TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA – Hrvatski kraljevi

Slika 1. Spomenik Branimiru u Ninu (MJ)

Kraljevina Hrvatska (Regnum Croatiae) od 925. do 1102. godine

Nakon pobjede kneza Tomislava nad Mađarima ujedinjuje se Dalmatinska i Panonska kneževina i nastaje hrvatsko kraljevstvo. Hrvatski kraljevi (925. – 1102.) bili su: Tomislav, Trpimir II., Krešimir I., Mislav, Mihajlo Krešimir II., Stjepan Držislav, Svetoslav Suronja, Krešimir III., Stjepan I., Petar Krešimir IV., Dmitar Zvonimir, Stjepan II. i Petar Snačić (Svačić).

Hrvatski kraljevi nisu vladali iz jednoga mjesta. Vladarski dvor se selio: Nin, Biograd na Moru i Knin. Krešimir IV. osnovao je grad Šibenik.

Kralj Tomislav

Tomislav je vladao od 910. do 928. Godine. Prema legendi okrunjen je za hrvatskoga kralja na Duvanjskom polju 925.

Slika 2. Spomenik kralju Tomislavu u Zagrebu (MJ)

Knez Tomislav vladao je Primorskom Hrvatskom kada su Mađari napali Panonsku Hrvatsku. On je napad odbio i odbacio Mađare preko rijeke Drave. Ujedinio je Primorsku i Panonsku Hrvatsku. Tomislav sklapa savez s Bizantom i pod hrvatsku vlast dolaze dalmatinski gradovi i otoci. Bugarski kralj Simeon napada Hrvatsku, ali ga je Tomislav porazio u sjeveroistočnoj Bosni 927. Za Tomislavove vladavine održana su dva crkvena sabora u Splitu (925. i 928.) na kojima je odlučeno da se područje splitske nadbiskupije proširi na cijelu Hrvatsku. Ukinuta je ninska biskupija.

Držislav

Nakon Tomislavove vladavine bilo je više kraljeva. Za istaknuti je Držislava (vladao od 969. do 997.) koji je prvi dobio krunu iz Bizanta kao kralj Dalmacije i Hrvatske.

 

Krešimir II.

Krešimir II. donekle je obnovio hrvatsku moć koja je bila oslabila. Ponovno je zavladao Bosnom, a održao je dobre odnose s dalmatinskim gradovima, napose Zadrom. Njegova je žena Jelena sagradila u Solinu dvije crkve. Crkva sv. Stjepana služila je kao grobnica kraljeva, a crkva sv. Marije kao krunidbena bazilika.

U to je vrijeme ban upravljao Likom, Krbavom i Gackom. Kao i bosanski ban on je upravljao graničnim krajevima. Dakle, obavljao je prije svega vojničku dužnost.

Hrvatska je bila podijeljena na župe, manja upravna područja. Župani su bili na čelu župa, isprva plemenski poglavice, kasnije kraljevi službenici. Župan je bio vojni zapovjednik, sudac i predsjedavao je županskim zborom.

Godine 1018. dužd Oton Orseolo potukao je hrvatsko brodovlje i prisilio dalmatinske gradove na pokornost. Oslabljena Hrvatska morala je priznati vrhovnu vlast Bizanta.

Petar Krešimir IV.

Za istaknuti je Petra Krešimira IV. (1058. – 1074.) za čije vladavine je Hrvatska teritorijalno bila najveća. Obuhvaćala je Slavoniju, Srijem, čitavu Bosnu, Zapadnu Hercegovinu, Dalmaciju, sve otoke osim Korčule, Mljeta i Lastova, Liku, Gorski kotar i istočnu Istru.

Krešimir se nazvao “kraljem Hrvatske i Dalmacije”. Kada je u Ninu 1069. darovao samostanu sv. Krševana otok Maun, Krešimir je istaknuo da otok “leži u našem dalmatinskom moru”. Bio je to znak da su Hrvati ponovno zagospodarili Jadranskim morem.

