TwitterFacebookPinterestGoogle+

Zločin Armije BiH u Križančevu Selu 1993. godine

Spomenik žrtvama (foto: dnevnik.ba)

Zločin u Križančevu Selu izvršili su pripadnici Armije BiH 22 i 23 prosinca 1993. godine. Tijekom iznenadnog napada ubijene su 34 osobe (pripadnici HVO-a i civili), 30 pripadnika HVO je zarobljeno i odvedeno prema Zenici. Svi su ubijeni, a njihova izmasakrirana tijela vraćena su 39 dana poslije napada na selo. Još je stradalo 10 mještana pa je ukupan broj ubijenih 74.

Zločin Armije BiH u Križančevu Selu se prešućuje za razliku od zločina u Ahmićima kojeg su napravili pripadnici HVO-a. Prešućuju se i drugi muslimanski zločini (u Buhinim Kućama, Doljanima, Uzdolu, Bugojnu i drugdje) kao i srpski zločini u Briševu, Kotor Varošu, Posavini, Banja Luci i drugdje.

Tijekom rata Lašvanska dolina bila je u blokadi 316 dana, ubijena su 653 vojnika i civila. Ranjeno je više od 2.000 vojnika i civila. Među ubijenima je i 21 dijete, 22 djeteta ostala su bez oba roditelja, a njih 431 bez jednog roditelja.

S područja općine Vitez kojeg je kontrolirala Armija BiH prognano je 1519 osoba, njihova imovina je opljačkana a domovi spaljeni. Spaljeno je 530 stambenih objekata čiji su vlasnici bili Hrvati.

Lašvanska dolina bila je u potpunom okruženju, u blokadi koja je trajala 248 dana od 16. travnja 1993. do 20 prosinca 1993. godine kada je humanitarni konvoj Bijeli put došao u Novu Bilu. Blokada je nastavljena i nakon 20. prosinca 1993. godine, te je ukupno trajala 316 dana. Dio pomoći koja je dopremljena humanitarnim konvojem Bijeli put upućen je Muslimanima u Zenici i u viteška naselja. Pripadnici Armije BiH ukrali su 28 kamiona od 120 kamiona humanitarnog konvoja. Napali su konvoj na odlasku i ubili vozača Antu Vlaića.

Muslimani su se Hrvatima „zahvalili“ na humanitarnoj pomoći napadom na Križančevo Selo 22. prosinca 1993. godine, još dok je trajalo dogovoreno primirje. Pripadnici Armije BiH iznenadili su pripadnike HVO-a , probili crtu obrane i upali u Križančevo Selo. Ubili su 34 vojnika i civila a 30 osoba su odveli ka naseljima Počuljica i Dubravica te prema Zenici, gdje su ih ubili.

Pripadnici Armije BiH, mudžahedini i ostali, su izvršili masovno obredno ubijanje. Ubijale su sve na što su naišli, i ljude i životinje.

Pripadnici UNPROFOR-a su pokušali ući u selo ali im to Armija BiH nije dopustila. Odlazak u selo je UNPROFOR-u i Međunarodnom crvenom križu zabranio zapovjednik 3. korpusa Armije BiH Enver Hadžihasanović. Zbog toga se dugo nije znao točan broj ubijenih niti sudbina zarobljenih. Kada su pripadnici HVO povratili izgubljene položaje i ušli u selo vidjeli su strašne prizore. Na tijelima ubijenih vojnika HVO-a i civila vidjele su se prostrijelne rane nanesene vatrenim oružjem iz blizine, zatim su to bile rasjekotine i nagnječenja od oštrih i tupih predmeta poput noža, sjekire, mačete, čekića i drugih.

Tijela ubijenih Hrvata smjestili su duž crte razgraničenja, tako da su pripadnici HVO-a riskirali živote pri izvlačenju mrtvih. Otac ubijenog Tomislava Križanca Jozo Križanac ubijen je nakon što je pokušao izvući sinovo mrtvo tijelo u zoni razgraničenja.

Nakon što su izvršili zločine pripadnici Armije BiH su selo temeljito opljačkali i potom zapalili sve kuće i gospodarske objekte. Ubijene su 44 osobe (vojnici i civili među kojima je bilo žena i staraca) u borbama i nakon njih. Zarobljeno je 30 pripadnika HVO-a koji su odvedeni u Počulicu i prema Zenici. Svi su ubijeni i masakrirani. U Počulici je pronađeno 28 tijela ubijenih Hrvata iz Križančeva Sela.

Nakon 39 dana od napada, pod pritiskom obitelji nestalih, UNPROFOR-a i Međunarodnog Crvenog križa, muslimansko-bošnjačka strana je 1. veljače 1994. predala tijela 30 pobijenih zarobljenika. Tijela mrtvih vratili su u UNHCR-ovim plastičnim vrećama.

U dvorani Srednje škole u Vitezu vršena je identifikascija žrtava. Tijela su bila masakrirana pa je liječniku dr. Franji Tiboltu pozlilo pri identifikaciji 11-tog tijela. Iz zapisnika je vidljivo da su žrtvama smrskane glave, da su priklani, izbodeni po tijelu a nekima su izvađene oči.

