Prof. SILVANA DRAGUN: Poziv na socijalnu distancu ne znači poziv na distanciranje od istine

Nedjelja, 6 prosinac 2020 21:47
Written by: milanN

S portala www.glas.slavonije.hr, prenosimo intervju s prof. Silvanom Dragun

U intervjuu prije godinu i pol dana sa prof. Silvanom Dragun, stručnjakinjom za filozofiju kulture, kazališnom i filmskom producenticom i spisateljicom iz Splita, koronakriza još je bila neko daleko stanje o kojem nitko nije razmišljao. U međuvremenu, pandemija se proširila svijetom i danas je situacija vrlo ozbiljna i u Hrvatskoj.

Ukupno uzevši, koliko se promijenila percepcija stvarnosti u ovoj koronakrizi koju su krstili terminom “nova normalnost”?

– Pandemija koronavirusa zahvatila je sve pore ljudske egzistencije kao nijedan virus prije toga. Čovječanstvo se iznenada susrelo s jednom novom ugrozom. Sintagma ‘‘novo normalno‘‘ postaje zapravo ono što je nenormalno, ono što čovjeka vodi u izolaciju i dehumanizaciju. Svijet se nalazi u središtu globalnih biopolitičkih procesa s mnogo nepoznanica. Čovjek zahvaćen paničnim strahom spreman je žrtvovati vlastitu slobodu i integritet, ali i zdrav razum. A upravo je strah glavni okidač mehanizma koji dovodi do promjene percepcije stvarnosti, ali i promjene društvene paradigme koja se ogleda upravo u sintagmi ‘‘novo normalno‘‘.

EGOIZAM I SOLIDARNOST
U prošlom intervjuu također ste naglasili da “čovjek bježi od sebe plašeći se vlastite tišine”. Kako, međutim, pobjeći od sadašnjih zaglušujućih strahova, dok u medijima milijuni mrtvi postaju samo statistički podatak iz kojeg se generira senzacionalizam?

– Poziv na socijalnu distancu ne znači poziv na distancu od istine. Povlačenje u izolaciju prilika je da nađemo mikrooaze smisla, potaknemo kreativnost, riješimo se štetnih navika i poboljšamo međuljudske odnose kako bismo uspješno prebrodili tjeskobu. U situaciji kada građani nemaju dovoljno informacija o onome što se oko njih događa, strah od orvelovskog scenarija i vladavine ‘‘nevidljive ruke‘‘ postaju sve veći. Sumnju pobuđuju sve više i skupa cjepiva koja se masovno naručuju, a da nisu ispitane sve nuspojave za koje je potrebno proći određeno vremensko razdoblje. Nikad nisu trajale kraće faze ispitivanja nekog cjepiva kao ovih cjepiva protiv koronavirusa koji se pojavljuju na tržištu. Zato je velika odgovornost na Agenciji za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) koja je u suradnji sa svojim ekvivalentom na razini Europske unije dužna osigurati najneškodljivija i najučintovitija cjepiva. Ljude brine hoće li izbor cjepiva ovisiti o dostupnosti pojedinog cjepiva, i hoće li nuspojave biti štetnije od koronavirusa. Potrebno je pronaći optimalan omjer učinkovitosti i neškodljivosti te građanima omogućiti dostupnim što širi izbor cjepiva. Dakako, svugdje postoji prostor za manipulaciju, samo što su ovdje posljedice mnogo veće, jer se radi o mnogo unosnijem poslu. Narod ima pravo znati tko će snositi odgovornost za štetne posljedice cijepljenja. Zato je važna uloga medija da u izvještavanju ne budu jednostrani i površni u informiranju, nego više prostora daju novim znanstvenim spoznajama kako bi umirili građane koje posebno iritira da o modelima zdravstvene zaštite govore političari, a ne stručna javnost. Način upravljanja koronakrizom postavlja pred građane pitanje nije li ‘‘novo normalno‘‘ paravan za autokratsku vladavinu i biopolitičku kontrolu nad životom?

S tim u vezi, može li se zaključiti kako se korona “sjajno” uklopila u trendovsko društvo spektakla posljednjeg desetljeća 21. stoljeća? Drugim riječima, zašto je COVID-19 postao celebrity, da se tako izrazim, a što spominju i neki analitičari?

