Počasni bleiburški vod
Slika 1. Naslovnica knjige Čuvari bleiburške uspomene – Počasni bleiburški vod 1952. – 2017.
Priča o Počasnom bleiburškom vodu (PBV) je istinita priča o skupini izbjeglih domoljuba koji su čuvali i sačuvali uspomenu na žrtve Bleiburške tragedije i Križni put hrvatskoga naroda nakon Drugog svjetskog rata. Oni su se žrtovali unatoč pogibelji, prijetnjama, maltretiranjima austrijske policije i tajne jugoslavenske službe. Za čuvanje uspomene i održavanje komemoracija Bleiburškim žrtvama i žrtvama Križnoga puta hrvatskoga naroda posebnu zahvalnost treba izraziti članovima Počasnog bleiburškog voda: Anti Mikrutu, Mirku Karačiću, Petru Milošu, Nikici Martinoviću, vlč. Vilimu Cecelji (duhovniku udruge), Omeru Vrabacu i Iliji Abramoviću.
Hrvatska tragedija na Bleiburškom polju i Križnom putu (potovima) bila je godinama zabranjena tema u Jugoslaviji i šire jer se htjelo sakriti pokolj kojeg je izvršila Titova armija (Jugoslavenska armija). Pored Tita istinu o Bleiburškoj tragediji skrivali su i Britanci koji su bili saučesnici u tom zločinu jer su vojnike koji su se predali, civile, žene i djecu s Bleiburškog polja izručili Titovim krvnicima iako su znali što će im se dogoditi. Također, su izručili ljudi iz izbjegličkih logora (Vikting i drugi) u Koruškoj.
Komemoracija na Bleiburškom polju obuhvaća zločin na Bleiburškom polju, zločine u Celju, Dravogradu, Mariboru, Kočevskom rogu, Maceljskoj šumi, Hudoj jami i mnogim drugim mjestima. U Sloveniji ima više od 624 masovne grobnice u kojima se nalaze žrtve Titovih partizana koji su ubijeni bez suđenja i prava na grob. Na Bleiburškom polju dogodio se manji zločin o čemu postoje svjedočanstva.
Svjedočanstva o zločinu na Bleiburškom polju:
- Franci Strle, slovenski partizan, novinar te viđeniji slovenski autor knjiga partizanske tematike u desetljećima komunističke vladavine, opisuje događaje na Bleiburgu u svojoj knjizi “Veliko finale u Koruškoj” iz 1977. god. U toj knjizi prenosi on sadržaj intervja kojega je u pripremi knjige napravio (i o tome 1974. god. sačinio magnetofonski zapis) s generalom JNA Mićom Došenovićem, koji je u svibnju 1945. bio načelnik štaba 14. (slovenske) udarne divizije JA, čiji se jedan bataljun našao na Bleiburgu (“odbor 14. udarne divizije” je pokrovitelj objavljivanja te Strletove knjige iz 1977. god.):
“Na pitanje može li se pucanje na ustašku kolonu shvatiti kao topničku pripravu, kako se navodi u knjizi ‘Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944. do 1945.’ nasmijao se podrugljivo. ‘Bože sačuvaj!’, žestoko je rekao. ‘Nikakve topničke priprave nije bilo, nikakve. Taj masakr, da ga tako nazovem, učinili su puškomitraljezi šarci. Naglašavam da smo imali idealne položaje i malu udaljenost, a pred sobom gomilu. To nije bio borbeni raspored, to je bila gomila zbijenog ljudstva na cesti i blizu cesti, vozilo do vozila i čovjek do čovjeka …”
- “Partizan Jože Petrovčić (kurir u štabu 14. divizije, koji se vozio uz časnike JA koji su sudjelovali u pregovorima i naredili otvaranje vatre na “neprijatelja”) također govori o mitraljeskoj vatri koja je otvorena jer nisu sve postrojbe na Bleiburškom polju bile izvjesile bijele zastave točno u od Britanaca zakazanom (kratkom, 20 minuta) vremenu, i iznosi da se “ustaše” nisu uopće branili. Mitraljeska vatra da je trajala čitavih petnaest do dvadeset minuta, nakon čega je glavnina “ustaša” istaknula bijele zastave i predala se. Podatak o broju pobijenih u mitraljeskom masakru, F. Strle nije uspio pribaviti.”
