HRVATSKA BAŠTINA ̶ knez Branimir
Slika 1. Spomenik Branimiru u Ninu (MJ)
Branimir je bio knez Primorske Hrvatske od 879. do 892. godine, posljednji vladar iz dinastije Domagojevića. Došao je na vlast nakon što je svrgnuo probizantskoga kneza Zdeslava u svibnju 879. Po dolasku na vlast nastojao je svojoj državi osigurati političku samostalnost i od Bizanta i od Franaka. Obratio se papi Ivanu VIII., kojemu iskazuje vjernost pa ga ovaj priznaje zakonitim vladarom, a Hrvatsku neovisnom državom. Nakon krunidbe u Ravenni 880., njemački kralj Karlo III. Debeli pokušao je prisiliti Branimira da prizna njegov suverenitet, a kada u tome nije uspio, sklopio je s Venecijom petogodišnji savez protiv Hrvata. Mlečani su 887. napali Neretvane i bili potučeni. Za Branimirove vlasti počinje snaženje hrvatske srednjovjekovne države kojoj Bizant za svoje interese u dalmatinskim gradovima plaća danak mira (tributum pacis), a Mleci pristojbu (census) za slobodnu plovidbu duž istočne jadranske obale. God. 886. sjedinjuju se hrvatska i dalmatinska crkva pošto je ninski (hrvatski) biskup Teodozije preuzeo upravu i nad Splitskom biskupijom, a posvećenje je obavljeno u Akvileji. Za Branimirove vladavine uvedeno je, najvjerojatnije, hrvatsko bogoslužje u crkvi i proširila se djelatnost Metodovih učenika (sam je Metod proputovao Hrvatskom 880. na putu za Rim). Vrijeme njegove vladavine obilježeno je i velikom crkvenom graditeljskom aktivnošću o čemu svjedoče sačuvani epigrafski natpisi. U ispravama i natpisima na kamenim spomenicima Branimir se naziva princeps, comes i dux.
Slika 2. Fragment grede s natpisom kneza Branimira, 888. g., Gornji Muć (MJ)
Odluka o vjernosti Rimu
Važan izvor za Branimirovu biografiju predstavlja prepiska s papom Ivanom VIII. 7. lipnja 879. papa Ivan VIII. u svome pismu hvali Branimira jer se vraća Rimskoj crkvi te ga naziva „ljubljenim sinom Branimirom“, a istovremeno piše i slično pismo ninskome biskupu Teodoziju te svećenstvu i svemu puku, svojim „predragim sinovima“. U pismu Teodoziju papa poziva ninskoga biskupa da biskupsko posvećenje ne prima od drugih, nego polaganjem papinih ruku. U papinom pismu Branimiru kaže se:
„Dragom sinu Branimiru….Kad smo naime na dan Uzašaća Gospodnjega služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti, da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš….Dano 7. dan mjeseca lipnja.”
Slika 3. Natpis iz Šopota kod Benkovca (MJ)
Hrvatska je pružila utočište Metodovim učenicima koji su bili protjerani iz Moravske pa se u crkvama Dalmatinske Hrvatske pored latinskoga jezika širio slavenski crkveni jezik i slavensko pismo glagoljica. Metodovi učenici su tako utjecali i na razvoj hrvatske narodne kulture, osobito u krajevima zapadne Hrvatske.
Knez Branimir dodatno je ojačao Primorsku Hrvatsku i postigao samostalnost, kako u odnosu na Bizant, tako i u odnosu na Mlečane i već oslabjele Franke. S njime Hrvatska konačno određuje svoju budućnost u krugu zapadnih zemalja, a odlukom pape Ivana VIII. prihvaćena je i kao samostalna zemlja kršćanskoga zapada. Tu je odluku papa donio na Uzašašće, 21. svibnja 879., a potvrdio u pismu od 7. lipnja. Branimir je tako priznat zakonitim vladarom, a Hrvatska zakonitom državom.
btr
Slika 4. Sv. Križ u Ninu (MJ)
O Branimirovoj vladavini svjedoče spomenici i kameni zapisi, a najpoznatija je kamena greda iz 888. s njegovim imenom i pleterom. Iz njegova vremena postoji i prvi zapis imena neke hrvatske vladarice, Branimirove supruge Maruše.
Izvori: Rudolf Horvat, Nada Klaić, Ivan Mužić, Hrvatska enciklopedija, Wikizvor
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
