TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA ̶ Mađaroni

Slika 1. Spomenik Srpanjskim žrtvama na Mirogoju (MJ)

U Hrvatskoj je 1841. osnovana Horvatsko-vugerska stranka (Hrvatsko-ugarska stranka) koju su pogrdno zvali Mađaroni. Bili su pobornici tješnjih veza Hrvatske s Ugarskom, očuvanja feudalnoga društvenog uređenja, zalagali su se da mađarski jezik bude službeni. Bili su za kajkavsko narječje, a protiv ilirskoga (štokavskog) narječja.

Apsolutistička politika Bečkoga dvora dovela je do tješnjih veza Hrvatske i Ugarske. Ugarsko plemstvo vrši silan pritisak na hrvatsko plemstvo pa Hrvatski sabor donosi odluku o uvođenju mađarskoga jezika kao neobveznoga predmeta, a odlukom Sabora u Požunu, 1805. g., mađarski jezik postaje službenim. Godine 1827. mađarski jezik postaje obvezni nastavni predmet pa se skupina hrvatskih intelektualaca suprostavlja mađarizaciji. Ljudevit Gaj pokreće 1835. Novine horvatske i započinje ilirski pokret; nakon zabrane ilirskoga imena (1843.) naziva se Narodni pokret. Dio hrvatskog plemstva, zbog očuvanja svojih interesa, povlači se iz Ilirske čitaonice i osniva „Kasino“ sa zadaćom promicanja mađarskoga jezika. Oni su bili preteča Horvatsko-vugerske stranke koja je osnovana 1841.

Ilirci, kao odgovor, osnivaju Ilirsku narodnu stranku koja je nakon zabrane (1843.) ilirskoga imena nazvana Narodna stranka.

Mađaroni su u Zagrebačkoj županijskoj skupštini na svoju stranu pridobili (1845.) turopoljske seljake – plemiće i osvojili većinu. Seljačko plemstvo iz Turopolja priklonilo se Mađarima zbog vlastitih interesa, bojalo se centralne austrijske vlasti i oporezivanja plemstva. Nakon toga su izbili neredi na Markovu trgu u Zagrebu. Tijekom nereda na Markovu trgu, 29. srpnja 1845., ubijeno je 13 ljudi, a 27 je ranjeno (većinom narodnjaci). Krvoproliće na Markovu trgu (poznato kao Srpanjske žrtve) dovelo je do pada popularnosti mađarona koji su nakon revolucije 1848. prestali postojati kao politička stranka, 1849. 

Godine 1848. narodnjaci pobjeđuju na izborima za Hrvatski sabor, a mađaroni su ojačali svoje pozicije u Virovitičkoj županiji. Tijekom revolucionarnih zbivanja 1848. raskinute su veze Hrvatske i Mađarske. Dana 4. rujna 1848. održana je županijska skupština Virovitičke županije na kojoj su narodnjaci prevagnuli te su ukinuti mađarski zakoni, zabranjeno je i svako dopisivanje s mađarskim institucijama, čime je i u toj županiji zadan težak udarac mađaronima.

Josip Jelačić ugušio je revoluciju, a carski Beč poništio sva dostignuća Narodnoga pokreta uvođenjem Bachova apsolutizma.

Mađaroni su nakon sloma Bachova apsolutizma 1860. utemeljili Unionističku stranku (Ustavno-liberalna stranka). Na raspravama u Hrvatskom saboru 1861. godine unionisti su pokazali da su sljedbenici mađarona. Tražili su bezuvjetnu uniju Hrvatske s Ugarskom. Unionističke zastupnike predvodili su grof Julije Janković Daruvarski i Mirko Bogović. Na izborima godine 1865. Narodna i Unionistička stranka dobile su većinu.

Banski namjesnik Levin Rauchar, postavljen 1867. imao je zadatak provesti Hrvatsko-ugarsku nagodbu što se i uspio. Rauchar je izmijenio izborni zakon i osigurao većinu u Saboru. Hrvatski sabor je 18. studenoga 1868. prihvatio Hrvatsko-ugarsku nagodbu.

Ban Rauch je 1870. dao izglasati zakon kojim je borba protiv Nagodbe proglašena kaznenim djelom, zbog čega je bio prisiljen podnijeti ostavku na bansku službu.

Unionisti su na izborima 1871./72. doživjeli poraz zbog lošeg političkoga, socijalnoga i državno-pravnoga programa.

Proces mađarizacije Hrvatske nastavljen je zahvaljujući liberalnom stavu Narodne stranke, a kada je Narodna stranka pružila otpor, na bansku stolicu postavljen je Károly Khuen-Héderváry pa je mađarizacija bila još jača. Tijekom 20 godina Khuen-Héderváryeva režima Narodna stranka je u Saboru imala većinu pa su je zvali i mađaronska stranka. Treba navesti da su Hrvatska i Slavonija imale znatan gospodarski rast pa je to utjecalo na stavove narodnjaka, za razliku od Dalmacije koja to nije imala (bila je pod izravnom upravom Austrije).

Godine 1903. izbila je narodna pobuna zbog odbijanja ugarske strane da se poveća hrvatski proračun uslijed čega su se autonomni poslovi (unutrašnja uprava, pravosuđe i školstvo s bogoštovljem) našli pred bankrotom. Pobuna je ugušena u krvi. Taj nesretni događaj imao je veliki odjek u domaćemu i europskom tisku.

Izvori: Opća i nacionalna enciklopedija

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Komentari