TwitterFacebookPinterestGoogle+

DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Treća nedjelja kroz godinu

  • Written by:

 

Slavimo treću nedjelju kroz crkvenu godinu. Gotovo ovu cijelu liturgijsku godinu slušat ćemo evanđelje po Mateju, koje je od svih najduže. Izvorno je, veli se, napisano na hebrejskom jeziku i to za judeokršćane, odnosno za kršćane pripadnike židovskog naroda koji su prihvatili Krista kao Mesiju, kao Sina Božjega. To je razlog zašto sveti Matej puno više od drugih evanđelista navodi knjige Staroga zavjeta te ukazuje kako se one ispunjaju u Isusu Kristu. On je, kako nam ga predstavlja Matej, Očekivani, on je novi Mojsije, on je nova Tora, Zakon, novi Hram u kojem prebiva sam Bog. 

U središtu Matejeva evanđelja je ideja o kraljevstvu nebeskom koje Isus naviješta i koje svojim dolaskom, svojim riječima i djelima uprisutnjuje. U misnom evanđelju čuli smo poduži odlomak iz četvrtog poglavlja u kojemu se opisuje početak Isusova djelovanja i poziv prvih učenika. Isus, kako nas izvještava sv. Matej napušta svoj grad Nazaret te se nastanjuje u Kafarnaumu, koji će poslije biti prozvan njegovim gradom. Tu započinje svoje djelovanje u Galileji. Na području Galileje, doznajemo, prebivala su dva židovska plemena Zebulonovo i Naftalijevo, a jer se nalazi na rubnom dijelu svete zemlje to je područje bilo osobito izloženo utjecajima drugih naroda i osvajača. Matej će Galileju, pozivajući se na proroka Izajiu, nazvati poganskom. Isus, čovjek i poslanik Božji, u vršenju volje Božje ne povlači se u pustinju poput Ivana Krstitelja ili esena, koji se povlače iz grješnog svijeta kako ne bi bili kontaminirani grijesima drugih ljudi. Isus za početak svog javnog djelovanja izabire pogansku Galileju, dakle područje kojemu je najviše prijetilo da ga prekrije poganska noć. Zato će Matej, opet se pozivajući na proroka Izaiju, reći kako je Isusovim nastupom tom području osvanula jarka svijetlost, kako je narod koji je sjedio u tmini, svjetlost vidio veliku. Sam Isus je ta svijetlost koji svojim dolaskom obasjava srca koja su se udaljila od Boga i njegova kraljevstva.

Farizeji i pismoznanci iz Judeje zajedljivo su se upitali: Zar iz Galileje može doći što dobra? No, Isus baš izabire Galileju za prvo područje svoga djelovanja. To je u biti na liniji onoga kako sam Bog djeluje. Bog izabire ono što mi ljudi preziremo. On izabire slabo, maleno, ono što je u ljudskim očima prezreno i odbačeno. I to je konstanta Božjeg djelovanja. Poput Marka i Matej je prvu Isusovu riječ zabilježio poziv na obraćenje: Obratite se, jer približilo se kraljevsko nebesko (Mt 4, 17). Kraljevstvo nebesko je prema sv. Mateju Isusova središnja poruka. Otac nebeski i njegovo kraljevstvo su os oko koje se u Matejevu evanđelju okreće sav Isusov život. On je Očev Sin poslan k ljudima da im otkrije konačnu Božju volju te da im približi, otvori kraljevstvo Očevo. Približiti kraljevstvo nebesko nije drugo doli pomoći ljudima, odnosno ukazati im na koji način trebaju dopustiti kraljevstvu Očevu da u njima zavlada. Potrebno se je kao preduvjet obratiti, a obratiti se nije drugo doli doći k Isusu jer je u njemu kraljevstvo uosobljeno, prisutno. Valja doći k njemu te za njim hoditi. Zato će Isus, u nastavku Matejeva evanđelja čak dva puta reći kako je preduvjet ulaska u kraljevstvo napustiti sve, uzeti svoj križ te poći za njim.

U nastavku današnjeg evanđelja Matej nam opisuje poziv prvih učenika. Isus ih poziva da pođu za njim, a oni, piše Matej, brzo ostave mreže i pođu za njim. Ovaj sažeti poziv prvih učenika zasigurno je imao svoju pretpovijest. Naime, teško bi Petar i brat mu Andrija tek tako ostavili sve i pošli za Isusom da tom pozivu nije prethodilo iskustvo susreta s Isusom. Jedan takav susret opisuju nam sv. Luka i sv. Ivan. Svakako, oni su već čuli Isusovu riječ, oni su već doživjeli osloboditeljsku snagu njegove riječi. Mi danas možemo samo zamisliti, naslutiti kako je Isusova riječ, njegov lik i možda nadasve njegov pogled ostavljao duboki dojam na njegove slušatelje. Ta učio ih je, kako bilježe evanđelisti, kao onaj koji ima vlast a ne kao njihovi pismoznanci (usp. Mk 1, 22). Isus nije jedan od brojnih Božjih poslanika koji navješćuju i tumače riječ Božju, koji ukazuju i pozivaju na Božji put. On sam je riječ Božja, on je Tora, on je put kojim se dolazi Bogu. Nije čudno, dakle, da prvi učenici brzo ostaviše sve i pođoše za njim.

Gospodin Isus je i nas pozvao i ubrojio među svoje učenike. I nama je uputio poziv na obraćenje jer se je kraljevstvo Božje i nama približilo. Krštenje bi redovito trebalo biti vrhunac procesa obraćenja i približavanja Isusu. No, mi smo uglavnom kršteni kao djeca te nam stoga često izmiče bitna dimenzija našeg kršćanskog života, a to je upravo obraćenje. Pozvani smo iz dana u dan obraćati se, odnosno otvarati svoje dubine da nas preobrazi stvarnost Božjega kraljevstva koja nije drugo doli Božja milost, sam Bog. To se može dogoditi kao u slučaju prvih učenika jedino ako smo ustrajni u hodu za Isusom. No, i nama suvremenim kršćanima prijeti opasnost da hodimo za Isusom, a da ga ne razumijemo, da se ne želimo obratiti. Isus će pri kraju svoga poslanja sa žalošću primijetiti kako ga učenici ne poznaju. Kršćanstvo je za velike i odvažne duhove, za heroje duha, za one koji se usuđuju prepustiti se Bogu te dopustiti da im Bog promijeni, preobrazi srce. S preobraženim srcem doprinose promjeni ovoga svijeta, odnosno doprinose ulasku Božjega kraljevstva u ovaj svijet.

Don Mladen Parlov

Komentari