TwitterFacebookPinterestGoogle+

Lik i djelo zločinca Tita

Dana 4. svibnja 1980. javili su da je umro zločinac Tito, i to baš za vrijeme održavanja utakmice Hajduk – Crvena Zvezda u Splitu. Umro je barem mjesec dana prije objave. Vojska, policija i državne službe (UDBA i KOS) vršile su višemjesečne pripreme, razmještaj jedinica te vršenje pojačanog nadzora, prije objave smrti pa je čin objave za vrijeme utakmice na Poljudu bio komunistički igrokaz takozvanog bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije.

 

O Titu je objavljeno više od 900 knjiga ali u njima nema onog bitnog. Nije važno kako su se zvali njegovi ljubimci: njegove pudlice, konji i psi, što je volio jesti, koje filmove je volio gledati itd. Ne zna se kada je točno rođen, spominje se 15 datuma rođenja! Sigurno je da nije rođen 25. svibnja, kada se slavio rođendan i trkala štafeta. O dolasku na funkciju sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije sam Tito je iznio 16 verzija. Štovatelje i sljedbenika zločinca Tita treba kratko podsjetiti na lik i djelo Josipa Broza Tita:

  • Od 1935. bio je suradnik zloglasne sovjetske službe NKVD-a. Suradnju s NKVD-om iskoristio je za dolazak na čelo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Lažima i podmetanjima rješio se svih konkurenata te je odgovoran za fizičku eliminaciju poznatih jugoslavenskih komunista: Milana Gorkića, Kamila Horvatina, Đure Cvijić Krešića, Ivana Gržetića, Filipa Filipovića, Antuna Mravka, Stjepana Cvijića, dr. Sime Markovića, Sime Miljuša, Koste Novakovića, Vladimira Ćopića, Akifa Šeremeta, Jovana Mališića, Radomira Vujovića, Vilhelma Horvaja, Janka Jovanovića, Adolfa Vajsa, Roberta Valtgonia i drugih. Godine 1938. uhićen je i smaknut Milan Gorkić, sekratar CK KPJ, temeljem Titovih optužbi.
  • U borbi za vlast, dolazak na čelo partije, istjerao je polovicu članova partije iz KPJ-u (800 jugoslavenskih komunista). Veliki broj tih komunista ubijen je. Glavni cilj Tita bila je borba za vlast a ne borba protiv fašizma i nacizma. Tito je šlušao svog učitelja i sponzora Staljina koji je s Hitlerom postigao sporazum o nenapadanju i diobi teritorija susjednih zemalja. Nakon Hitlerova napada na Sovjetski savez učitelj naređuje borbu protiv Hitlera pa učenik započinje s diverzantskim akcijama i građanskim ratom u Jugoslaviji.
  • U borbi za vlast komunisti su pod vodstvom Tita izazvali građanski rat u kojem je stradalo mnogo više ljudi nego od okupatora (nacista i fašista).
  • Na području Jugoslavije ima više od 1.700 masovnih grobnica komunističkih zločina pod vodstvom Tita. Tito je ratni i poratni zločinac jer je naredio da se ubiju ratni zarobljenici koji su se nakon pregovora uredno predali i bili bez oružja. Procjena je da je ubijeno više od 1,1 milijuna ljudi na području Jugoslavije tijekom njegove vladavine. Ubojstva su se događala tijekom Drugog svjetskog rata a masovni zločini su napravljeni nakon predaje: Bleiburg, Maribor – Tezno, Kočevski rog, Maceljska šuma, Huda jama, rudnik Pečovnik, Jazovka, područje Banovine, Zagreb i okolica, križni putovi i drugdje.
  • U vrijeme II. svjetskog rata i poraća ubijena su 663 svećenika i 31 časna sestra. Fra Bezina je istražio i poimence naveo žrtve. Nigdje drugdje nije bilo takvog pokolja katoličkih svećenika kao u Titovoj Jugoslaviji. Montirani procesi protiv Alojzija Stepinca i mnogobrojnih svećenika katoličke vjere, ubojstvo svećenika Hrvatske pravoslavne crkve su također djala “Ljubičice bijele”.
  • Voljeni drug Tito je odgovoran za progon i smrt svojih žena. Odrekao se svojih dviju službenih supruga Ruskinje Pelagije Belousove (poslana u sovjetski logor) i Johanne Konig (pseudonim Lucija Bauer) (streljana je).
  • Nakon sukoba Tita sa Staljinom otvoren je politički logor na Golom otoku. Prvi zatočenici su doveženi 9-tog srpnja 1949.  Prema popisu UDBE iz 1963. godine u logoru je od 1949. do 1956. godine bilo 16.101. zatočenika a ukupno je u logoru (do zatvaranja) bilo više od 32.000 zatočenika. Ubijeno je ili su umrli od iscrpljenosti, bolesti od 413 do 4.000 zatočenika. Logor je zatvoren 1986., neki tvrde kasnije (1989.). Bilo je više političkih logora (pored Golog otoka) na teritoriju Jugoslavije.
  • Humanist Tito je na otoku Sveti Grgur otvorio logor za ženske zatočenice.
  • Titov režim se brutalno obračunao s građanskom inteligencijom (književnicima, liječnicima, odvjetnicima, profesorima, umjetnicima, novinarima itd.). Režim je ubio, 1945. godine, 38 novinara (od 340), doživotnu zabranu rada dobilo je više od 100 novinara, u inozemstvo otišao je 131 novinar, 45 je promijenilo profesiju, samo je njih 27 dobilo novinarsku licence.
  • U Karađorđevoj Jugoslaviji bilo je 550.000 Podunavskih Nijemaca, u NDH je bilo oko 200.000 građana njemačkog podrijetla. Kasniji popisi stanovništva pokazali su da ih je ostalo malo, ubijeni su ili protjerani.  “Po njemačkim službenim izvorima u Titovim konc-logorima umrlo je od gladi i bolesti i maltretiranja između 1944. i 1948. između 50.000 do 80.000 Podunavskih Nijemaca. Pretežno su to bila djeca i žene, budući da su Titovi partizani prethodno za zarobljene podunavske njemačke muškarce, u dobi od 16 do 60 godine, imali specijalni tretman smaknuća.”
  • Titov režim progonio je političke neistomišljenike na montiranim političkim procesima, ubijao poznate hrvatske emigrante u svijetu. Ubijeno je 69 hrvatskih emigranata.

