HRVATSKA BAŠTINA – Starogradsko polje na Hvaru
Slika 1. Starogradsko polje (foto: Ivo Biočina)
Starogradsko polje je 2008. godine uvršteno na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine zajedno sa starom gradskom jezgrom Staroga Grada. Starogradsko polje je najbolje očuvan antički katastar na Sredozemlju te bogato arheološko nalazište (njih 120). Polje je smješteno između Staroga Grada i Vrboske, dugačko je 6 km i široko 2 km (u prosjeku). Ukupna površina Starogradskog polja je 1376 hektara. Jedini površinski izvor vode, lokva Dračevica, nalazi se uz sjeverni rub polja i karakteristično za njega je da nikada ne presušuje.
Prvi spomen Starogradskog polja je iz 1331. godine u Hvarskom statutu. Taj dokument detaljno opisuje granice polja i stare putove te zidove. Podjela polja je antičko-grčka.
Nastanak polja
Grčki kolonisti došli su na Hvar u 4. stoljeću prije nove ere. Kolonizacijom je nastao grad Faros. Kolonisti su po grčkom uzoru, a uz grad je bilo i poljoprivredno zemljište, podijelili zemljište u obljižnem polju. Svaki kolonist imao je pravo na jednako veliku parcelu kvalitetne zemlje. Njihova podjela zemljišta dala je trajni pečat Starogradskom polju. Zahvaljujući putevima i suhozidima koji su nastajali na pravcima grčke podjele zemljišta, do danas je ostala sačuvana faorska hora (naziv za teritorij koji je bio pod upravom grčkog grada).
Arheološka baština
Mnoštvo arheoloških nalazišta, njih 120, svrstava Starogradsko polje u jedno od značajnih arheoloških nalazišta u Hrvatskoj. Tijekom 1. stoljeća, kada na područje Staroga Grada dolaze Rimljani, parcele se dijele na manje dijelove, a na mnogima od njih grade se specifične rimske ville rustice. Upravo iz toga vremena potječe najviše nalazišta. Pored arheološke, Starogradsko polje obiluje i graditeljskom baštinom. Uz brojne putove i suhozide karakteristične su male kućice od kamene, ali i brojne poljske kapelice i crkvice. Najstarije od njih su crkva sv. Kuzme i Damjana i sv. Jelene iz 15. stoljeća. Da bi se vidjela parcelacija, treba otići na obližnji brežuljak (sa sjeverne strane) jer se ne dobiva dojam percelacije kada se posjetitelj nalazi u polju.
Polje se tijekom povijesti različito nazivalo, ovisno o gospodarima: Grci su ga zvali Hora Faru (Xορα Φαρου), Rimljani Ager Pharensis, dok se u srednjem vijeku nazivalo Campus Sancti Stephani (Polje sv. Stjepana), danas Starogradsko polje.
Polje je podijeljeno na pravokutne parcele 1 x 5 stadija (oko 180 x 900 m) omeđene suhozidima, a poljem su prošli glavni putovi koji ga pravilno presijecaju uzduž i poprijeko.
Danas je poznata točka u polju na raskrižju putova iz koje je grčki mjernik započeo ovaj graditeljski pothvat – omfalos, pupak Polja. Na pripadajućem prostranom polju sačuvana je antička podjela poljoprivrednoga zemljišta u 75 parcela (tzv. hora).
U Polju su nađeni ostatci nekoliko desetaka villa rustica. Tijekom duge rimske vladavine, polje je bilo uređeni sustav veleposjeda s brojnim bogatim gospodarskim imanjima. U srednjem vijeku, Hvarski Statut iz 1331. navodi stare putove (via antiqua) kroz Polje Sv. Stjepana. Ti su putovi ostali u uporabi zbog neprekinute obrade zemlje. Od srednjeg vijeka traje usitnjavanje posjeda pa sve današnje manje kamene međe unutar velikih antičkih parcela stoje kao svjedočanstvo promjena kroz stoljeća. Statut bilježi i vlasnike vinograda slavenskog podrijetla, dokaz da su Slaveni u potpunosti preuzeli rimsku Fariju, što Hvar čini zaista hrvatskim otokom u srednjem vijeku.
