TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSK BAŠTINA – Poznate Hrvatice

Slika 1. Spomenik Mariji Jurić Zakorki u Zagrebu (MJ)

U hrvatskoj povijesti žene su ostavile svoj utjecaj kroz književnost, umjetnost, znanost, novinarstvo, politiku i šport.

Najpoznatije Hrvatice: Jelena Slavna (   – 976., hrvatska kraljica), slavne operne pjevačice: Milka Trnina (1863. – 1941.), Zinka Kunc (1906. – 1989.), Ruža Pospiš – Baldani (1942.), Balerine: Vesna Butorac – Blaće (1943.) i Mia Čorak Slavenska (1916. – 2002.); Umjetnice: fotografkinja Mariju Braut (1929. – 2015.), slikarica Nives Kavurić – Kurtović (1944. – 2016.), Dora Maar (1907. – 1997.), pravim imenom Henriette Theodora Marković, fotografkinja, skladateljica Dora Pejačević (1885. – 1923.), znanstvenice: Zlata Bartl (1920. – 2008.), Sibila Jelaska (1938.), povjesničarka Nada Klaić (1920. – 1988.), akademkinja Jelena Krmpotić – Nemanić (1921. – 2008.), političarka Savka Dabčević – Kučar (1923. – 2009.); književnice i pjesnikinje: Katarina Zrinski (1625. – 1673.), Ivana Brlić – Mažuranić (1874. – 1938.), Marija Jurić Zagorka (1873. – 1957.), Vesna Parun (1922. – 2010.) pjesnikinja, slikarica Slava Raškaj (1877. – 1906.); Sportašice: atletičarka i novinarka Milka Babović (1928.), plivačica Đurđica Bjedov (r. 1947.), skijašica Janica Kostelić (1982.), atletičarka Blanka Vlašić (1983.), atletičarka Sandra Perković (1990.) i mnoge druge.

Kratke crtice o Slavi Raškaj, Ivani Brlić Mažuranić, Mariji Jurić Zagorki i Janici Kostelić.

 

Slava Raškaj

Hrvatska slikarica Slava Raškaj (1877. – 1906.), bila je gluhonijema od rođenja; školovala se u Zavodu za gluhonijeme u Beču (1885. – 93.), odakle se vratila u Ozalj. U Beču dobiva prve poduke iz crtanja te nastaju njeni prvi zabilježeni crteži. U to razdoblje spadaju crteži tušem pod nazivom „Oklop i oružje I. i II.“ iz 1892.

Prva osoba koja je zapazila Slavin talent bio je Isidor Kršnjavi. Na njegov prijedlog Slava Raškaj dolazi u Zavod za gluhonijeme u Zagrebu. Tako 1895. godine Slava Raškaj polazi Kraljevsku žensku stručnu školu u Zagrebu, tečaj za umjetno obrtno risanje te za dvije školske godine 1895./96. i 1896./97. završava tečaj odličnom ocjenom. U Zagrebu je podučava Čikoš-Sesije i uvodi je u Društvo hrvatskih umjetnika. Njezin nevelik opus sastoji se od akvarela, nešto pastela, ulja i crteža, uglavnom u malome formatu. Među ranim radovima najbrojnije su pretežito tamne mrtve prirode nastale pod utjecajem B. Čikoš-Sesije, a oko 1898. u nekim se njezinim djelima osjeća utjecaj secesije (ciklus akvarela Lopoči iz Botaničkoga vrta, 1900.). Godine 1898./99. je u Ozlju, a razdoblje od siječnja do ožujka 1899. godine provodi slikajući akvarele po najvećoj zimi, gdje nastaju njezini najljepši akvareli sa zimskim prizorima.

Slika 2. Grob Slave Raškaj u Ozlju (MJ)

Akvareli i pasteli lirskih krajolika Ozlja i okolice te povremeno ljudskih figura, osnovni su motivi njezina najplodnijega razdoblja između 1898. i 1901. (Autoportret, 1898.; Stari mlin i Ozalj, 1899.; Na Mrežnici; Stablo u snijegu; U seljačkoj sobi; Seljačić i djevojčica, 1900.; Rano proljeće, 1901.). Njezini akvareli svijetla kolorita i čarobna ozračja predstavljaju najviši domet u hrvatskom akvarelnom slikarstvu potkraj XIX. i početkom XX. st. Opus Slave Raškaj pripada razdoblju hrvatske moderne, i to njezinoj impresionističkoj struji. Za života nije imala samostalnu izložbu; sudjelovala je 1898. na prvoj izložbi Društva hrvatskih umjetnika, „Hrvatski salon 1898.“ povodom otvorenja Umjetničkog paviljona. Prva retrospektivna izložba njezinih djela održana je u povodu 50. obljetnice njezine smrti u Zagrebu.