 

Štovatelji zločinca Tita zanemaruju gore navedene zločine i govore o nasljeđu: mirotvorstvo, bratstvo i jedinstvo, antifašizam i nesvrstanost.  „Mirotvorac“ Tito je gradio vojne baze, podzemne bunkere, podzemne aerodrome i baze te naoružavao pobunjenike u Africi, na Bliskom Istoku i drugdje.

SFRJ je izgradila 26 objekata ispod zemlje za JNA i Tita, čija se ukupna cijena gradnje procjenjuje na 90 milijardi dolara.

Na Dedinju je postojao podzemni komandni centar “Karaš”, pravi podzemni grad za dugotrajni boravak tridesetak ljudi, opremljen svim tadašnjim najmodernijim sustavima za komunikaciju i autonomno održavanje života unutar centra. Po naređenju samog Tita, podzemni objekti JNA građeni su u Srbiji (njih sedam), u BiH (šest), Hrvatskoj (pet), u Sloveniji (tri), u Crnoj Gori (tri) i u Makedoniji (dva). Vis, Kupari, Kumrovec, Konjic, Drvar, Goražde, Han Pijesak, Bugojno i Kumanovo samo su neke od lokacija gdje su građeni tajni gradovi.

“Mirotvorac” Tito izgradio je zrakoplovnu bazu “Željava” kod Bihaća. Projektant ‘Željave’ Dragoslav Sobotka svojedobno je naveo da je ukupna dužina podzemnih tunela galerija i pomoćnih prostorija iznosila 3.500 metara. Objekt je imao četiri ulaza, a planina je skrivala i tri galerije dužine 400, 500 i 350 metara, svaka visine osam i širine 20 metara. U objektu se moglo živjeti potpuno izolirano od svijeta 30 dana, a prostorije u unutrašnjosti razdvajala su pedeset šestora teška pancirna vrata.

Ispod vrha Plješivice je bio podzemni radarski centar, a posada je imala čak i dvorane za sport i rekreaciju. Britanskim radarima S-613 dometa većeg od 400 kilometara nadgledan je gotovo cijeli teritorij Italije, Austrije i dobar dio Mađarske.

Zločinca Titu su, Hrvatima neskloni, Britanci svrstali među prvih deset ubojica (mega murders) u svijetu (20-o stoljeće). Tito je pobio 6,7% ukupnog stanovništva na teritoriju pod njegovom kontrolom. On je na drugom mjestu po ubijanju stanovništva u vlastitoj državi, iza Pola Pota koji je pobio 25% stanovništva Kambodže.