– Koronakriza mogla bi stvoriti novu vrstu kulture odbacivanja i dehumanizacije. I u ovoj krizi izići će na vidjelo čovjekove najgore osobine, kao i one najbolje. S jedne strane svjedočit ćemo radikalnom egoizmu i općoj ravnodušnosti prema socijalno ugroženim i bolesnim građanima, a s druge strane zadivljujućim primjerima solidarnosti i hrabrosti. Živimo u vremenu kada vijest nije koliko je ljudi umrlo od gladi u jednom danu, nego koliko ih se zarazilo koronavirusom. COVID je postao celebrity, jer se koronakrizom upravlja na tehnokratski način. Imamo kult ‘‘zdravog tijela bez zdravog duha‘‘. Ljude se potiče primamljivim akcijama u trgovine i šopingcentre, umjesto da ih se potiče na rekreativne aktivnosti, odlazak u prirodu, sportove na otvorenom. Hendikep online nastave, posebno za djecu nižih razreda, odsustvo je odgoja i pedagogije. Svaka kriza ima dobre i loše strane, potiče na obnovu, osobno i kolektivno obraćenje. Jedna od boljih strana lockdowna jest povećano čitanje knjiga. Ove godine prvi put održao se online Interliber, što me je jako obradovalo. Knjiga je postala dostupna svakome, u svakom kutku naše zemlje. Kod nas u Splitu, za vrijeme prvog vala pandemije, u proljeće, zaživjela je popularna mrežna stranica Virtualni Pazar, gdje su građani mogli izravno kontaktirati male proizvođače i OPG-ove.

KORONA KAO KUGA
Korona nije samo zdravstveni problem, nego i općenito društveni, politički, ekonomski, sociološki, pa i filozofski, ako ćemo govoriti u širem kontekstu. Ako pogledamo u, primjerice, povijest književnosti, Susan Sontag pisala je o “bolesti kao metafori”, a najpoznatija knjiga koja govori o ovakvim situacijama jest Camusova “Kuga”. Vaš komentar?

– Treba uzeti u obzir da su Kina i Europa dva različita društvena i kulturološka konteksta. Europljani ne vole kada im država kroji živote i ne ostavlja mogućnost izbora, kada im se jedno rješenje nameće bez ikakve alternative, kada im se ograničavaju ljudska prava i slobode. Socijalna distanca i uvođenje tehnologije za praćenje i apsolutni nadzor potiču na apokaliptična razmišljanja i scenarije. Primjerice, film Stephena Kinga The Stand (1994.), govori o svijetu kojeg je opustošila zastrašujuća bolest, dok se skupina ljudi u borbi za preživljavanje pokušava spasiti i zadržati ljudskost. Kad govorimo o književnosti, tu ćemo naći cijeli niz primjera koji oslikavaju takve situacije. Dobro ste spomenuli Camusovu ‘‘Kugu‘‘. U tom romanu prevladava osjećaj otuđenja. Albert Camus ‘‘Kugu‘‘ je pisao dok je proživljavao iskustvo izolacije liječeći se od turbekuloze 1942. godine, u Alžiru. Roman govori kako je epidemija kuge promijenila život u Oranu, gradiću na alžirskoj obali. Iz sadržaja doznajemo kako ljudi različito reagiraju na bolest i epidemiološke mjere. Nevolja ljude zbližava i razdvaja, mijenja njihove sudbine i planove, pobuđuje razmišljanja o temeljnim egzistencijalnim pitanjima. Tko kaže da prije ovog lockdowna nismo živjeli u nekom drugom lockdownu, zarobljeni u začaranom krugu ispraznih misli između slobode i nužnosti? Camusova ‘‘Kuga‘‘ ispituje koliko je život u karanteni tamnovanje u kojemu je kuga simbol za zamračenje temeljnih ljudskih vrijednosti. To jasno vidimo i na primjeru povećanja stope obiteljskog nasilja za vrijeme lockdowna u našoj zemlji. U konačnici, izbor je na pojedincu hoće li na nametnutu samoizolaciju odgovoriti traženjem smisla na izvoru bitka, ili će se u paničnoj reakciji prepustiti vječnom prkosu civilizacije smrti.

Koja bi poruka svijetu bila u ovom teškom trenutku civilizacije, da budem malo patetičan za kraj? Ili – gdje je nova nada i kakve bi ona mogla i trebala biti za svijet nakon korone?

– Između relativizacije i dramatizacije ovog problema, potrebno je izabrati put razboritosti i staloženosti. Ako smo zaključali vrata, ne zaključavajmo srce! Budimo odgovorni i solidarni, poštujmo epidemiološke mjere, ali ne isključujmo zdrav razum koji nam pomaže da uspostavimo kontrolu i dovedemo u ravnotežu svoj život u ovim prema mnogo čemu izazovnim vremenima.