Slika 2. Starigrad (MJ)
Prvi spomen podjele zemljišta u zaleđu Staroga Grada donosi Šime Ljubić 1860. godine, a kasnije o podjeli pišu i drugi znanstvenici, smatrajući da se radilo o rimskoj podjeli zemljišta – centurijaciji, odnosno da je polje funkcioniralo kao Ager Pharensis. Tek se 1957. godine prvi put razmatra činjenica da parcele u Starogradskom polju ne odgovaraju veličinama rimskih parcela iz drugih poznatih centurijacija. Promjene u znanstvenom razmišljanju ovoga prostora nastupaju početkom 1980-ih kada započinje serija međunarodnih projekata koja je trajala do 2008. godine. Ti su projekti nedvojbeno pokazali da se u Starogradskom polju nalazi najbolje sačuvana antička grčka podjela zemljišta. Dali su veliki doprinos uvrštavanju Starogradskog polja na UNESCO-ov popis svjetske baštine.
Pravi povijesni značaj Starogradskog polja prepoznaje se tek 1993. godine kada se stavlja pod zaštitu kao zaštićena arheološka zona, a tek 2008. UNESCO ga stavlja na svoj popis svjetske baštine.
Grčki Faros danas je prekriven tragovima tisućljetnog života na istom prostoru. Brojni nalazi novca i keramike, domaće i uvozne, svjedoče o gradu koji je imao vlastitu kovnicu novca, keramičku proizvodnju i razvijenu trgovinu. Samo na jednom malom dijelu današnjega Staroga Grada vidljivi su ostaci bedema, ulica i kuća Farosa. Obrađeno kamenje grčkih bedema koristilo se stoljećima za gradnju kuća, crkava i zvonika.
U rimskom razdoblju događaju se promjene u polju. Grčke parcele dijele se na manje jedinice te se grade brojne gospodarske i ladanjske vile. Polje se tada naziva Ager Pharensis. Rimska Faria nasljeđuje grčki Faros, a grčke se kuće adaptiraju po rimskoj modi. Do danas su sačuvani ostatci mozaika i fresaka kojima su se ukrašavali javni i privatni prostori. Najupečatljiviji trag ranokršćanske Farije je dvojna bazilika Sv. Ivana i Sv. Marije, s krstioničkim sklopom i mozaicima. Crkva Sv. Ivana, sa srednjovjekovnim pregradnjama, i danas je živi dio ovoga sklopa.
U ranom srednjem vijeku u Starome Gradu osniva se prva otočna biskupija Sv. Stjepana. Po patronu biskupije i cijelo polje nosi naziv Campus Sancti Stephani, odnosno Polje Sv. Stjepana. Antičko ime Faros i Farija slavenizira se u Huarra. Nakon što je otok pao pod vlast Mletačke Republike, sjedište biskupije seli se u novoosnovani grad, današnji Hvar. Preseljenjem biskupije seli se i ime, a staro sjedište postaje Stari Hvar odnosno Stari Grad.
Renesansni Stari Grad mjesto je ladanja otočnog plemstva. Najpoznatiji od njih, pjesnik Petar Hektorović, na rubu antičkoga grada podiže svoj Tvrdalj, jedinstveni sklop s ribnjakom, golubinjakom i perivojem u središtu. Humanistička misao i najranija hrvatska književnost rađa se na ovom otoku. Vinogradi u Starogradskom polju, posjedi plemića, donosili su dovoljno prihoda koji su omogućili materijalni i duhovni procvat otoka.
Izvori: unesco.org., Sanja Buble, Marin Zaninović, Sara Popović, Aldo Čavić
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