 

Zločinac je naredio ubijanje ratnih zarobljenika (vojnika, civila, djece). Govor u Ljubljani potkraj svibnja 1945.

„Kada je riječ o izdajnicima koji su se našli unutar naše zemlje, to je stvar prošlosti. Većinu njih stigla je ruka pravde, osvetnička ruka našeg naroda, a samo je mali dio uspio pobjeći u okrilje pokrovitelja izvan naše zemlje“.

…“izdajnička manjina nikada više neće gledati naše divne planine, naša cvjetna polja. Ako bi se to ipak dogodilo, kratko bi potrajalo“.

Izjave pokazuju da je zločinac sve znao i naredio. Svi partizanski zločinci su bili nagrađeni činom, položajem, tuđim stanom ili imanjem te je zločin kazati da Tito nije znao. Titoljubci nikako da shvate da je ubijanje ratnih zarobljenika, kojima je jamčeno poštivanje Ženevske konvencije prije predaje, najgori mogući zločin. Pored toga ubijanje nevine djece i žena, iživljavanje na članovima obitelji NDH ministara pokazuje zločinca u pravom svjetlu.

Službeni izvještaj Ministarstva unutarnjih poslova FNRJ od 1949. govori o 221 287 zarobljenih okupatorskih vojnika i o 120 150 zarobljenih vojnika kvislinških postrojbi tijekom završnih borbi. U Sloveniji se spominje brojka od 65 000 Slovenskih žrtava.

Ugledni slovenski ekonomist Aleksander Bajt nedugo prije smrti napisao je knjigu Bermanov dosje u kojoj iznosi mišljenje kako bi u Jugoslaviji tijekom rata bilo mnogo manje žrtava da nije bilo oslobodilačke borbe. Slično kao i Nora Beloff, tvrdi da su komunisti i partizani najveći krivci za tadašnji silovit i nemilosrdan građanski rat“. (Str. 240.).

I drugi autori tvrde da je Titov oslobodilački pokret bio nepotrebno žrtovanje ljudskih života“. Tijekom završnih operacija oslobađanja bespotrebno su poginule desetine tisuća boraca (Srijemski front, oslobađanje Dalmacije i Primorja).

 „Talijanska desnica je 2004. godine prikazala film Srce u jami, u kojem su „titini“, Titovi partizani, prikazani kao najveći krvnici i zločinci.“ „Titovi su partizani u kraške jame bacili nekoliko milijuna Talijana, tvrdi talijanska desnica (str. 306.). To je pretjerivanje talijanske desnice ali je činjenica da su Talijani nestali iz područja gdje su činili većinu.

Komunisti su imali samo jedan cilj: osvajanje neograničene vlasti bez obzira na žrtve.

Komunistički zločinci koji sebe nazivaju antifašistima su pobili neistomišljenike, uništili grobove poginulih, domove i imanja opljačkali, konfiscirali imovinu te se uselili u tuđe domove i na tuđa imanja.

Nakon sjednice u Karađorđevu 1971. godine iz hrvatskog Saveza komunista otišlo je više od 50 000 članova koji su isključeni ili su sami odstupili, smijenjeno je 5 000 vodećih ljudi u politici i gospodarstvu. U razdoblju 1972-1973. osuđeno je više od 2 000 ljudi u Hrvatskoj. Hrvatska je bila obezglavljena, Matica hrvatska zabranjena, zavladao je strah i nesigurnost. Vlast u Hrvatskoj su preuzeli novi partijski kadrovi – karijeristi i stari partizanski kadrovi sa zločinačkom prošlošću. Nakon smjene hrvatskog partijskog rukovodstva smjenjeno je i liberalno rukovodstvo Srbije i Slovenije ali nigdje nije bilo takvih progona kao u Hrvatskoj. „Slijedećih 15 godina Jugoslavija je bila zamrznuta, iznova je oživljavao dogmatski marksizam“ . Titov kult ličnosti bio je na najvišoj razini.

Zločinac Tito je bio hedonist, koristio je više od stotinu objekata širom Jugoslavije.

