HRVATSKA BAŠTINA – Hrvatska pravoslavna crkva
Slika 1. Naslovnica knjige o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi (MJ)
Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija, odnosno Hrvatska pravoslavna crkva, postojala je kao autokefalna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva u razdoblju 1707. – 1920. Poglavar je nosio titulu Patrijarh hrvatski. Zadnji njezin zakon iz 1887. – Zakon o grčko-istočnoj crkvi i ćiriličnom pismu – u čl. 2. propisuje kako će ta hrvatska crkva dobivati novac iz hrvatskog državnog proračuna. Za vrijeme postojanja te crkve nema Srba, niti Srbije jer je ona dio Osmanskoga Carstva. Godine 1830. Kneževina Srbija dobila je autonomiju u okviru Osmanskoga Carstva. Politička autonomija uzrokovala je i crkvenu autonomiju te se 1832. stvara autonomna (ne autokefalna) Crkva u kneževini Srbiji (nakon plaćanja Carigradu 200.000 groša u gotovini!). Crkva se nazivala Beogradska arhiepiskopija, a ne Srpska pravoslavna crkva (SPC). U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. hrvatska Karlovačka arhiepiskopija navedena je pod brojem 7, a Crnogorska pravoslavna crkva pod brojem 9; radi se o autokefalnim crkvama. Nema srbijanske crkve jer se ne radi o autokefalnoj crkvi; Beogradska arhiepiskopija je dio Carigradske patrijarhije.
Dana 17. lipnja 1920. donesena je odluka o stvaranju autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ukazom prijestolonasljednika Aleksandra. Dana 19. veljače 1922. carigradski patrijarh Meletij IV. Metaksakis potpisuje Tomos za stvaranje nove autokefalne crkve u novonastaloj državi, Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Proglašava se ujedinjenje autokefalnih crkava: srpske, crnogorske i karlovačke. Dakle, ujedinjenje autokefalnih crkava karlovačke i crnogorske sa srpskom! Autokefalne pravoslavne crkve karlovačka i crnogorska nisu srpske već se ujedinjuju sa srpskom pravoslavnom crkvom! Treba spomenuti da je patrijarh Meletij IV. to napravio mimo crkvenih zakona jer mu je 9. prosinca 1921. bilo oduzeto dostojanstvo pa je on postao običan laik. Budući da je Meletij bio član masonske lože, ona se zauzela za njega pa nije bio sankcioniran već je izabran za Aleksandrijskog patrijarha 1926.
Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikada nije donijela odluku o ujedinjenju sa Srpskom i Crnogorskom pravoslavnom crkvom (to nije donijela ni Crnogorska pravoslavna crkva već metropolit Mitrofan Ban koji je priznao da je to učinio pod prijetnjom smrću). Gotovo sva pravoslavna imovina u Hrvatskoj izgrađena je za vrijeme Karlovačke arhiepiskopije. To nije imovina Srpske pravoslavne crkve već imovina Hrvatske pravoslavne crkve. Nisu pravoslavci iz Srbije donijeli nijednu crkvu u Hrvatsku!
Prvi crkveni dokument dostupan široj javnosti koji sadrži samo naziv SPC Ustav je SPC-a iz 1947. Prije toga SPC-a nema niti u Srbiji niti u Hrvatskoj. U Zagrebu, u Trojednoj kraljevini postoje pravoslavci, pravoslavne općine, ali ne postoje srpske općine!
Pravoslavlje se ne može vezati samo uz srpstvo jer su mnogi Hrvati prihvatili pravoslavlje (jedan roditelj je bio pravoslavne vjeroispovijesti: Ante Starčević, August Harambašić, Stjepan Miletić, Nikola Kokotović i drugi).
U Rakovačkom ustanku (1871.) sudjelovali su i Srbi. Poistovjećivanje pravoslavlja sa srpstvom javilo se za vrijeme banovanja Khuena Hedervarya, da bi se oslabio otpor Hrvata. Na poticaj velikosrpske propaganda u Dalmaciji pravoslavlje se poistovjećivalo sa srpstvom, što nije točno ni dobro.
U djelu Mate Artukovića Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884. – 1902.) na stranici 34. citira se iz Srbobran novina iz 1894. godine, na desetogodišnjicu, i stanje zatečeno u vrijeme izlaska njihovog prvog broja: “U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su ‘pravoslavni Hrvati’ koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice” – Srbobran, 4(16)10.1894, br. 113, Naša prva desetgodišnjica.
Pravaši su se zalagali za Hrvatsku pravoslavnu crkvu (Eugen Kvaternik).
Godine 1911. Nikola Bjelovučić je u knjižici Trijalizam i hrvatska država, izdanoj u Dubrovniku, istaknuo potrebu podijeliti pravoslavnu crkvu na dva dijela, tako da postoje “a) srpsko-pravoslavna za Srbe i b) hrvatsko-pravoslavna za Hrvate pravoslavne vjere”
Antun Radić napisao je (Sabrana djela, sv. III, str. 318.) da je “tek 30 do 40 godina što su se ljudi koji su grčke ili pravoslavne vjere počeli nazivati Srblji”, a u članku “Hrvatska pravoslavna Crkva, Sabrana djela, sv. V., str. 51. – 54.) da “pravoslavni Grk ima svoju grčku Crkvu, pravoslavni Rus ima svoju rusku, pravoslavni Srbljin ima svoju srbsku, a pravoslavni Hrvat – on nema svoje Crkve, nego mora u – srbsku!”
