HRVATSKA BAŠTINA ̶ Frankopani
Slika 1. Utvrda na Krku (MJ)
Krčki knezovi Frankapani (Frankopani) naziv je stare hrvatske plemićke obitelji, izvorno knezovi krčki.
Značajno mjesto u hrvatskoj povijesti zauzima plemićka obitelj Frankopani. Tijekom pet i pol stoljeća bili su kneževi, banovi, potkraljevi i ratnici. Iza njih su ostajali zakonici, statuti i druge važne uljudbene isprave, zabilježene na hrvatskome jeziku glagoljičkim pismom (Vinodolski zakon iz 1288., Krčki statut iz 1388., Senjski statut, Modruški urbar i drugi). U njihovoj lozi bilježi se niz od 114 Frankopana u 17 naraštaja, od Dujma (Krk, 1118. g.) do Frana Krsta (Bečko Novo Mjesto, 1671.).
Slika 2. Bista Frana Krste Frankopana u Zagrebu (MJ)
Smatra se da potječu iz Gradeca – danas napuštenog dvorca kraj Vrbnika, a prvi je poznati član ove domaće obitelji plemenita roda bio Dujam I. koji je 1118. godine sklopio s Mlečanima ugovor da će kao mletački vazal upravljati otokom. Krčki knezovi Frankapani su jedina obitelj na jadranskim otocima koja se razvila do moći u europskim razmjerima.
Frankopani, krčki knezovi, su osim otoka Krka imali posjede u županiji Gackoj s Otočcem, Slunju i Cetingradu, Pounju, Vrlici, Ostrovici i Skradinu. Bili su modruški, vinodolski i senjski knezovi. Frankopani su bili na vrhuncu moći za banova Ivana V., u drugoj polovici XIV. st., i njegova sina Nikole IV., u prvoj trećini XV. st.
Bili su feudalni i vojni gospodari, upravitelji županija i gradova (gradonačelnici), kaštela, dvoraca i palača. Bili su u rodu s hrvatskim plemićkim obiteljima te europskim vladarskim dinastijama.
Nazivali su se ili su ih titulirali knezovima, grofovima, barunima, markizima itd. Obitelj je dala hrvatske banove, danskoga kraljevskog namjesnika Kalmarske unije u Švedskoj, vrhovnoga kapetana Ugarske (između Drave i Dunava), carske habsburške savjetnike, nadbiskupe u Ugarskoj, generala i zapovjednika Hrvatske i Primorske krajine u Hrvatskoj te njegova podgenerala, zemaljskoga kapetana Kranjske i Opavskoga Vojvodstva u Šleskoj, velikoga senjskoga kapetana, konjaničkoga kapetana Kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kapetana Vlaha i vlasnika svih kraljevskih Vlaha u Hrvatskoj, svećenike, ratnike, političare, književnike, diplomate, graditelje itd.
Slika 3. Putovima Frankopana – Kraljevica (MJ)
Osmanlije osvajaju Bosnu 1463. godine i upadaju na posjede Frankopanovih te ih pljačkaju i osvajaju njihove posjede. Frankopani ne priznaju sultanovu vlast pa se bore protiv Osmanlija (Krbavska bitka 1493., pohod na Jajca 1525., Mohačka bitka 1526.). Bili su ratnici; ratovali su s Mlečanima, Mađarima, Osmanlijama i Habsburgovcima.
Kralj Sigismund Luksemburgovac silom im 1430-ih oduzeo posjede u Dalmaciji, koje su dobili od Ivaniša Nelipčića, Matije Korvina (kojemu su pomogli da dođe na prijestolje) oteo im je grad Senj, uz Dubrovnik najvažniju hrvatsku luku, Mlečani 1480. matično dobro, otok Krk, Osmanlije su opustošili lička, gacka i druga imanja, Habsburgovci im oduzeli Trsatsku gospoštiju, a N. Zrinski protupravno prisvojio dio preostalih njihovih posjeda.
Osipanju moći Frankapana od 1430-ih dodatno su pripomogli političko nesnalaženje i sve češće obiteljske razmirice, čak i oružani sukobi koji su završili diobom državine 1449. na osam dijelova i stvaranjem jednako toliko obiteljskih grana, od kojih su se do XVI. st. održale Brinjska, Cetinska, Ozaljska, Slunjska i Tržačka.
U XVI. i XVII. st., protiv volje Frankapana, na njihova imanja Habsburgovci potiču doseljavanje Vlaha, odnosno Srba, izbjeglica pred Osmanlijama. Doseljenici su bili izuzeti iz nadležnosti Frankapana i uključivani u krajiške (austrijske) službe, pa su služili kao iskusni vojnici protiv Osmanlija i u austrijskim ratovima, ali i za potkapanje moći Frankapana, koji su se tomu dugo suprotstavljali, no u XVII. st. i sami su na svoje opustjele posjede naseljavali izbjeglice pred Osmanlijama. Time se konačno učvrstila već znatno izmijenjena etnička slika i u tom frankapanskom dijelu Hrvatske.
Nije uspio ni posljednji pokušaj da se osloncem na Zrinske u XVII. st. ipak održe. Zato je Fran II. Krsto s Frangipanom Orfeom, upraviteljem svojih imanja i vojnim zapovjednikom imanja Zrinskih, sudjelovao u uroti protiv centralističko-apsolutističke politike Habsburgovaca i njihova nemarna odnosa prema Osmanlijama.