- intervjua V. Dapčevića (PARTIZANSKI ZLOČINI: U tri dana strijeljali smo 30. 000 ustaša, četnike smo zarobili, ali nitko nije ubijen. (s ugrađenom video snimkom 1998.),
Počasni bleiburški vod
Uspomenu na Bleiburšku tragediju i Križni put (putove) Hrvata nakon Drugog svjetskog rata sačuvali su hrvatski emigranti.
Začetak čuvanja uspomene na ubijene sunarodnjake bio je u izbjegličkom kampu u Klagenfurtu. Nakon 1945. Hrvatima je bilo zabranjeno dolaziti na Bleiburško polje od strane britanskih okupacijskih snaga i austrijske vlasti. Austrijska pokrajina Koruška bila je pod britanskon okupacijskom upravom koja nije Hrvatima dozvoljavala dolazak na Bleiburško polje. Razlog za zabranu bilo je sramotno ponašanje britanske vojske koja je unatoč odluke na Krimu (Jalta 4. veljače 1945., sastanak Staljina, Churchilla i Roosevelta) da se Titu ne izručuju zarobljenici i izbjeglice to uradila. Britanska vojska je sudjelovale u izručenju i obmani vojnih zarobljenika i izbjeglica jer su im kazali da idu u Italiju a ne u Jugoslaviju.
Slika 2. Grobišta na području Jugoslavije
Nakon saznanja (iako su to znali i prije) što se dogodilo s izručenim zarobljenicima i izbjeglicama obustavljeno je masovno izručivanje Hrvata Jugoslaviji (4. lipnja 1945.) pa su bili smješteni u izbjegličke kampove. Hrvatima u kampu u Klagenfurtu bilo je ograničeno kretanje do 10 kilometra od kampa a bilo im je zabranjeno ići u Bleiburg i na Bleiburško polje. Na taj način se željelo onemogućiti da saznaju za strašan zločin Jugoslavenske armije i saučešništvo britanske vojske. Visoki britanski časnici koji su naredili vraćanje vojnih zarobljenika i izbjeglica Titu znali su za njihovu tragičnu sudbinu. Na terenu su niži časnici i vojnici znali zažmiriti i pustiti da se ljudi izgube u šumi i na taj način su im spasili život. Pri ukrcaju u stočne vagone ljudima je kazano da idu u logor u Sjevernoj Italiji, nakon što su vagoni bili natrpani i zatvoreni britanski vojnici su se povlačili i preuzimali su iz Titovi partizani i vraćali u Sloveniju gdje su bili ubijeni ili poslani na marševe (Križni put) gdje su mnogi ubijeni.
U kampu u Klagenfurtu razgovaralo se o Bleiburškoj tragediji, a prvi zagovaratelji posjete Bleiburškom polju bili su dr. sc. Dragutin Zudenigo, Ante Mikrut, Nikica Martinović i Franjo Vranjković. Stjepan Mauer je bio nekoliko tjedana u Unter-Loibachu, 1950. godine, gdje se zbližio sa stanovništvom i došao do nekih saznanja.
Začetnici čuvanja uspomene na Bleiburške žrtve i Križni put hrvatskoga naroda bili su Ante Mikrut, Nikica Martinović i Franjo Vranjković. Oni su prvi položili vijenac na grob hrvatskih vojnika na groblju u Unter-Loibachu 1950. godine, također su postavili križ sa staklenom pločicom.
Začetak Počasnog bleiburškog voda bio je na dan Svih svetih 1951. kada su na Bleiburškom polju Halil Dedić, Mirko Karačić, Petar Hrstić, Ante Marčinko, Ante Samovojska i i Josip Đakić položili prisegu o čuvanju Bleiburške uspomene.
Nakon komemoracije održane godine 1952. odlučeno je da se osnuje udruga Počasni bleiburški vod (PBV). Cilj udruge bio je čuvanje uspomene na pobijene sunarodnjake te organiziranje komemoracije na Bleiburškom polju.