Nezavisna država Hrvatska
Propašću jugoslavenske države i uspostavom NDH prestaje nadležnost Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Naziv srpskopravoslavna vjera zamjenjuje se nazivom grčko-istočna vjera (Ministarska naredba od 18. srpnja 1941.), kao što se rabilo prije 1918.
Ante Pavelić je u govoru u Hrvatskom saboru, 28. veljače 1942., najavio osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve:»U pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti srpske pravoslavne crkve. (…) Ako crkvena organizacija nije internacionalna, ako je partikularna, onda može biti samo nacionalna hrvatska, onda može biti samo takva, kja u svome duhovnom životu vrši i uživa potpunu duhovnu slobodu, slobodu savjesti, ali u svim drugim stvarima mora biti pod nadzorom hrvatske države i njezinih oblasti.« (cit. u: Matković, str. 115./116.)
Poglavnikovom odredbom usvojen Ustav Hrvatske pravoslavne crkve stupio je na snagu 6. lipnja 1942. Zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi objavljene su u Narodnim novinama br 77. od 7. travnja 1942.
Na čelo Hrvatske pravoslavne crkve postavljen je bivši mitropolit Novomoskovski Germogen (1861. – 1945.), emigrant iz SSSR-a (arhiepiskop Gregorij Ivanovič Maksimov, redovničkoga imena Germogen). Mitropolit Germogen ustoličen je 7. lipnja 1942. godine u pravoslavnoj Crkvi Svetog Preobraženja u Zagrebu. On je bio metropolit zagrebački i cijele Hrvatske.
Uz Zagrebačku metropoliju osnovane su: brodska, sarajevska i petrovačka eparhija. Razmještaj svećenika bio je isključivo u nadležnosti Hrvatske pravoslavne crkve. Tada se počeo tiskati Pravoslavni kalendar i knjižice molitava u kojima nije bilo političkih tekstova.
Vrijedni crkveni predmeti (ikone, ikonostasi) i namještaj iz oštećenih ili porušenih pravoslavnih crkava sklonjeni su, zaštićeni i sačuvani u Muzeju za umjetnost i obrt (skrblju njegova osoblja).
Pomak u vjerskoj toleranciji u NDH razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH bili su uvršteni i pravoslavni blagdani.
Hrvatska pravoslavna crkva:
- HPC je samosvojna (autokefalna) i jedina, za nju ne vrijede dogmatska i kanonska načela SPC-a.
- Grb HPC-a je 25 naizmjeničnih bijelih i crvenih pačetvorinskih polja u pet redova, a početno je bijelo polje. U sredini poluštita je križ modre boje.
- Zastava je crveno-bijelo-plava trobojnica (vodoravne pruge) s jednokrakim zlatnim križem na bijelom dijelu.
- Službeni jezik je hrvatski, a slova su hrvatska.
Nakon poraza NDH
Komunistička vlast je nakon poraza NDH raspustila HPC te vratila jurisdikciju Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj što je bilo protupravno. Metropolita Germogena (osobu u 84. godini života) i najveći broj svećenika komunističke vlasti su ubile! Dana 30. lipnja 1945. streljani su i obješeni dužnosnici Hrvatske pravoslavne crkve: arhiepiskop Germogen (84 godine), episkop Spiridom (43 godine ), svećenici o. Serafim Kupčevski(51 god.), o. Joco Cvijanović (57 g.), o. Aleksej Borisov (51 g.), o. Dimitrije Mrihin (47 g.) i mnogi drugi.
Arhijerejski sinod Ruske istino-pravoslavne Crkve je na konferenciji i zasjedanju u Odesi u listopadu 2010. godine donio odluku o konačnom statusu – priznavanju mučenicima svih smaknutih Hrvatskih pravoslavnih svećenika na čelu s patrijarhom Germogenom. Primljeno je rješenje o upisu u Zbor Novomučenika i Ispovjedenika.
Tijekom Drugoga svjetskog rata ubijeno je 28 svećenika Hrvatske pravoslavne crkve. Većinom su ih pobili jugokomunisti.
„Braćo moja, Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu. Ako je to, na žalost, kod nas donekle uspjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje sebične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su našoj svetoj pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje narodno ime. A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: “Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni”? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere. A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu ito sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi. Samo naši dušmani šire klevetu, da nas naša braća katolici mrze rad toga, što smo pravoslavne vjere. Ja sam već blizu trideset godinah na čelu obćini od kojih petnaest tisućah dušah, sve samih katolikah, pa ipak nisam doživio ni jednog jedinog trenutka da mi je itko moje vjerske običaje povriedio, nego se dapače mogu ponositi, da sa svima živim u najdivnijem skladu i u najvećoj ljubavi. Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili. Nu, ja sam uvjeren da još i danas imade mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga otca sa ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se nekoć svi zvali, a bit će ih s vremenom još i više, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s našim vjerskim svetinjami, jer bi nam se inače moglo dogoditi, da ćemo biti izključeni i u tudji i u svom rodjenom narodu.” U Maksimiru, 18. listopada 1895., Marko Mileusnić, pravoslavni Hrvat.
Pokušaj obnova HPC-a
Hrvatska stranka prava prva je iznijela ideju obnove HPC-a. U svojim temeljnim načelima, vodstvo HSP-a 1991. je poduprlo osnivanje (obnovu) autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve.
Politika nove Hrvatske nije dopustila obnovu Hrvatske pravoslavne crkve.
Izvori: Hrvoje Matković, Hrvatski erhiepiskop Aleksandar, Ljiljana Dobrovšak, Tomislav Jonjić, Ivan Mužić
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
