TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA – Hrvatsko javno bilježništvo

Slika 1. Hrvatska javnobilježnička komora (Zoran Jelavić)

Javni bilježnik (notar) je javni službenik čija je glavna funkcija autentifikacija (ovjera) ugovora, akata i drugih dokumenata odgovarajućom potvrdom s notarskim pečatom. Javni bilježnik sastavlja zapisnike o pravnim radnjama koje je obavio ili kojima je nazočio notarski zapisnik te izdaje potvrde o činjenicama kojima je svjedočio – notarske potvrde; službeno ovjerava privatne isprave – legalizacija. Notari su u stvari paradržavni službenici, produžena ruka državne administacije i čuvari režima. Obavljaju poslove predviđene zakonom, poslove po nalogu suda ili drugih organa državne uprave.

 

Najstariji podaci o notarskoj službi na području današnje Hrvatske su podatci o notarskim aktivnostima na području Dalmacije, Istre i Primorja, a posebno za područje bivše Dubrovačke Republike. Postoji kontinuitet notarske službe od 11. stoljeća pa sve do 1941. godine kada je ova služba ukinuta. Povijest notarijata u srednjem vijeku za razdoblje od 11. do 15. stoljeća obradio je dr. Milan Šufflay u knjizi «Dalmatinska privatna listina»; tiskana je u Beču 1904. Godine; nakladnik je Carska akademija znanosti, na njemačkom jeziku.

U ostalom dijelu Banske Hrvatske i Slavonije funkciju notarske službe obavljali su crkveni kaptoli sve do godine 1848., odnosno 1855. kada stupa na snagu Austrijski bilježnički red koji važi za cijelo područje današnje Republike Hrvatske i od kada povijest notarijata postaje jedinstvena za cijelo područje Hrvatske.

Za vrijeme francuske vladavine na području Dalmacije vrijedio je Pravilnik o notarijatu od 20. studenoga 1807. (Carski pravilnik o notarijatu od 17. lipnja 1806.)

U Austriji se bilježništvo uređivalo pravilima sadržanim u Ustavu od 8. listopada 1512. Maksimilijana I., kasnije Pravilnikom o građanskom postupku od 1. svibnja 1781. koji je

bio štetan jer je bilježnikov rad postao suvišan. Takvi poslovi pali su u ruke varalica i nadripisara te se mnogo štete nanosilo strankama.

Slijedile su: Carska povelja od 19. listopada 1817., Dvorska odluku od 9. lipnja 1821.pa Bilježnički zakon od 29. rujna 1850.

U Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji notarsku djelatnost od srednjeg vijeka pa do uvođenja modernog notarijata obavljali su kaptoli. Obavljanje javne bilježničke djelatnosti dekretom je 1231. ozakonio kralj Andrija II. Kaptoli sjeverne, srednje, a kasnije i južne Hrvatske preuzeli su bilježničku djelatnost. Pred kaptolima u Hrvatskoj sklapali su se kupoprodajni ugovori, provodila mirenja, kupoprodaje, darovanja, zalagali se, otuđivali posjedi i zemlje. U arhivima kaptola čuvale su se isprave o kupljenim ili prodanim, darovanim ili naslijeđenim, založenim ili otuđenim posjedima. Ako je koja stranka zatražila da joj se izda ovjereni prijepis, kaptol je to mogao učiniti na osnovi čuvanog izvornika. Kaptolske su isprave sastavljali kanonici lektori, odnosno pod njihovim nadzorom kaptolski pisari, tj. notari, a ovjeravao ih kustos kaptolskim pečatom. Time su naši kaptoli, uz pojedine samostane, postali i javnim arhivima. Takvu su praksu obavljali i poslije 1526., a neki čak i do 1868. godine. Kaptolska kancelarija je već u 13. stoljeću bila uglavnom formirana s pisarima i kanonicima magistrima, s lektorom na čelu. Od tada Zagrebački kaptol i njegovi kanonici neprestano obavljaju javnu djelatnost kao vjerodostojno mjesto sve do 1855. godine kad je tu ulogu preuzeo javni notarijat.

U Zagrebu se krajem 14. stoljeća javlja vjerojatno prvi javni notar Karlo Petrucije de Fulgineo, koji 11. veljače 1397. piše ispravu u kojoj svjedoči o ekskomunikaciji građana Griča. Isprave koje su oni sastavili, sadrže, uz notarov znak, i pečat Kaptola kao vjerodostojnog mjesta.

Što je predstavljao notarijat u Dalmaciji, to su bila loca credibilia u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, a najopsežniju javnu djelatnost obavljao je Zagrebački kaptol. Sve svoje isprave Zagrebački je kaptol tijekom srednjega vijeka ovjeravao s tri različita pečata. Kaptolski pečati obrađeni su u knjizi «Hrvatska crkvena srednjovjekovna sfragistika» dr. Ante Gulina, izdana 1998.

Nakon revolucije godine 1848. u zemljama Austro-Ugarske monarhije izvršena je centralizacija državne vlasti te je važenje austrijskih zakona prošireno i na Hrvatsku,  kao na primjer Opći građanski zakonik 1852., Kazneni zakon 1852., Zakon o građanskom sudskom postupniku 1853. Time je uglavnom izvršen prijelaz s feudalnoga pravnog sustava na moderno građansko zakonodavstvo, a između ostalih zakona i važenje bilježničkog zakona.

Javno bilježništvo u Austro-Ugarskoj Monarhiji ponovno je uvedeno Carskom poveljom od 29. rujna 1850. U Hrvatskoj i Slavoniji vrijedio je Zakon od 25. svibnja 1855. br. 94. i Povelja od 7. veljače 1858. Pravilnikom od 1871. javni bilježnici su postali sudski povjerenici. Navedeni zakoni o bilježničkoj službi bili su na snazi do propasti Monarhije, 1918. godine.

Za vrijeme Kreljevine Srba, Hrvata i Slovenaca vrijedili su austrijski zakoni uz izmjene i dopune. Novi Zakon o javnom bilježništvu donesen je 11. rujna 1930.

Osnivanjem Banovine Hrvatske 1939. godine, zakonodavnu vlast imao je Hrvatski sabor, a upravnu ban. Promjena koja je važna za bilježništvo odnosi se na to da je u tom razdoblju bilježnike imenovao ban Banovine Hrvatske.

Stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske donesena je Zakonska odredba o ukidanju javnih bilježnika od 18. travnja 1941., NN br. 21 /1941.

Suvremeno bilježništvo u Hrvatskoj uvedeno je Zakonom o javnom bilježništvu od 29. srpnja 1993. Prema tom zakonu, javno bilježnička služba sastoji se u “službenom sastavljanju i izdavanju javnih isprava o pravnim poslovima, izjavama i činjenicama na kojima se utemeljuju prava, u službenom ovjeravanju privatnih isprava, u primanju na čuvanje isprava, zatim novca i predmeta od vrijednosti radi njihove predaje drugim osobama ili nadležnim tijelima te u obavljanju, po nalogu sudova ili drugih javnih tijela, postupaka određenih zakonom” te obavljanje drugih poslova predviđenih zakonom.

 Izvor: Mirela Krešić, Zoran Jelavić, Narodne novine

 Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Komentari