DON MARINKO MLAKIĆ: Ja sam Put, Istina i Život. Vjerujte mi!
(Peta vazmena nedjelja A)
Strah, nesigurnost, uznemirenost, tjeskoba, nemoć…, sve su to iskustva koja duboko prožimaju naše postojanje. Prate nas od samog početka našeg života pa sve do njegova kraja.
Gdje god bili, što god radili, kamo god išli, uvijek smo suočeni sa strahom i nemirom. Bojimo se siromaštva, bijede, bolesti, zaraze… Bojimo se nemoći, nesigurnosti, neuspjeha, samoće, poniženja… U konačnici korijen svakog straha je strah od gubitka života, od smrti. I to nas ispunja dubokim nemirom. Čovjek duboko u sebi traži sigurnost, mir, ispunjenje, sreću… Mi smo sazdani od težnje za puninom života. Ona je utkana u svaku poru našega bića.
Zato tražimo istinu koja će rasvijetliti naš život. Istinu koja će nam otkriti njegovu konačnu svrhu i cilj. Tražimo put koji će nas do takvog života dovesti. I svatko od nas jako dobro uviđa kako sam nije kadar nositi se s tom najdubljom potrebom našeg bića. Koliko god ovdje na zemlji ostvarili zavidan uspjeh i blagostanje, ništa od toga ne daje nam dovoljno dobar lijek u našoj egzistencijalnoj uznemirenosti. Sve to samo po sebi u najboljem slučaju može nam osigurati da od straha lakše pobjegnemo u kakvu iluziju. A ”dobra iluzija” nije jeftina.
Ljudska težnja za životom seže dalje od granica ljudskih potencijala. Zato su i naši strahovi duboki, teški, nama samima do kraja nerazumljivi. Nije čudno da tako često idemo krivim putovima u potrazi za ispunjenjem. Ipak, strah je, iako neugodan, koristan. On nas nagoni da tražimo izlaz iz naših nemira. Prisiljava nas da se bavimo temeljnim osmišljenjem našeg postojanja. Otvara nas djelovanju Duha Božjega. Dobar je strah komu ga je Bog dao, kaže narodna mudrost. Konačno, strah Božji je dar Duha Svetoga.
U misnom evanđelju ove nedjelje imamo jedan od najsadržajnijih izričaja u kojem Isus sam sebe objavljuje i nama sugerira potreban odnos koji bi s njime trebali graditi njegovi učenici. Dio je to njegovog oproštajnog govora na Posljednjoj večeri u kojem svojim učenicima na vrlo iskren i dirljiv način govori o Ocu i svom odnosu s njime, o ljubavi, prijateljstvu, o izdaji i zataji, o svom odlasku, ali i o ponovnom dolasku… „Ja sam Put, Istina i Život“, kaže Isus. „Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“
Povod ovoj izjavi bila je duboka uznemirenost učenika zbog svega što im je govorio. Nisu ga razumjeli, a ono što su razumjeli duboko ih je uznemirilo. U njihovoj uznemirenosti možemo vidjeti i mi sve svoje strahove i nemire koji nas čine tako nemoćnima. „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!“ kaže im Isus. „U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.“
Riječi put, istina i život u izvornom grčkom tekstu se navode s određenim članom. Mi ih u našim prijevodima često pišemo velikim početnim slovom. Time se hoće naglasiti da je Isus Put, Istina i Život u najpotpunijem značenju tih riječi. I također da je on Put kojim mi trebamo ići, Istina koja može dati odgovor na svaku našu zapitanost, Život koji će do kraja ispuniti našu težnju za životom.
Isus je Put. Mi smo putnici na zemlji. Naš život je dugo, naporno i neizvjesno putovanje. Svako putovanje sa sobom nosi izazove i za tijelo i za dušu. Od putnika se traži izdržljivost, strpljivost, znanje, snalažljivost… Međutim, na putu je presudno imati nekoga tko dobro pozna put, tko je već bio tamo gdje mi trebamo doći. A odnos koji treba vladati između voditelja i vođenog jest povjerenje.
Najsigurniji smo onda kada nam netko kaže: „Idi za mnom! Ja znam kamo trebaš ići i ja ću ti pokazati put.“ Isus je došao da bude naš Put i naš Voditelj. On zna kako nismo zadovoljni s ovim mjestom ovdje. Zna također kamo trebamo stići i kako možemo stići. On ide ispred nas i vodi nas u Očev dom. Zato nas poziva: Vjerujte mi!
Isus je Istina. Mi istinu obično shvaćamo kao razumsku očitost u stvarima. Međutim, kako naš razum nije moćan razumjeti cjelovito stvarnost, često se ne slažemo oko nje. Pristajemo na takve apsurde da tvrdimo kako postoji više istina.
Ili kako istina uopće ne postoji kao sigurna činjenica na koju bismo se mogli osloniti. Sve je to, čini se, zato što hoćemo da stvarnost svedemo na nekakve svoje mjere i ”svoje istine”.
Isus nam istinu ne daje kao definiciju koju bismo trebali razumjeli niti kao diktat koji bi nam nametao. Ona nije zadatak ili zagonetka koje bismo trebali razriješiti. Istina je on sam. On nam istinu daje kao odnos s njime, kao ponudu prijateljstva. On istinitost svojih riječi ne jamči toliko razumskim argumentima koliko samom svojom osobom, svojim životom i smrću na križu. Istina je njegova riječ, zato jer je njegova. Ali tu istinu ne možemo samo razumom shvatiti. Potrebno je da u nju imamo povjerenja. Da joj vjerujemo. Postoje istine koje se nije moguće razumjeti prije nego ih se u vjeri prihvati. Mi obično očekujemo da istinu razumijemo da bismo joj povjerovali. Ovdje je obrnut redoslijed: vjera donosi razumijevanje. Zato Isus poziva: Vjerujte mi!
Isus je Život. Mi obično tako razmišljamo kao da svoj život sami posjedujemo i da ga samo trebamo održavati. Ipak, ako malo bolje promislimo, uvidjet ćemo da je život nešto što stvarno ne posjedujemo nego smo u stalnom naprezanju da ga dohvatimo, da ga sebi prisvojimo. Život je svakako nešto što nam izmiče. Niti ga shvaćamo niti njime upravljamo. Kad smo gotovo sigurni da smo njime ovladali, on nam se otme. Život je stvarnost koju živimo, ali nekako kao da je stalno moramo odnekud crpsti, uzimati, otimati… Tijelo treba zdravlje, razum treba smislenost, duša treba mir. Cijelo naše biće treba život.
Život od Boga dolazi i u Bogu se nalazi. Isus nam ga objavljuje i dariva u izobilju. Sada doduše u znakovima, a kada budemo potpuno oslobođeni od ne-života, od grijeha i smrti, onda će nam se život do kraja očitovati. Isus je došao upravo zato da mi imamo život, i to u izobilju da ga imamo. Zato nas poziva: Vjerujte mi!
Don Marinko Mlakić