Prvo vodstvo PBV-a izabrano 1953. godine činili su: predsjednik Ante Mikrut, zamjenik Mirko Karačić, glavni tajnik Nikica Martinović, rizničar Jakov Radoš, stjegonoša Petar Hrstić i vođa jednog ogranka PBV-a u Klagenfurtu Ilija Abramović.
Vlč. Vilim Cecelja (voditelj Hrvatske katoličke misije u Salzburgu) posjetio je 5. travnja 1953. vojno groblje u Unter-Loibachu i Bleiburško polje te pristao voditi misu na blagdan Svih svetih u mjesnoj crkvi u Unter-Loibachu. Velečasni Cecelja je ostao vjeran PBV-u sve do svoje smrti 1989. godine.
PBV je brinuo o grobovima hrvatskih vojnika na groblju Unter Loibachu i drugdje. Godine 1957. postavili su nadgrobni spomenik generalu Tomislavu Rolfu koji je svojim vojnicima savjetovao da se ne predaju partizanima jer je znao što ih čeka. Izvršio je samoubojstvo ne želeći da dospije u ruke Titovih partizana.
Prva komemoracija na Bleiburškom polju održana je na Majčin dan, 10. svibnja 1964. godine (prijašnje komemoracije održavane su na groblju Unter-Loibachu) a poslije se išlo na Bleiburško polje.
Jugoslavija je stalno vršila pritisak na austrijsku vlast i nastojala prekinuti održavanje komemoracije. Jugoslavenska tajna služba je organizirano djelovala u Koruškoj, pratila hrvatske izbjeglice i stalno ih optuživala za terorizam. Austrija je blagonaklono gledala na njihov rad, pozivala članove PBV-a na razgovore u policijske postaje, vršila pretrese i drugo. Istrage austrijske policije su pokazale da su optužbe Jugoslavije neosnovane ali su i dalje dozvoljavale teror jugoslavenske tajne službe na svom području.
Anton Samovojska je 1958. izručen Jugoslaviji gdje je osuđen na 12 godina robije.
Austrijske vlasti su 27. travnja 1960. protjerale predsjednika PBV-a Antu Mikruta u Englesku pa je za novog predsjednika izabran Mirko Karačić.
Na prijedlog Mirka Karačića napravljen je stijeg PBV-a, 1963. godine. Sašile su ga časne sestre franjevke u jednom samostanu u Belgiji na poticaj vlč. Vilima Cecelje.
Vlč. Cecelja je organizirao prikupljane donacija za kupnju zemljišta na Bleiburškom polju 1965. godine. Zemljište je kupljeno 1965. godine, tako da se spomenik žrtvama nalazi na privatnom posjedu. Kupoprodajni ugovor bio je na ime Omera Vrabaca, jer je on ispunjavao zakonske uvjete, deklarirao se kao Hrvat islamske vjeroispovjedi. UDBA je pokušala izvršiti pritisak na njega, prijetila mu, ali je on kazao da će to učiniti i po cijenu života. 1965. je kupljeno 2000 četvornih metara zemljišta.
Na groblju Unter-Loibach 9. svibnja 1965. uređeno je 6 grobova hrvatskih vojnika, 6 željeznih križeva s kacigama. 1974. godine pri uređenju groblja njemačkih vojnika u Austriji nastao je problem s grobovima koji je zalaganjem članova PBV-a rješen 4. prosinca 1974.
Svake godine morao je PBV ishoditi dozvolu za komemoraciju. Jugoslavija je vršila silan pritisak na Austrijsku vladu i tražila zabranu održavanja komemoracije pa je komemoracija pomaknuta na 10. svibanj (Majčin dan) 1966. godine. Proslavu blagdana Majčina dana nije bilo zgodno zabraniti pa su komemoracije umjesto na dan Svih svetih održavane na Majčin dan.
UDBA je pratila rad Počasnog bleiburškog voda pod nazivom „Operativna obrada Pliberški vod“ (na slovenskom se Bleiburg naziva Pliberg). Dosje slovenske UDBE o PBV-u ima gotovo 3000 stranica.
Austrijski povjesničar Thomas Rulitz je istraživao zločin na Bleiburškom polju i napade UDBE na Počasni bleiburški vod, zapisao je: „Nijedna druga tajna i obavještajna služba u Austriji nije bila slično aktivna kao jugoslavenska . U Koruškoj se pojavljuje preko 100 osoba na različitim listama kao suradnici jugoslavenske tajne službre. Samo na prostoru Klagenfurta već ih je identificirano više od 72.