Njezina najbolja djela su akvareli: “Kruške”, “Suncokreti”, “Potočnice”, “Lopoči”. Godine 1898. Slava je naslikala i „Portret gluhonijeme djevojčice“.

Od 1902. bila je smještena u Zavod za umobolne u Stenjevcu, gdje je ostala do smrti (1906.). Umrla je od tuberkuloze i sahranjena u Stenjevcu. Njeni posmrtni ostaci preneseni su na groblje kraj crkve Sv. Vida u Ozlju devedesetih godina dvadesetog stoljeća.

Treba spomenuti da su neki radovi krivotvorine i da ne pripadaju Slavi Raškaj.

 

Ivana Brlić-Mažuranić

Ivana Brlić-Mažuranić (1874. – 1938.) pisala je pjesme, pripovijetke, romane, basne i bajke, eseje i članke te se bavila prevodilačkim i redaktorskim radom. Bila je majka sedmero djece. Sudjelovala je u narodnom pokretu u drugoj polovici 19. stoljeća. Bila je protivnik mađarizacije i germanizacije. Biskup Josip Juraj Strossmayer dodijelio joj je zlatnu medalju za protumađaronska nastojanja.

Djela: Valjani i nevaljani (1902.) Škola i praznici: male pripovijetke i pjesme iz dječjeg života (1905.), Slike: (pjesme 1912.), Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.), Priče iz davnine (1916.), Knjiga omladini (1923.), Iz arhive obitelji Brlić u Brodu na Savi (1935.), Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata (1937.), Srce od licitara (1939.), Basne i bajke (1943.), Šuma Striborova (1966.).

Njezin prvi roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.) realističke je motivacije, ali sa značajkama bajke, tj. s posebnim odnosom prema stvarnosti koji se sastoji u apstrahiranju i stilizaciji stvarnoga svijeta.

Njezinim krunskim djelom kritičari smatraju zbirku pripovjedaka Priče iz davnine, djelo koje sadrži motive mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom.

Slika 3. Spomenik Ivani Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu (MJ)

Bila je predložena za Nobelovu nagradu (četiri puta), ali kao pripadnica maloga naroda nije ju dobila. Godine 1937. primljena je u JAZU kao dopisni član (prva žena kojoj je ta čast iskazana).

Zbog njezinih pripovjedačkih djela nazivaju je i hrvatskim Andersenom te hrvatskim Tolkienom zbog posezanja u svijet mitologije. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike.

Njezina književna ostavština, rukopisi i korespondencija nalaze se u Arhivu obitelji Brlić u Slavonskom Brodu, u kojem se svake godine održava književna i kulturna manifestacija »U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić«.

U Hrvatskoj je 1971. ustanovljena nagrada Ivana Brlić Mažuranić za promicanje književnog stvaralaštva za djecu i mladež do 14. godina.

 

Marija Jurić Zagorka

Marija Jurić Zagorka (1873. – 1957.) bila je prva profesionalna novinarka, najčitanija hrvatska književnica. Prvi Zagorkin članak objelodanjen je u Obzoru 1896. Članak je bio odraz rodoljubnoga i društvenog revolta pod nazivom Egy Percz (Jedan časak).

Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je biskup Josip Juraj Strossmayer koji se založio da bude primljena u uredništvo lista Obzor. Tadašnji urednici lista su smatrali da je sramota da u uredništvu imaju ženu. Marija Jurić-Zagorka imala je posebnu sobu i smjela je pisati anonimno. Biskup Strossmayer preporučio joj je da piše povijesne romane i drame što je ona prihvatila i napravila velik književni opus. Romani su bili namijenjeni širokoj čitalačkoj publici, a u njima su se ispreplitale ljubavne priče i elementi nacionalne povijesti. Neka su djela dramatizirana i ekranizirana.

Kada su urednici Obzora (1896.) bili uhićeni i zatvoreni, ona je uređivala Obzor i pokazala svoje sposobnosti. Pokrenula je i uređivala prvi hrvatski časopis za žene, Ženski list“ (1925.) te list „Hrvatica“ (1939.). Borila se protiv diskriminacije i za ženska prava te protiv mađarizacije i germanizacije.

Slika 4. Muzej Marije Jurić Zagorke u Zagrebu (MJ)

Izvještavala je o političkim zbivanjima (saborskim sjednicama), bila je dopisnica iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim borbama, bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germanizacije. Objavljivala je crtice, humoristične skice, kraće autobiografske zapise i podliske. Surađivala je s listom Vijenac i sarajevskom Nadom.