Slika 4. Utvrda u Kraljevici (MJ)
Osim što su bili feudalci bili su i diplomati, graditelji (kaštel Ogulin), financijeri gradnji (zvonik splitske prvostolnice sv. Duje), književnici (Fran II. Krsto), osnivači i podupiratelji škola (Črnomelj), samostana i crkava te njihovi graditelji (Trsat) ili obnovitelji (krčki otok Košljun). Obitelj je dala pisce, izdavače, naručitelje rukom pisanih i tiskanih knjiga, skupljače i čuvare mnogobrojnih rukopisa i tiskanih knjiga vjerskoga, pravnoga, gospodarskoga, književnoga i drugog sadržaja.
Frankapani su utjecali i na pokušaj stvaranja zajedničke koine hrvatskog jezika, koristeći elemente čakavskoga (u prvome redu), ali i kajkavskoga i štokavskog narječja (Ozaljski krug). Na hrvatskim prostorima, u službenome i u privatnome životu, Frankapani su sustavno njegovali i čuvali hrvatski jezik i glagoljsko pismo te staroslavensku službu Božju, koja je najčvršće uporište imala na njihovu matičnome dobru, na otoku Krku, gdje se održala do danas.
Ivan Frankapan – pjesnik, usadio je ljubav za otok i svojoj kćerci Katarini Frankapan. Iako udana u Veneciji i u izgnanstvu, ona oporučno ostavlja drugih 1000 dukata (u ono vrijeme veliku svotu) samostanu na Košljunu – uz uvjet da bude pokopana “u zemlji svojih otaca”. Kod ulaza u crkvu i danas se nalazi njen grob s originalnom nadgrobnom pločom. Katarina je prenesena na Košljun devet godina iza svoje smrti 1529. godine.
Katarina ud. Zrinski (1625.-1673.) bila je književnica, a kapetan Fran Krsto Frankapan (1643.-1671.) pjesnik i prevoditelj.
Prvi do sada opisani hrvatski grb uopće (1330.) upravo je frankapanski: donje je polje žuto, a na gornjem, crvenome zlatna je šesterokraka zvijezda. Neki povjesničari smatraju modom onog vremena uzimanje imena koje vuku porijeklo iz rimskih vremena. Obitelj uzima ime rimskih patricija “FRANGAPANIBUSA” te nakon toga i mijenjaju svoj grb u dva lava (simbol Venecije) koja lome kruh (frangere pane – lomiti kruh). Od 1530. koristili su istodobno i grb rimskih Frangipana: dva uspravljena zlatna lava na crvenoj podlozi, koji prednjim šapama lome kruh.
Slika 5. Utvrda u Kraljevici (MJ)
Nakon poraza Turaka kod sv. Godharda 1664. Leopold I. sklopio je sramotni Vašvarski mir kojim je Turcima priznao osvojene posjede što hrvatski i ugarski plamići nisu prihvatili. U lovu je pod sumnjivim okolnostima poginuo Nikola Zrinski 18. studenoga 1664. godine pa njegovo mjesto preuzima njegov mlađi brat Petar Zrinski.
Petar Zrinski zajedno je sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske, povezao se s mađarskim plemićima, ali se hrvatsko- ugarski savez raspao 1667. pa su ostali sami. Tražili su pomoć od Francuza, ali i od Osmanlija (prosinac 1669.), ali je nisu dobili već su bili izdani. Bečki dvor saznao je za pobunu pa je pozvao Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana u Beč zbog pomirenja, ali ih je zatočio i osudio na smrt.
Posebno određeni sud,“Judicium delegatum”, osudio je Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana na smrt odsijecanjem desne ruke i glave zbog uvrede kralja i izdaje zemlje. Prije izvršenja kazne bili su pošteđeni odsjecanja desne ruke.
Knez Fran Krsto Frankapan (oko 1643.−1671.), sudionik Urote zrinsko-frankopanske, u zatvoru u Bečkom Novom Mjestu piše zbirku pjesama Gartlic za čas kratiti i oproštajno pismo svojoj supruzi. U Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. pogubljeni su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan (u 28. godini života).
Slika 6. Biste u Zagrebačkoj katedrali (MJ)
Nakon pogubljenja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, bečka središnja vlast potpuno je opljačkala i uništila dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Velikaške obitelji lišene su plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država.
1907. godine Družba “Braća Hrvatskoga Zmaja” pronašli su kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Iz skupnoga groba su ih, nakon što je izvršeno prekapanje groba, 24. travnja 1907. godine, pohranili u novi privremeni grob zato što je car i kralj Franjo Josip I. osobno zabranio prijenos posmrtnih ostataka u Hrvatsku. 28. travnja 1919. godine, nakon što je po drugi put izvršeno prekapanje groba, hrvatski rodoljubi njihove su ostatke prenijeli i 30. travnja 1919. godine pokopali u Zagrebačkoj katedrali.
Na njihovom grobu uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: “Navik on živi ki zgine pošteno.”
Izvori: Putovima Frankopana (dvorac u Novoj Kraljevici), Hrvatska enciklopedija, Hrvatski biografski leksikon, Anđelko Mijatović, Ljubomir Škrinjar, Wikipedija
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
