HRVATSKA BAŠTINA – Tin Ujević
Slika 1. Spomenik Tinu Ujeviću u Imotskom (MJ)
Augustin Josip Ujević 1891. – 1955.), hrvatski književnik, pjesnik, prevoditelj
dolazi na studij književnosti u Zagreb 1909. godine i objavljuje svoj prvi sonet “Za novim vidicima” u časopisu “Mlada Hrvatska”. Kretao se u književnom krugu okupljenom oko Antuna Gustava Matoša s kojim se 1911. godine razišao. Ujević je s Matošem vodio oštre polemike sve do Matoševe smrti. Preko Matoša otkrio je Baudelairea, osnivača modernoga europskog pjesništva pa je zapisao: “Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević.” Baudelaire nije njegov uzor, on je njegov dvojnik. Također je otkrio A. Rimbauda, P. Verlainea i druge.
Bio je naklonjen pravaškoj ideji samostalne Hrvatske, protivnik austrijske vlasti pa je tri puta bio zatvoren te prognan na 10 godina iz Austro-Ugarske Monarhije. Godine 1913. odlazi u Pariz gdje ostaje do 1919.
Iz Pariza je slao svoje pjesme i članke u hrvatske časopise. Godine 1914. deset Ujevićevih pjesma uvršteno je u antologiju Hrvatska mlada lirika. Među mnogobrojnim političkim dopisima ističe se pomirljiv oproštajni članak Em smo Horvati u povodu Matoševe smrti. Poznato je da je pristupio Legiji stranaca iako je službeno bio student na Sorboni. U Parizu je bio za radikalne revolucionarne metode, ali je taj stav promijenio pa je zastupao liberalizam i socijalizam. Zastupao je ideju jugoslavenskog integralizma, ujedinjenje Hrvatske i Srbije. Nakon izbijanja rata priključio se političkim krugovima oko Jugoslavenskog odbora, ali je 1917. suradnja prekinuta, a Ujević ostao bez materijalnih sredstava i do 1919. živio u teškoj oskudici. Razočaran prihvaća istočnjački svjetonazor i postaje budist. Izigran i prevaren odriče se politike i sređenog građanskog života pa postaje boem i neženja. Od 1921. potpisivao se isključivo skraćenim oblikom imena („Tin“).
Slika 2. Potpis Tina Ujervića
Nakon povratka iz Pariza nakratko se zadržao u Zagrebu, odakle je otišao u Beograd, gdje je, s kraćim prekidima, ostao sve do 1929. i potpuno se integrirao u tamošnje književne i kulturne krugove. Tamo je objavio i svoje prve zbirke “Lelek sebra” (1920.) i “Kolajna” (1926.), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisana tijekom rata u Parizu kao jedinstvena zbirka. Samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavicom.U pismu Krklecu napisao je: „ S.B.C., kojemu to ne odobravam nikako, i oštro prosvjedujem, jer nisam htio da ništa izdajem na tzv. srpskoj ćirilici…“
Iz Beograda odlazi u Sarajevo gdje živi od 1930. do 1937. godine. Tamo je objavio još dvije zbirke pjesama “Auto na korzu” i “Ojađeno zvono”. Period od 1937. do 1940. godine proveo je u Splitu, a od 1940. živi u Zagrebu do svoje smrti (12. studenoga 1955.). Godine 1938. objavljene su zbirke “Skalpel kaosa” i “Ljudi na vratima gostionice” (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb).
Prvo stalno zaposlenje dobio je u vrijeme NDH, u svojim pedesetim godinama. Zbog toga je nakon dolaska komunista na vlast imao zabranu javnoga djelovanja u trajanju od 5 godina. Preživljavao je prevodeći anonimno. Nekoliko godina prije smrti doživio je tihu rehabilitaciju; godine 1950. objavljena mu je zbirka “Rukovet” zahvaljujući zauzimanju književnika Jure Kaštelana te lirska zbirka “Žedan kamen na studencu” (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1954.). Nakon smrti, u Zagrebu, u vremenu od 1963. do 1967. godine izlaze mu “Sabrana djela”, 17 svezaka sabranih djela. Nakon smrti objavljeno je više knjiga o Tinu Ujeviću, snimljen je i TV film autora Mate Ganze (“Sjećanje na Tina”).
