HRVATSKA BAŠTINA – Istarsko dvoglasno pjevanje
Slika 1. Instrument s kojim se prati pjevanje (MJ)
Istarsko dvoglasno pjevanje i sviranje po istarskoj ljestvici upisano je 2009. na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi. Istarska glazbena ljestvica sastoji se od 6 tonova koji se nižu izmjenjivanjem polustupnjeva i cijelih stupnjeva.
„Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja kompleksan je stil folklorne glazbe kojeg nalazimo i van područja Istre i Hrvatskog primorja, no, upravo na tom području on živi najkompaktnije. U svojoj osnovi dvoglasje se zasniva na netemperiranim tonskim odnosima te karakterističnoj boji tona koji se kod vokalne glazbe postiže snažnim pjevanjem djelomice kroz nos.
Često tijekom izvođenja u obje dionice dolazi do improvizacije i varijacije, no, unisono završeci ili završeci u oktavi ostaju strogo pravilo (ovu karakteristiku možemo svakako uočiti i kod stila bugarenje bez obzira što se donja dionica dodatno spusti za sekundu ili malu tercu).
Većina tonskih nizova sastavljena je od četiri do šest tonova. Metroritamska, formalna struktura i struktura teksta kreću se od jednostavnih do vrlo složenih obrazaca, a specifičan je odnos glazbe i teksta.“ (Ministarstvo kulture RH)
Ova tradicija je još uvijek živa i dio je svakodnevnoga života Istre i Hrvatskog primorja te se često izvodi na svadbama, javnim i obiteljskim okupljanima i vjerskim službama. Tako postoji oko stotinjak izvrsnih pjevača i desetine izrađivača instrumenata koji su ovu tradiciju baštinili od svojih predaka. Danas su većinom povezani u amaterska folklorna društva, raširena u cijelom području gdje se izvodi.
Izvodi se u Istri, na Kvarneru (na kopnu i na Kvarnerskim otocima)
Prvi ga je opisao Ivan Matetić Ronjgov 1925. godine u svojim djelima: O istarskoj ljestvici, O bilježenju istarskih popijevki i Još o bilježenju istarskih popijevki.
„Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog promorja kompleksan je sti folklorne glazbe koja se temelji na dvoglasju netemperiranih tonskih odnosa te karakterističnoj boji tona koji se kod vokalne glazbe postiže snažnim pjevanjem djelomice kroz nos. Neobični intervalski razmaci unutar ljestvice rezultiraju neobičnim intervalima u dvoglasju, bliskima terci ili seksti. Osnovni oblik ljestvice ima okvir čistoga intervala kvinte, a oblik ljestvice koji se koristi u Puli i okolici ima okvir male sekste.
Često tijekom izvođenja u obje dionice dolazi do improvizacije i varijacije, no, unisono završeci ili završeci u oktavi ostaju strogo pravilo (ovu karakteristiku možemo svakako uočiti i kod stila bugarenje bez obzira što se donja dionica dodatno spusti za sekundu ili malu tercu). Metroritamska, formalna struktura i struktura teksta kreću se od jednostavnih do vrlo složenih obrazaca, a specifičan je odnos glazbe i teksta.“
Tipični instrumenti koji prate ovo pjevanje su: sopile, gajde, flauta, frula i tambura. Ima više stilova pjevanja (u kanatu, u tarankanju).
Izvori: Ministarstvo kulture RH, službene stranice UNESCO-a
Mi Hrvati od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