Jugoslavenske tajne službe i jugoslavenske vlasti stalno su pokušavale onemogućiti održavanje komemoracije za pokolj na Bleiburškom polju i na Križnom putu. Stalno su prijavljivali članove Počasnog bleiburškog voda za terorizam i fašizam. Pored toga su pratili emigrante, ubacivali doušnike i izvodili terorističke akcije protiv članova PBV-a.
Nekoliko terorističkih akcija jugoslavenske tajneh službe:
- svibnja 1966. UDBA je postavila bombu u gostionicu Staudegger, preko puta Bleiburškog polja. Postavljena je bomba u prostoriju gdje su trebali doći hodočasnici. Hodočasnici su kasnili zbog prometne nesreće pa nitko nije nastradao kada je bomba eksplodirala. Tako je djelovala (nesmetano) jugoslavenska tajna služba na austrijskom teritoriju.
- rujna 1967. izvršena je otmica (u Italiji) vlč. Krunoslava Draganovića, prebačen je u Jugoslaviju
- kolovoza 1971. u Buenos Airesu ubijen je Ivo Bogdan (izboden nožem s leđa). Jugoslavenska tajna služba ubila je Ivu Bogdana jer je bio urednik prve knjige o Bleiburškoj tragediji: La tragedia de Bleiburg : documentos sobre las matanzas en masa de los croatas en Yugoslavia comunista en 1945., knjiga je tiskana 1963. u Buenos Airesu, na španjolskom jeziku.
- Lažne optužbe vlč. Vilima Cecelje 1972. te planirana otmica. Istraga austrijske policije je pokazala da se radi o lažima.
- Prijeteća pisma emigrantima 1972.
- Zabrana održavanje mise na Bleiburškom polju 1972. godine.
- Ubojstvo Nikice Martinovića 17. veljače 1975.
- Akcija protv Abramovića, Karačića i Hrstića. Mirko Karačić je slučajno izbjegao smrt jer nije bio u svoju gostionicu u trenutku ekspolozije.
Kardinal Šeper je bio prvi hrvatski biskup koji je došao na Bleiburško polje, 1972. godine.
Zbog stalnih problema na koje je nailazio Počasni bleiburški vod osnovano je 25. listopada 1982. Hrvatsko kulturno društvo Bleiburg koje je nastavilo rad Počasnog bleiburškog voda (u nastavku i dalje PBV).
Godine 1983. PBV organizirao je postavljanje spomenika 14-ci hrvatskih vojnika u Eisenkappeli.
Na otkupljenom zemljištu (1965. g.) članovi PBV-a su 1985. zatražili dozvolu za postavljanje spomenika pobijenim vojnicima i civilima. Unatoč niza poteškoća spomenik na Bleiburškom polju otkriven je 10. svibnja 1987. godine.
Uspostavom samostalne Republike Hrvatske počelo se u Hrvatskoj javno govoriti o žrtvama Bleiburga, Križnog puta i o mnogobrojnim zločinima komunističke vlasti tijekom komunističke diktature (1945.- 1990.). Donesen je Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata kojega su komunističke strukture uporno blokirale (i danas blokiraju) ali istina o komunističkim zločinima je dokazana. Svjedočanstva, arhivi JA, OZNE, KNOJ-a, UDBE i ekshumacije žrtava su nepobitan dokaz počinjenih komunističkih zločina pod vodstvom Josipa Broza Tita.
Nažalost i nakon uspostave samostalne Republike Hrvatske napadi na PBV i na održavanje komemoracije žrtvama na Bleiburškom polju i na Križnom putu (mnogobrojnim putovima) su nastavljeni. Djelovanje komunističkih tajnih službi je nastavljeno, u vodstvo PBV-a ubačeni su bivši suradnici UDBE koji su imali zadatak razbijanje PBV-a.
Od 1993. do 1995. godine održana su tri međunarodna simpozija o Bleiburškoj tragediji i Križnom putu.
Godine 1995. misa je održana na Bleiburškom polju (prije u Unter- Loibachu). Prva komemoracija pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora održana je 14. svibnja 1995.
