TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Imati na pameti ”što je Božje”

  • Written by:

(22. nedjelja kroz godinu A)

Život po vjeri, život s Bogom, nije nimalo jednostavan niti lagodan. To ni u kom slučaju nije sklanjanje pred izazovima života u nekakve duhovne zavjetrine, u stanja prividnog smirenja, utjehe i dobrog osjećanja.

Postići takvo stanje duhovne idile, u kojem neće biti izazova žrtve, hrvanja s Bogom i sa svojim nutarnjim nagnućima, gotovo je nemoguće. Ona se mogu dogoditi tek povremeno, više kao potvrda čovjeku da je na pravom putu i poticaj da na njemu ustraje. Možemo ih usporediti s ugodnim predasima na napornom putovanju, kada doživljavamo opravdanost svakog našeg truda. U konačnici potpuni mir i radost, potpuno blaženstvo, to nas čeka nas na kraju našeg životnog puta.

Život s Bogom je prava avantura u kojoj zna biti puno više bura i nevera nego li bonaca i mirnih luka. Život je to gotovo sudbinski obilježen sukobima u samom sebi i u odnosima prema svijetu oko sebe, ispunjen nemirima i napetostima, praćen oprečnim raspoloženjima, život koji stalno traži preispitivanje sebe i svojih stavova, samoprijegor, odricanje, patnju, neprestano umiranje i oživljavanje… To je odnos saveza koji traži neprestano opredjeljivanje i obračunavanje sa svim onim što u sebi i oko sebe primjećujemo kao zapreku da se taj savez djelatno ostvari. Život s Bogom je trajna korizma, hod kroz pustinju prema ”zemlji Božjih obećanja”, s ciljem da prepoznamo i odbacimo napastovanja sotone, koji nas na vrlo lukave načine nastoji odvratiti od puta obraćenja te sebičnost i samovolju podmetnuti pod služenje Bogu. Konačno to je trajno uzimanje svoga križa i nasljedovanje Gospodina na njegovom križnom putu. U svemu tome je presudno najdublje uvjerenje, spasonosna spoznaja, da je to put, štoviše jedini put, koji vodi dalje od križnog puta i Golgote, dalje od smrti, koji vodi u vječni život.

Prorok Jeremija je krajnje iskreno opisao svoje nutarnje borbe i raspoloženja.

Proročki život bio mu je iznimno težak, pun osporavanja i progona. Osjeća da ga je Jahve zaveo i da se dao zavesti, da ga je prisilio na proročki poziv. Riječ Jahvina postala mu je na ruglo i podsmjeh. Odlučuje odustati od proročke službe. Ne može više sve to izdržati. A onda u sebi osjeti sasvim drugačije raspoloženje, neodoljivost poziva i snažan poticaj da ustraje. Služenje Bogu mu se kao oganj zaprelo u kosti te jednostavno ne može drugačije.

Petar Isusa, odmah nakon što ga je priznao Mesijom i Sinom Božjim, i nakon što im je Isus navijestio svoju muku i smrt, odvraća od toga. Isus ga vrlo oštro prekorava. Naziva ga pri tome sotonom!? Razlog? Jer mu nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko. Isus zatim poziva učenike da se odreknu samoga sebe, da uzmu svoj križ i da idu za njim. Što znači odreći se samoga sebe? Kako izgubiti svoj život da bi ga se našlo? Zašto je Isus ovako grub prema Petru? Zašto ga naziva sotonom? Što je to što je Božje i što je Isusu na pameti, za razliku od onoga što je ljudsko i što je Petru na pameti?

Ova zgoda između Isusa i Petra podsjeća nas na Isusovu kušnju u pustinji. Na različite načine Isus je ista zavođenja sotone iz pustinje doživljavao u svom javnom djelovanju. Podsjetimo se kušnja. Apostol Ivan ih definira kao požudu tijela, požudu očiju i oholost života. Možemo ih i ovako izreći: sebičnost, častohleplje i lakomislenost ili umišljenost. Ili: htjeti kruha bez motike, vlast bez morala i odgovornosti, uspjeh i zadovoljstvo pod svaku cijenu…

Isus je sotonskim kušnjama bio stalno izložen. Sotona ga nije puštao na miru. Progovarao je na različite načine i kroz usta različitih ljudi. Nakon umnažanja kruha, htjeli su ga za kralja. Nazarećani od njega očekuju čudesa. Mnogi, a među njima i njegovi učenici, očekuju zemaljsko kraljevstvo moći, slave i bogatstva.

Apostoli se na putu u Jeruzalem međusobno prepiru tko će biti njemu s desna i s lijeva u njegovu kraljevstvu. Herod je očekivao od njega vidjeti čudo. Farizeji i pismoznanci traže znakove te ga hoće uhvatiti u riječi kada im se ne sviđa što govori. Gomila ga zajedno s lijevim razbojnikom izaziva da siđe s križa, ako je Sin Božji… Ljudi upravo poput sotone hoće Isusa podložiti sebi. On je trebao biti mesija, čudotvorac kakvog oni žele. Na različite načine su ga htjeli posvojiti, sebi podčiniti, odvratiti od puta križa kojim Bog čovjeka hoće otkupiti. Umjesto da prepozna i prihvati ono uzdignuće kojim Bog, postavši nam u svemu jednak osim u grijehu, nas podložnike grijeha oslobađa od vječne smrti, čovjek prizemljuje Boga pretvarajući ga u sredstvo kojim on hoće postići neka svoja lažna i privremena oslobođenja i uzdignuća. U sve to uklapa se Petar kada odgovara Isusa od muke.

