Slika 1. Naslovnica knjige (MJ)

Hrvati su najveći stradalnici rata u Bosni i Hercegovini (BiH). Prije rata, popis iz 1991. godine, u BiH je živjelo 760.852 (17,38%) Hrvata, a nakon rata (popis stanovništva iz 2013. godine) Hrvata je bilo 544.780 (15,4%). Popis iz 2013. godine pokazuje da je broj Hrvata u BiH manji za 216.072 ili 28,3%.

Prema podatcima Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH s prostora pod nadzorom Armije BiH protjerano je ili izbjeglo 527 tisuća Hrvata i Srba, dok je 586 000 Hrvata i Bošnjaka protjerano ili izbjeglo s prostora pod kontrolom Vojske RS, a s prostora pod nadzorom HVO-a je izbjeglo ili protjerano 112 tisuća Bošnjaka i Srba. Više od 50% prognanika se vratilo u BiH ali većina se nije vratila u svoje domove (mjesta) već žive u svom nacionalnom entitetu. Hrvati su prošli najgore jer su prognani iz Bosanske Posavine, područja Banja Luke (izbjeglo je ili protjerano 144.000 Hrvata), također su prognani ili izbjegli pred Armijom BiH iz Srednje Bosne, Bugojna, Travnika, Konjica itd. (više od 72.000). Iz Lašvanske doline je izbjeglo ili prognano oko 50.000 Hrvata. Nakon rata i povratka broj Hrvata je manji za 24.585 žitelja (prema popisu stanovništva iz 2013.).

Po popisu stanovništva iz 2013. godine, u odnosu na 1991. godinu, Bošnjaka je manje za 133. 000, Srba je manje za 279.000 i Hrvata je manje za 216.000. Prema podatcima Mirsada Tokače, u ratu u BiH bilo je 95.940 žrtava (ukupno), od toga 62.013 ili 64,64% Bošnjaka, 24.953 ili 26% Srba, 8.403 ili 8,76% Hrvata i 571 ili 0,6% ostalih nacionalnosti (Bosanska knjiga mrtvih).

U Republici Srpskoj živi 81,51% Srba, 13,99% Bošnjaka i 2,41% Hrvata.

Najveće smanjnje hrvatskog stanovništva je u općinama Banja Luka, 23.922 (82,42%), zatim u općini Derventa 19.379 (88,28%), pa u općini Sarajevo 16.939 (48,57%), općini Zenica 14.232 (63,22%) itd.

Srbi su izvršili agresiju na Hrvatsku 1991. godine, a 1992. na Bosnu i Hercegovinu (BiH). Cilj je bio stvaranje Velike Srbije (okupacija većeg dijela Hrvatske na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag te cijele BiH). Tijekom oružane agresije Srbi su izvršili etničko čišćenje na okupiranim područjoma Hrvatske i BiH. Etničko čišćenje u BiH započelo je 1991., a završilo se u drugoj polovici 1995. godine (nakon prestanka oružanog sukoba). Iz svojih domova u sjeverozapadnoj Bosni u rujnu 1995. godine prognana su 18.434 nesrpska stanovnika. Tijekom 20 dana iz banjalučkog kraja protjerani su Hrvata i to čamcima preko Save iz Srbca u Davor. Međunarodni Crveni križ je aktivno sudjelovao u protjerivanju Hrvata i nesrba, u etničkom čišćenju, pod krinkom spajanja obitelji.

Nesrbi su napustili Republiku Srpsku (RS) nakon potpisivanja “Dogovora” o “nesmetanom odlasku civilnog stanovništva s područja RS”.  Sramotni “Dogovor” su u Banjoj Luci potpisali – u ime RS dr. Nikola Koljević, potpredsjednik RS, a u ime Međunarodnog komiteta crvenog križa (MKCK), odnosno njegovog predsjednika Cornelia Samaruge, njegova zastupnica Lucie Stenthal. Tim činom je Međunarodni Crveni križ omogućio etničko čišćenje nesrba iz RS.

Na području Banja Luke je od početka rata u BiH započeo teror nad nesrpskim stanovništvom s ciljem etničkog čišćenja pod kontrolom Srba. Od prijeratnih oko 220.000 Hrvata katolika na području Republike Srpske prema podacima Katoličke Crkve danas živi tek njih oko 12.000, što znači da ih je gotovo ostalo malo više od 5 posto.

Prije rata je u banjalučkoj općini živjelo 29.050 Hrvata, prema popisu iz 1991., a prema popisu stanovništva iz 2013. ostalo ih je 5.104. Danas ih možda ima oko tri tisuće. Iz banjalučkog kraja je ukupno protjerano oko 80.000 Hrvata i Bošnjaka, a tijekom rata ih je ubijeno više od 420 u području gdje nije bilo borbenih aktivnosti. U Banja Luci nije bilo oružanih sukoba. Sveukupni broj žrtava katolika na području Banjalučke biskupije u prošlom ratu iznosi 1.054 ubijena Hrvata, od toga je čak 614 civila (među njima 7 svećenika i jedna redovnica).

Najviše sveukupnih žrtava imao je Bihaćki dekanat (386 žrtava) koji je prvi i po broju civilnih žrtava (282), dok je Jajački dekanat imao najviše vojnih žrtava (106). Župa s najvećim brojem ukupnih žrtava je Jajce (136), dok je župa s najviše civilnih žrtava Stara Rijeka i selo Briševo (81).