Objavio je pet lirskih zbirki, a velik broj pjesama ostao je do pojave Sabranih djela (1963. – 67.) neobjavljen ili razasut po zbornicima, časopisima i dnevnom tisku, a nekoliko ciklusa pjesama u prozi ostalo je izvan zbirki.
Uz dvije knjige ukoričenih eseja napisao je velik broj kraćih tekstova na razmeđu publicistike, autobiografske proze i književne kritike. U nekoliko tekstova (Ispit savjesti, Mrsko ja, Fragmenat), slično kao i u svojim simultanističkim pjesmama, problematizira koncepciju jastva kao homogena subjekta.
Slika 3. Tin Ujević
U mladosti stečenu erudiciju širio je ustrajnim interesom za istočnjačku, ponajviše indijsku filozofiju, koju je smatrao nadopunom zapadnjačkom racionalizmu i scijentizmu pa je mnoge članke posvetio alternativnim smjerovima religiozne duhovnosti.
U književnokritičkim spisima najviše je pozornosti posvetio francuskoj književnosti od Baudelairea do avangarde. Zbog egzistencijalnih potreba bavio se intenzivno i prevođenjem: prevodio je pjesnike koji su ostavili značajan trag u njegovoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud, É. Verhaeren, W. Whitman), veći broj pjesama iz talijanske i kineske lirike, a okušao se i u nekoliko proznih prijevoda (M. Proust, J. Conrad, F. Schlegel).
Moderni intelektualac i erudita ostao je dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima, a istodobno različit od svih. O Ujeviću su pisali studije Ante Stamać, Vlatko Pavletić i Dubravko Jelčić. Opće je mišljenje da je, premda kvalitativno neujednačen, njegov poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s M. Krležom dijeli položaj na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona.
Ujević je u pjesmama ostvario snažne akcente osobne tragike (Svakidašnja jadikovka), izrazio duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi (u “Kolajni”), ispjevao himničke psalmodije radu i ljudskom bratstvu (Pobratimstvo lica u svemiru; Čin sputanih ruku), skladao složene filozofske refleksivne orkestracije (Riđokosi Mesije), razvijao simbolične vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama (Visoki jablani), zanosio se raskošnom ditirambičnošću (Svetkovina ruža) i predavao zreloj, mudroj staračkoj skrušenosti.
Izvadak iz pjesme Visoki jablani:
„…Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana…“
Tinove pjesničke proze objavilo je Društvo hrvatskih književnika 2000 godine kao posebnu knjigu, „Pjesme u prozi“.
Slika 4. Tin Ujević
Tin Ujević bio je veliki erudita, prevodio je s deset jezika, iza sebe je ostavio veliki opus (17 svezaka), a mnogi rukopisi su trajno izgubljeni (zbog čestih seoba). Za života Tin Ujević nije dobio niti jednu književnu nagradu! Utemeljena je pjesnička nagrada „Tin Ujević“, a u rodnom Vrgorcu se održava manifestacija „S Tinom u Vrgorcu“. Tinu Ujeviću u čast podignuti su spomenici u Imotskom, Vrgorcu, Makarskoj, Krivodolu i Zagrebu.
Živio je život boema i buntovnika; živio je od svog književnoga i prevodilačkog rada.
Izvori: Hrvatski državni arhiv, (literatura: Anđelka Stipčević-Despotović, Bartulica Milostislav), povijest.hr, enciklopedija.hr, lektira.hr, Tin Ujević: Nostalgija svjetlosti (izabrane pjesme)
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