Sve te napasti Isus je odbio u pustinji. Sve ih jasno prepoznaje u javnom djelovanju, u ljudima oko sebe i u izazovima s kojim se suočava, te svima odlučno odolijeva i nastavlja ići svojim putem. U smrtnoj agoniji, u Maslinskom vrtu, još jedanput se s njima se suočio i još jedanput dubokom poslušnošću Ocu ih odbio.

Sotonska je zamka, u koju čovjek često upada, tražiti boga kojeg ću sebi prilagođavati, pokušati od njega načiniti duha iz boce koji će biti moj sluga, ispunjavati moje želje, podrediti se mojim planovima, vizijama ili prohtjevima. Sotonski je misliti da sam pametniji od Sina Božjeg i htjeti sebi prilagoditi put spasenja. Gledajući razvoj događaja oko Isusa otkrivamo za nas vjernike najdramatičniju istinu: Isusa nisu osudili ateisti, odnosno ljudi koji su se držali bezvjercima, niti pogani koji nisu upoznali pravoga Boga, nego su ga osudili oni koji su se držali uzor vjernicima (!?), oni koji su vjerovali u Boga, koji su poznavali Pisma, ispunjavali zakone i iščekivali spasenje. Osudili su ga jer nisu htjeli prihvatiti onaj mesijanizam koji im je Isus nudio, nego su tvrdokorno odbijali obraćenje i ustrajavali na svojim viđenjima spasenja.

Odreći se samoga sebe znači prihvatiti da moja pamet nije najveća, da moja volja nije najispravnija, da moja ljubav nije najčišća, da moje želje nisu potpuno oslobođene sebičnosti, da moja vjera uvijek iznova treba rasti i sazrijevati… Odreći se sebe znači odreći se svojih krivih slika o Bogu i polovičnih stavova vjere, dopustiti njemu da mi on sam govori o sebi, o svojoj ljubavi, o načinu na koji me želi otkupiti… To znači prihvatiti da me Bog neizmjerno voli i onda kada me zove na križ vjerujući da je to za moje dobro, za moje spasenje. Odreći se sebe znači svoje pouzdanje staviti u Boga, svoju volju podrediti njegovoj, svoju oholost zamijeniti poniznošću… Odreći se sebe znači imati na pameti što je Božje, a ne Bogu nametati što je ljudsko, odnosno što je moje.

Danas kod ljudi nije toliko prisutna nevjera kao potpuno nijekanje Božje opstojnosti. Ateisti su rijetki. Ljudi se gotovo olako izjašnjavaju kao religiozni, kao vjernici. Ali Boga ne prihvaćaju u potpunosti. Zapravo ga podređuju sebi, svojim mentalnim dosezima, željama i zamislima, svojoj komotnosti. Postalo je gotovo popularno stvarati nekakvu vlastitu religioznost i prilagoditi je onom ljudskom u sebi, svojoj grješnoj neobrativosti. Takav je odnos i prema Isusu: priznaje ga se, ali ne kao Spasitelja i njegov put kao put u život. Uvijek iznova se potežu svakojake teorije koje ga predočavaju kao zanimljivu povijesnu ličnost, vjerskog preporoditelja, povijesnu osobu koju je Crkva iskoristila da lakše vlada ljudima i sl., a niječe mu se božanstvo. Danas su za nas posebno izazovna dramatična previranja unutar Crkve gdje postoje vrlo jaka stremljenja da se razvodni evanđeoska istina o čovjeku, ljudskoj spolnosti, braku i obitelji. Opravdava se to tobožnjim bezuvjetnim milosrđem prema svakom čovjeku a u pozadini je najobičnije popuštanje ljudskoj grješnosti i neobrativosti, koja potpuno zanemaruje božansku Objavu da nas Božje milosrđe u istini oslobađa. Nikako u laži i zabludi, kolikogod je netko prikazivao neodoljivo lijepim i slatkastim riječima.

Današnji čovjek traži boga po vlastitoj mjeri. U tom smislu lako je shvatiti vrlo čudno miješanje kršćanske duhovnosti s različitim religijskim elementima iz drugih religijskih sustava ili iz nekih suvremenih ezoterijskih učenja. Zanimljivo je koliko tu kao kriterij umjesto potrebne smislenosti nastupa nekakav ”dobar osjećaj”, ”ono što me ispunja”, pa makar bilo proturječno i kratkoročno. U ovoj našoj instant i fast food kulturi očito je na području vjere uzela maha odgovarajuća instant i fast food duhovnost. Bitno je da djeluje brzo, da je lako dostupna i da ne košta puno. Na toj ljudskoj lakomislenosti mnogi jako dobro zarađuju!? Teško se oteti dojmu da su na ovoj liniji i pojedine pojave koje se guraju pod plaštem Crkve i crkvenosti, a u stvari se radi o nečemu čemu je više cilj ”što je ljudsko” (popularnost, novac, moć…), a Bog i ono ”što je Božje” više su, izgleda, paravani i izlike koje se vješto iskorištava.

Polovično prihvaćanje Boga, njegovo svođenje na ljudske mjere, očito je danas vrlo uspješno djelo sotone. On iz ljudske pameti vrlo vješto izbacuje ”što je Božje” i uvjerava čovjeka da je njegova volja, njegovo viđenje stvarnosti, njegovi osjećaji i želje, glavno mjerilo kojemu se i sam Bog treba podložiti. Zato je važno da zauzmemo onaj stav na koji sv. Pavao poziva u poslanici Rimljanima. To je stav duhovnog bogoslužja, stav da se ne suobličujemo ovome svijetu, nego sa spremnošću na žrtvu da se preobrazujemo obnavljanjem svoje pameti kako bismo mogli razabrati što je volja Božja, što je dobro, Bogu milo, savršeno.

Don Marinko Mlakić

Komentari