji od bolesti ne bi trebali umrijeti. Zdravstveni sustav (za njih) ima dovoljno kapaciteta i stvar se okonča brzo i bezbolno. Svaka čast. Ako uspiju. A ako ne uspiju ne treba im se rugati: nacionalni ponos i samopoštovanje vrijedne su stvari.

Tajnu Italije i Španjolske znam, ali ne ću je opisivati jer nije na meni da ljudima u nevolji dijelim lekcije. Oni će o tome dugo razmišljati i međusobno se optuživati skrivajući istinu da bi sakrili krivnju. A bez istine nema rješenja. S vremenom će se stvar zabašuriti i nikad ne će shvatiti da je tajna bila u vremenu prije epidemije a ne onda kad se ona dogodila. Zato se na ovom mjestu se ponovno zadivite gospodi Berošu, Capaku i Markotić, sa svom njihovom vojskom. Između ostalog, to je i stvar domoljublja i nacionalnog ponosa. No, kao što bez virusa nema otpornosti, tako ni bez domoljublja nema nacionalnog ponosa. Bez nacionalnog ponosa nema lojalnosti, a bez lojalnosti nema odgovornosti. Takvi se u ovakvoj situaciji bave ljudskim pravima.

Što će biti kad epidemija prođe?

U odnosu na prestanak epidemije imam jednu dobru i jednu ne tako dobru vijest. Jako dobra vijest je da pouzdano znam da hrvatska ekipa koja vodi borbu protiv epidemije virusa SARS-CoV-2 svoje znanje crpi iz tih najboljih svjetskih izvora znanja. Pouzdano znam da tako rade i druge države i sve svjetske medicinske i zdravstvene i organizacije. Zato budite mirni: medicina Vam daje najbolje što zna i ima. To ne znači da je to najbolje ujedno i savršeno kao znanje i kao praksa, ali boljega nema. A to što imamo uopće nije loše. Ne treba dopustiti da nas zbunjuju i plaše oni koji znaju da to nije savršeno pa se prave da oni znaju bolje; no ne kažu što bi bilo bolje nego pitaju pitanja na koja odgovori još nisu potpuno utvrđeni.Odgovor za njih je da ćemo suzbiti epidemiju.

Manje dobra vijest je da, osim neke sreće, npr. da virus odluči izumrijeti sam, bojim se da trenutni odgovor na pitanje završetka brige s COVID-19 nije blistav. Dok ne bude cjepiva. Za različite su zarazne bolesti izračunati postotci prokuženosti koji zaustavljaju odgovarajuće epidemije, cijepljenjem ili bolešću, i ti brojevi nikad nisu mali. Uzmemo li da bi za bolest COVID-19 razina imunizacije (stvaranja otpornosti) bolešću koja bi zaustavila epidemiju bila 75% (taj sam broj izmislio, ali ne sasvim bez veze) to bi značilo da bolest treba preboljeti oko tri milijuna Hrvata da bismo se prestali bojati epidemije i sloma zdravstvenog sustava. Neki stručnjaci procjenjuju da je danas broj zaraženih 20 puta veći od broja koji dobivamo na osnovi simptoma i testiranja na prisutnost virusa; mi se toga bojimo, ali u konačnici bi to moglo biti dobro: mnogo se ljudi brzo imunizira bez velikog pritiska na zdravstveni sustav. Pa ako danas znamo za tisuću zaraženih, to znači da je zaraženo njih (nas) 20.000. Kad i kako ćemo do tri milijuna? S tim da se usput moramo čuvati da zdravstveni sustav ne krahira a stariji i zdravstveno slabiji nam ne pomru.

A i kad tri milijuna budu otporni, ostaje pitanje onog jednog milijuna neotpornih. Ne treba lakomisleno pomisliti da virusa više nema – on tinja u nekim zaraženim ljudima koji to znaju ili ne znaju, ali mogu zaraziti neotporne. Starije ljude poput mene trebat će i tada čuvati, a to znači da će morati ostati u kućama. Mladi će moći vani jer njih bolest ne ubija, pače im donosi i otpornost. Glavno je da broj oboljelih ne slomi zdravstveni sustav.