Krešimir IV. je obnovio jedinstvo hrvatske države. Osim dalmatinskih gradova u njoj su se ponovno okupile: Bosna, Slavonija, Srijem i Neretvanska kneževina, čiji su vođe otad bili zapovjednici hrvatske mornarice.

Slika 3. Spomenik kralju Krešimiru u Šibeniku (MJ)

Dmitar Zvonimir

Krešimira je naslijedio Dmitar Zvonimir (vladao od 1075. do 1089.). Zvonimir se priklonio papi Grguru VII. prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo podjeljivati krune i priznavati posjed zemalja. Papinsko je izaslanstvo stiglo u Solin u jesen 1075. gdje je, nakon tradicionalnoga isklicavanja Zvonimira kraljem, primilo njegovu prisegu odanosti papi i gdje ga je papinski legat Gebizon 8. listopada 1075. okrunio kraljevskom krunom predavši mu i druge znakove kraljevske vlasti. Novi je kralj obećao Svetoj Stolici da će pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će paziti da se Crkvi daju prvine i desetina, da će sprječavati prodaju ljudi, štititi siromahe, udovice i siročad te papinskim legatima dati samostan u Vrani blizu Biograda.

 

Slika 4. Spomenik kralju Zvonimiru u Kninu (MJ)

Zvonimir je bio prvi i posljednji hrvatski kralj koji se tako krunio po europskim običajima toga doba. Položio je i prisegu vjernosti papi u kojoj stoji da je on vladar Hrvatske i Dalmacije. Zvonimir je vladao iz Knina. Za vrijeme njegove vladavine Hrvatska je gospodarski i politički napredovala.

Ratnim se zbivanjima počela rušiti hrvatska samostalnost; Bizant je zavladao dalmatinskim gradovima koje je ubrzo prepustio Mlečanima. Iako sjeverna Hrvatska nije bila pripojena Ugarskoj, njezino je odvajanje oslabilo hrvatsku državu.

Prema jednoj srednjovjekovnoj kronici, Zvonimir je ubijen na saboru naroda koji nije htio ići u Svetu zemlju, u križarski rat.

Petar Svačić (posljednji hrvatski kralj)

Nakon smrti kralja Zvonimira Hrvati su se okupili oko izabranoga kralja Petra, koji je poznat pod imenom Petar Svačić (1093. – 1097.)

On je stolovao u Kninu i uspio sjediniti zemlje do Drave s Hrvatskom protjeravši Almoša. Međutim, obnovljena jedinstvena Hrvatska bila je kratkoga vijeka.

Godine 1097. u Hrvatsku prodire Koloman (1095. – 1116.) koji pobjeđuje hrvatsku vojsku na planini Gvozd. Na planini je poginuo i kralj Petar Svačić pa se planina u spomen na njega zove i Petrova gora. Koloman je uspješno prodro do mora, zauzeo Biograd 1098. i priznao Mlečanima posjede na hrvatskom primorju.

Koloman se 1102. godine nagodio s najistaknutijim hrvatskim velikašima i postao hrvatsko-ugarski kralj. Stvorena je personalna unija s Ugarskom (Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Ugarska s jednim kraljem). Koloman je priznao poseban sabor za hrvatske državne poslove, velikašima nesmetano uživanje njihovih posjeda i oslobađanje od daća. Za hrvatskog kralja okrunio se u Biogradu na Moru.

Prema toj nagodbi, koja je poznata pod nazivom Pacta Conventa, Hrvatska i Ugarska ostale su posebne države koje u državnu zajednicu veže kraljeva osoba. Jedinstvo i državna posebnost očitovala se u osobi bana, odnosno hercega kao kraljevskog namjesnika, u posebnom saboru, posebnom poreznom sustavu, novcu i vojsci.

Od 1527. Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Ugarska prihvaćaju za kralja vladara iz dinastije Habsburgovaca koji su vladali do 1918. godine.

Hrvatska je 1102. izgubila svoju potpunu državnu neovisnost, izgubila je svoj međunarodni identitet, što je negativno utjecalo na njen razvoj i napredak.

Izvori: Trpimir Macan, Ferdo Šišić, Rudolf Horvat, Ljetopis popa Dukljanina, Nada Klaić

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Komentari