Romani su joj prevođeni na mnoge jezike, imali su veliku ulogu u održavanju kontinuiteta hrvatskoga povijesnog romana. Na njen književni opus prvi je ozbiljno upozorio Ivo Hergešić koji je pripremio njena djela u 17. svezaka. Također, njeno stvaralaštvo revolarizira je Stanko Lasić u monografiji Književni početci Marije Jurić-Zagorke (1986.).

Povijesni romani: Grička vještica (ciklus od 7 romana), Kneginja iz Petrinjske ulice, Kći Lotrščaka, Gordana, Kamen na cesti, Kraljica Hrvata.

Drame: Kalista i Doroteja, Filip Košenski, Evica Gupčeva.

Romani: Plameni inkvizitori, Republikanci, Vitezovi slavonske ravni, Jadranka, Roblje, Mala revolucionarka, Nevina u ludnici, Crveni ocean (objavljen pod imenom Jurić Vodvařka).

Komedija: Jalnuševčani.

Ostala djela: Vladko Šaretić (1903.), Tozuki (1922.), Kaptolski antikrist (1925.–26.), Modri đavo (1926.), Plameni inkvizitori ili kameni križari (1928.–29.), Krijeposni griješnici (1929.–30.), Pustolovine novorođenog Petrice Kerempuha (1939.–49.).

Koristila je pseudonime: M. Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Jurić Vodvařka, Iglica.

 

Janica Kostelić

Janica Kostelić (1982.), najbolja je hrvatska sportašica svih vremena. Za Hrvatsku su mediji napisali da je zemlja bez skijaške tradicije, zemlja bez skijaških centara i kilometarskih skijaških staza pa je Janica Kostelić bila svjetska senzacija. U dječjim natjecanjima je osvojila sve što se moglo osvojiti. U jednoj sezoni startala je u 22 utrke i pobijedila u svim. Kada je započela profesionalnu karijeru, u jednoj sezoni je bila 5 puta prva, sedam puta druga i pet puta treća. Sa 16 godina bila je najmlađa alpska skijašica na Olimpijskim igrama 1998. Nakon niza dobrih rezultata i pobjeda doživjela je strašan pad na treningu u švicarskom St. Moritzu. Ozljeda je bila strašna, pukla su 4 ligamenta od 7 ligamenata desnog koljena i bilo je pitanje hoće li moći hodati i stati na skije. Nakon komplicirane operacije i rehabilitacija Janica Kostelić je pokazala silnu volju za povratkom što joj je i uspjelo te je nizom pobjeda i dobrih rezultata bila najmlađa pobjednica Svjetskog kupa u sezoni 2000./2001. Nakon toga je imala više povreda i operacija pa je propustila više utrka u Svjetskom kupu.

Najveći uspjeh Janica Kostelić ostvarila je na Olimpijskim igrama u Salt Lake City 2002. godine kada je osvojila 3 zlatne i jednu srebrenu olimpijsku medalju. To je bila svjetska senzacija jer je športašica bila iz zemlje koja ima malo snijega, zemlje koja nema vrhunskih skijaških staza niti materijalih mogućnosti. Nakon Olimpijskih igara nastavila je s uspjesima.

U sezoni 2002./2003. bila je 5 puta pobjednica u Svjetskom kupu, osvojila je dvije zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu, bila je 5 puta druga i jednom treća. Bila je sveukupni pobjednik u Svjetskom kupu – veliki kristalni globus i mali kristalni globus za slalom.

 

Slika 5. Janica Kostelić (Wikipedia)

Najznačajniji uspjesi Janice Kostelić su:

  • 4 zlatne i dvije srebrene olimpijske medalje
  • 5 zlatnih medalja na Svjetskim prvenstvima
  • 3 velika globusa na Svjetskom skijaškom kupu
  • 7 malih globusa na Svjetskom skijaškom kupu.

 

U Svjetskom kupu ukupno je imala 30 pobjeda. Na Sljemenskoj utrci 2006. godine skijala je bez rukavice i štapa i osvojila 3. mjesto!

Dobitnica je Državne nagrade za šport „Franjo Bučar“ (2001.) te nagrade Laureus (2006., Športski Oskar) za najbolju športašicu.

Bruno Kovačević i Rajko Varlaj snimili su dokumentarni film o Janici Kostelić i njenom bratu Ivici Kosteliću „Dnevnik pobjednika“. Nagrađen je na svjetskom festivalu športskoga dokumentarnog filma u Lausanni).

Hrvatska športašica Janica Kostalić spada među najbolje svjetske sportašice.

Izvori: Hrvatska enciklopedija, Wikipedia

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Komentari