 

Napad na Križančevo Selo bio je planiran i koordiniran, istovremeno su napadnuta i druga hrvatska mjesta pod kontrolom HVO-a. Križančevo Selo je tad bilo prva obrambena crta prema travničko-zeničkom području pod kontrolom islamističke muslimanske Armije BiH. U Armiji BiH velik broj boraca, mudžahedini, bio je iz islamskih zemalja. Organizirani su vojni logori za džihadističku obuku, u kojima su učitelji bili pripadnici onda još nepoznate Al-Qa’ide koji su u BiH ušli kao humanitarci. Muslimani su potpisali primirje sa Srbima (Deklaracija Izetbegović – Krajišnik od 16. rujna 1993.) i sve svoje snage usmjerili na srednju Bosnu s ciljem eliminacije Hrvata s njihovih stoljetnih ognjišta. Cilj je bio etnički očistiti srednju Bosnu od Hrvata. Dogovorom Izetbegović – Krajišnik bila je dana mogućnost Republici Srpskoj da se izdvoji iz BiH, a da buduća muslimanska država naslijedi mjesto BiH u međunarodnim organizacijama. Bliski suradnik Osame bin Laden, Fatih al-Hassanein bio je tada glavni Izetbegovićev financijer i mentor.

Zapovijed za napad 22. prosinca 1993. godine izdao je dozapovjednik 3. korpusa Armije BiH Džemo Merdan: “…uništiti svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novi Travnik, Nova Bila, Vitez, Busovača…”, traživši uporabu svih ratnih sredstava, pa i bojnih otrova, a sve da se čini “u slavu uzvišenog Alaha”.

Najodgovorniji, zapovjednici Armije BiH general Enver Hadžihasanović i Džemo Merdan nisu ni osumnjičeni za počinjeni zločin.

O rezultatu napada Armije BiH na Hrvate srednje Bosne svjedoči izvješće koje je predsjedniku Izetbegoviću podnio zapovjednik Glavnog štaba ABiH general Rasim Delić u veljači 1994. godine: ”HVO /je/ eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku.“ (Miroslav Tuđman ”Druga strana Rubikona…“, 361)

Međunarodna zajednica nije ništa poduzela da zaštiti Hrvate u okruženim enklavama u srednjoj Bosni. Prema Muslimanima je imala drugačiji pristup, proglasila je šest UN-ovih sigurnih zona: Sarajevo, Tuzla, Žepa, Goražde, Bihać i Srebrenica. Hrvatsku enklavu Lašvansku dolinu Muslimani su opkolili i stalno napadali, a UNPROFOR je mirno promatrao kako se ubijaju civili i pala hrvatska sela.

Ratni zločin uopće nije procesuiran pred Haaškim tribunalom što je još jedan dokaz da se radilo o političkom sudu a ne o sudu pravde. Negativna uloga u rasvjetljavanju ovog zločina pripada i ondašnjem posebnom UN-ovom izvjestitelju za ljudska prava za područje bivše Jugoslavije Tadeuszu Mazowieckom. Zbog vlastita neznanja, naivnosti, površnosti, pristranosti, zaslijepljenošću muslimansko-bošnjačkom propagandom ili po nalogu nekog moćnijeg iznad sebe čije je zapovijedi sa strahopoštovanjem izvršavao, kao i brojni drugi dužnosnici međunarodne zajednice, novinstvu je izjavio da je akcija u Križančevu Selu bila “čista vojnička pobjeda Armije BiH”.

Ubijanje ratnih zarobljenika, ubijanje žena, staraca i djece je ratni zločin, bez obzira na etničku pripadnost!

 

Tek 25 godina nakon zločina (8. studenoga 2018. g.) po nalogu tužitelja Posebnog odjela za ratne zločine Suda BiH slobode su lišeni: Ibrahim Purić (65); Ibrahim Tarahija (59), Nijaz Sivro (61), Rušit Nurković (60), Almir Sarajlić (50), Šaćir Omanović (45), Kasim Kavazović (46), i Sadik Omanović (50) osumnjičeni za ratni zločin. Iz priopćenja Tužilaštva BiH:

“Oni su osumnjičeni za ratni zločin počinjen nad žrtvama hrvatske nacionalnosti na lokalitetu Križančevog Sela, Šafradina i Dubravice, gdje je 22. 12. 1993. godine ubijeno najmanje 12 zarobljenih pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali, kao i dvije civilne osobe, žene hrvatske nacionalnosti, te vršeno pljačkanje i uništavanje imovine. Tijela ubijenih su razmijenjena 40 dana nakon zločina, a na posmrtnim ostacima uočeni su tragovi zlostavljanja i odsijecanja dijelova tijela”.

 

Temeljem dosadašnje prakse od suda ne treba mnogo očekivati.

Pripadnici Armije BiH počinili su ratni zločin jer su zarobljenike mučili (masakrirali) i ubili. Ubijali su civile, žene i starce. Selo su opljačkali i spalili.

 

Izvori: Zvonimir Čilić o 25. godišnjici ‘Krvavog Badnjaka’ u Križančevu Selu (direktno.hr); Zlatko Pinter (Kamenjar.com);: Višnja Starešina/narod.hr; Zvonimir Čilić za “Večernji list” 22.12.2013.; Zdravko Ljubas (Deutsche Welle).

https://www.youtube.com/watch?v=zK-s7aHBoo4

 

Dr. Marko Jukić

 

Komentari