Napomena o ljudskom znanju

Primjer respiratora je dobar primjer da se napomene da je cijelo ljudsko znanje nesavršeno – jer je ljudsko. Znanje koje obuhvaća struka medicina nije Božja objava (neupitna), nego mukom – iskustvom stečeno ljudsko znanje. Iskustvo proistječe iz prakse liječenja i iz istraživanja. Istraživanja ima mnogo, dobrih, manje dobrih i loših, manje i više vrijednih i čovjek mora biti jako stručan da odabere što je vrijedno a što ne.

Istraživanja i njihovi rezultati objavljuju se u znanstvenim časopisima. Tih časopisa samo u biomedicini ima tisuće i tisuće. Zato su oni složeni u baze podataka da liječnici mogu lakše naći podatke, a pritom da znaju da su ti podatci kvalitetni i pouzdani – jer baze podataka u načelu uključuju samo one najbolje, najpouzdanije časopise.

Otamo dolazi znanje stručnjaka.

No ima i još jedna značajka pristupa znanju u medicini a to je – združivanje dokaza. Naime, svako znanstveno izvješće u sebi sadrži dokaze za poruku koji pokušava prenijeti. No ti dokazi nisu uvijek jednako, sasvim ili najviše moguće pouzdani. K tome i objavljeni se rezultati razlikuju i čovjek se u svemu tome teško snalazi. (Kome vjerovati?) Primjer je prethodno opisano pitanje stope smrtnosti od bolesti COVID-19: kolika je ona zapravo?

Dnevno se tiskaju (i to samo u medicini!) tisuće znanstvenih izvješća, od kojih svako pretendira da je važno, primjereno provedeno i da sadrži neupitne dokaze. Tko će to pročitati, tko ocijeniti i prema kojim kriterijima?! S tim da o tom znanju – ovisi liječenje ljudi.

Medicina je tu uvela jedan novi sustav. Njega je izmislio Englez A. Cochrane i prema  njemu se zove međunarodna organizacija koja taj sustav primjenjuje i promovira. Taj se pripristup medicinskom znanju naziva „medicina utemeljena na dokazima“ (engleski evidence-based medicine, EBM). Radi se tako da skupina liječnika odabere jedno medicinsko pitanje (npr., kolika je smrtnost od bolesti COVID-19) i onda iz literature izvuče sve članke (znanstvena izvješća) koji se odnose na to pitanje. Pritom se najčešće nađu i tisuće članaka! Oni se onda razvrstaju po vrijednosti i relevantnosti (povezanosti s pitanjem) i svi njihovi rezultati se ZDRUŽE U JEDAN ODGOVOR. Izvješće koje se tako napravi zove se „sustavni pregled“ (literature). Kad se rezultati udružuju baš matematički, onda se takav sustavni pregled naziva „metaanaliza“.

Gotovo, oprostite na gnjavljenju. Ali – morate uočiti da je sustavni pregled integral (iscrpak, sažetak zbroj) najboljeg znanja čovječanstva o tom pitanju u tom trenutku. Dokaz s najvišom dokaznom snagom, najvećom pouzdanošću. Ne, to nije neka konačna istina, možda je i jako krivo, ali – to je najbolje znanje koje čovječanstvo u tom času ima. Nema boljega, pametnijega, informiranijega.

Na osnovi sustavnih pregleda za medicinsku praksu se rade smjernice, postupnici i algoritmi i na osnovi njih se pišu udžbenici. Na osnovi njih se liječe bolesnici.

Jedan primjer u odnosu na bolest COVID-19 imamo pred nosom, naš. Skupina stručnjaka s Medicinskog fakulteta u Splitu prikupila je sve objavljene podatke o toj bolesti koji su bili objavljeni do 24. veljače 2020. Dobili su da je smrtnost od te bolesti 0,3%. No dok je članak objavljen u travnju, taj broj se zacijelo jako promijenio, pa se nekima može učiniti da je to bilo slabo znanje ili pogrješka. Ali nije, to je tada bilo najbolje što imamo. Zato se odmah rade novi sustavni pregledi (v. članak https://narod.hr/koronavirus/hrvatski-znanstvenici-prikupili-vrijedne-podatke-o-koronavirusu-suvoditeljica-istrazivanja-za-narod-hr-pojasnila-detalje). Dobri smo, dobro radimo i suzbit ćemo epidemiju.

Matko Marušić, profesor emeritus (medicina)/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save