Nekadašnji rezidencijalni objekti predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita razasuti su po svim zemljama bivše Jugoslavije. To su lovačke i ladanjske kuće, ljetnikovci i građanske vile. Evo najznačajnijih:  Brijuni (vile Jadranka, Brijunka, otočić Vanga, vila Galija i Kaštel, Bijela vila, Lovorka, Primorka i Dubravka), vile u Opatiji, vila Dalmacija u Splitu, vila na dubrovačkom Lapadu, dvije vile u Kuparima (Borovka 1. i 2.), vila Izvor (NP Plitvička jezera), vila u Kumrovcu, vikendica u Samoboru i dvorac Tikveš u Baranji, vila Dunavka u području Kopačkog rita, rezidencija Kumrovac, Lovačka kuća Lividraga (Gorski kotar) i druge. Za njega je na Dedinju sagrađena vila “Mir” u koju se nije uselio zbog smrti.

Bravar je imao na raspolaganju 3 blindirana Mercedesa, 6 automobila Pulman, dvije kompozicije Plavog vlaka s 3 mercedes lokomotive, zrakoplov Iljušin 18, zrakoplov Caravella, zrakoplov Boeing 727, zrakoplov Jak-40, helikopter Sikorski, Jahtu Podgorka i Galeb.

Vile koje su bile namijenjene Titu bile su otete od bivših vlasnika (Karađorđevići, Habsburgovci, Eltz, Schiller, Banac i drugi) ili sagrađene za njega.

Što je ostalo iza Tita?

Ostali su dokumenti o mnogobrojnim masovnim zločinima, masovnim grobnicama, ostalo je sjećanje na komunističku diktaturu, na pljačku partijskih kadrova, na poniženje mnogobrojnih ljudi, politička suđenja, zatvore za političke protivnike (Lepoglavu, Stara Gradiška, Goli otok, Sv. Grgur), na uništene ljudske sudbine o čemu svjedoče mnogobrojna svjedočanstva žrtava. 

Iza Tita je ostala jadna država koja nije imala nikakve perspektive.  Jugoslavija je bankrotirala ali međunarodnoj zajednici je odgovarao status quo i nije dozvoljavala njen raspad.

 „Jugoslavija se zvanično ugasila 1991. godine, ali u gospodarskom pogledu, istini za volju, još prije Titove smrti. Od zemlje u razvoju, Jugoslavija se u privrednom i političkom smislu pretvorila u leš, u ludo društvo iz kojeg je bilo nužno odmah se skloniti, i to po svaku cijenu“ (str. 40.).

„Đuranović (Predsjednik Saveznog izvršnog vijeća-Vlada 1977-1982.) je bio grobar jugoslavenskog gospodarstva, ali ne i jedini koji je iskopao grob.“

Ubrzo poslije Titove smrti Narodna banka priznala je da više ne vlada situacijom, da ne može izvršavati svoje obveze prema inozemstvu, dakle da je država pred bankrotom. Glavni gospodarski pokazatelji bili su poražavajući. Trgovinski deficit dostigao je 7 milijardi američkih dolara, deficit platnog prometa iznosio je 3,6 milijardi dolara, inflacija je premašila 45%, inozemna je zaduženost podivljala“. Str. 443. Inflacija je 1983. godine bila 60%!

I danas lobotomirani Hrvati i Jugoslaveni slave zločinca Tita pored svih dokumenata i svjedočanstava žrtava i njegovih najbližih suradnika. Pored lobotomiranih Tita veličaju kvazi povjesničari, djeca i unuci ubojica uz veliku pomoć komunističkih medija koji vladaju Hrvatskom. Mediji prešućuju komunističke i četničke zločine a preuveličavaju ustaške zločine. Komunistički (partizanski) zločini su dokazani istraživanjem grobišta (tenkovski rov kod Maribora, Maceljska šuma, Huda jama, Jazovka i drugi) te arhivskim dokumentima. Za preuveličane ustaške zločine dokazi su oskudni (npr. posmrtni ostatci nađeni u logoru Jasenovac) a na nekim mjestima ih uopće nema (Šaranova jama) ali o njima neokomunistički i četnički mediji tamburaju tijekom cijele godine, a komunističke zločine negiraju i prešućuju. Zločin je zločin bez obzira jesu li ga počinili “naši” ili “njihovi” pa se na isti način treba odnositi prema “našem” i “njihovom”!

Negiranje Titovih komunističkih zločina ili opravdavanje zločina mnogo govori o ljudima koji to čine…

Izvor: Miro Simčič „Tito bez maske”, Pero Simić i Zvonimir Despot Tito strogo povjerljivo”, Josip Kotnik “Svi umiru jednako” i drugi.

Dr. Marko Jukić

Komentari