Sabor Republike Hrvatske donio je 1996. odluku o proglašenju 15. svibnja spomen danom Bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta. Komemoracija na Bleiburgu se dostojno obilježavala na najvišoj državnoj razini, pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora. Pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad komemoracijom ukinuto je za vrijeme vlade Zorana Milanovića, 17. travnja 2012. na zahtjev Danijela Ivina (brat Slavka Goldsteina) i komunističkih sljedbenika (Boris Šprem, Josip Lerko, Nenad Stazić i Milorad Batinić). Pokroviteljstvo je obnovljeno 2016. godine.
Godine 2004. vraćen je stari naziv Počasni bleiburški vod. PBV je nastavio uporno raditi na uređenju zemljišta i održavanju dostojanstvene komemoracije žrtvama. Otkup i uređenje zemljišta (danas oko 30.000 četvornih metara), obnavljanje spomenika i izgradnju spomen-kapele pomogli su: hrvatska država, hrvatski iseljenici iz svih djelova svijeta te Hrvati iz domovine te Bosne i Hercegovine. U svibnju 2005. godine otkriven je obnovljeni i dograđeni spomenik na Bleiburškom polju, a spomen kapela i oltar 2007.
Slika 3. Obnovljeni i dograđeni spomenik na Bleiburškom polju
Potomci komunista pokušavaju i dalje izbrisati Bleiburg iz memorije naroda pa odlaze u Tezno namjerno zaboravljajući da su tamo u tenkovski rov bačeni ubijeni vojnici iste vojske (vojske NDH) i izbjeglice. Ubijeni su bez ikakve istrage i suđenja i dokazane krivnje. Negiranje zločina na Bleiburškom polju, negiranje Bleiburga kao mjesta-simbola hrvatske tragedije je novi zločin. Taj zločin čine potomci komunističkih zločinaca i štovatelji zločinca Tita. Negiranje i opravdavanje partizanskih zločina (Jakovine, Markovine, Goldsteina (Slavko, Ivo, Danijel), Mesića, Josipovića, Milanovića i drugih) na Bleiburškom polju, u Celju, Dravogradu, Mariboru, Kočevskom rogu, Maceljskoj šumi, Hudoj jami i na mnogim drugim mjestima (u Sloveniji su registrirane 624 masovne grobinice u koje su bačeni ljudi koje su Titovi partizani ubili) je neetično, nemoralno, nečovječno pa pokazuje o kakvim se ljudima radi. Komunistički zločini su dokazani pa negiranje i opravdavanje tih zločina predstavlja novi zločin.
Bleiburg je mjesto-simbol ukupnih stradanja hrvatskoga naroda nakon 15-tog svibnja 1945. godine. Treba naglasiti da se Bleiburg kao simbol stradanja ne može zamijeniti nekim drugim mjestom jer je to brisanje uspomene na mnogobrojne komunističke zločine koji su započeti na Bleiburgu. Naša je dužnost čuvati uspomenu na Bleiburšku tragediju i Križni put hrvatskoga naroda, to je civilizacijski minimum.
PBV još želi napraviti: Ostalo je napraviti međudržavni sporazum između Hrvatske i Austrije, kao što Hrvatska već ima s Njemačkom, Italijom i Sovenijom, da bi se na toj razini regulirala gradnja cjelovitog Spomen-središta žrtvama Bleiburške tragedije, jednako kao što je rješeno podizanjem njemačkih vojnih groblja u Hrvatskoj.
Članovi Počasnog bleiburškog voda: Ante Mikrut, Mirko Karačić, Petar Miloš, Nikica Martinović, vlč. Vilim Cecelja, Omer Vrabac i Ilija Abramović ostvarili su svoj životni cilj- očuvali su uspomenu na Bleiburšku tragediju i Križni put hrvatskoga naroda.
O PBV-u snimljen je dokumentarni film “Čuvari bleiburške uspomene”.
Izvori: Bruna Esih, Josip Jurčević i Bože Vukušić: Čuvari bleiburške uspomene, drugo prošireno izdanje, Zagreb, 2005., Bože Vukušić: Čuvari Bleiburške uspomene – Počasni bleiburški vod 1952. – 2017., internet
Dr. Marko Jukić