Prije rata je u župi Petrićevac živjelo 6.000 Hrvata, a sada ih ima tek 370, uglavnom starijih.

U Banjalučkoj biskupiji srušena je 81 katolička crkva te svih 16 džamija. Mnogi od oštećenih ili srušenih objekata bili su kulturno povijesni spomenici, pa je teško i procijeniti kolika je šteta nanesena njihovim uništavanjem.

Banjalučki kulturolog mr. Srđan Šušnica je zabilježio: “U Banjoj Luci i na teritoriji današnje RS, gotovo svi nesrpski, muslimanski, katolički, hrvatski, bošnjački ili bosansko-hercegovački kulturni i memorijski narativi i identifikacije nalaze se pod tepihom dubokog zaborava. Svi nazivi ulica, škola, mjesnih zajednica, sela koji su nosili neku bosansko-hercegovačku ili muslimansku ili katoličku simboličku naraciju ili su percipirani kao nedovoljno srpskim izbrisani su i zamijenjeni simboličkim srpskim identifikacijama…..“.

Nakon završetka rata se na sve načine nastoji zacementirati rezultate progona i onemogućiti desecima tisuća prognanih i obespravljenih građana pravo na njihov dom, zavičaj i život dostojan čovjeka. Na prostoru čitave države BiH provedena je planska razmjena stanovništva, odnosno mirnodopsko „etničko čišćenje“, pri čemu su najslabije prošli Hrvati; broj im se smanjio s predratnih 760.000 na (preuveličanih) 545.000 prema posljednjem popisu. Gledajući podatke Katoličke crkve, Hrvata danas nema ni 400.000. Druga dva naroda, Srbi i Muslimani, nisu doživjela ni približno takav pad, ponajprije zahvaljujući promišljenoj „seobi naroda“. Gledano po entitetima, Federaciju BiH napustilo je preko 400.000 Srba, koji su se uglavnom naselili na područje svog entiteta i Srbije, te razmijenili imovinu s protjeranim „komšijama“.

Zadnji popis stanovništva u BiH, 2013. godine, pokazuje da u današnjem srpskom entitetu nedostaje 114.000 Hrvata i 270.000 Bošnjaka. To je pokazatelj etničkog čišćenja u Republici Srpskoj. Ako se pribroji i gubitke u brčanskom distriktu onda u RS-u i Brčkom nedostaje skoro 400.000 Hrvata i Muslimana.

I, dok se broj Srba i Muslimana u „njihovim“ entitetima znatno povećao, broj Hrvata smanjio se i u Federaciji, i u Republici Srpskoj te u brčanskom distriktu. Svi podaci navode na to da su Srbi i Muslimani planski naseljavali svoje stanovništvo u „svoje“ entitete. Najveći broj hrvatskih prognanika iz BiH ipak je završio u Hrvatskoj (Knin, Gračac, Korenica, Okučani…) i bijelom svijetu.

Prema konačnim rezultatima popisa iz 2013. u Bosni i Hercegovini živi 3.531.159. stanovnika. Po nacionalnosti u Bosni i Hercegovini je 1.769.592 (50,11%) Bošnjaka, 544.780 (15,43%) Hrvata. 1.086.733 (30,78%) Srba i 130.054 (3,7%) onih koji se nisu izjasnili.

U entitetu Federacija BiH živi 2.219.220 stanovnika (62,85%), a u entitetu Republika Srpska 1.228.423 stanovnika (34,79%) te u Distriktu Brčko 83.516 stanovnika (2,37%).

Po entitetima, u Federaciji BiH živi 70,4% Bošnjaka, 22,4%, Hrvata i 3,6% Srba, dok u Republici Srpskoj živi 81,5% Srba, 14% Bošnjaka i 2,4% Hrvata. U Distriktu Brčko živi 40,3% Bošnjaka, potom 34,6% Srba te 20,7% Hrvata.

Tijekom srpska agresije na BiH sa teritorija Republike Srpske (Bosanska Posavina, Bosanska krajina i Podrinja) protjerano je i izbjeglo 135.386 Hrvata te 434.144 Bošnjaka. Od toga se samo oko 35% Bošnjaka i 8,5% Hrvata vratilo u Republiku Srpsku nakon rata. Oko 24% Srba se vratilo u svoje domove u područjima pod kontrolom Bošnjaka i Hrvata. 

Prema popisu iz 2013. godine u Republici Srpskoj živi samo 29.645 (2,41%) Hrvata. 

Srbi su izvršili etničko čišćenje u Bosanskoj posavini i širem području Banja Luke.

U Bosni i Hercegovini su 98 hrvatskih naselja postala bošnjačka, 64 hrvatska naselja su postala srpska, jedno hrvatsko naselje otišlo je u dominaciju “ostalih”, a 51 hrvatsko naselje je postalo nenaseljeno. Hrvati su ukupno izgubili 214 naselja, no istodobno 69 bošnjačkih i srpskih naselja su postala hrvatska naselja.

Za rat na području bivše države Jugoslavije i humanitarnu katastrofu kriva je međunarodna zajednica koja nije htjela, a mogla je, zaustaviti rat, genocid i etničko čišćenje na području Hrvatske i BiH.

Za vrijeme rata u BiH, od 1991. do 1995., ubijeno je 8.383 Hrvata (8.403, prema popisu Mirsada Tokače), od toga broja nad 3.261 pripadnikom hrvatske nacionalnost učinjen je ratni zločin (ubijeni civili i zarobljeni pripadnici HVO-a izvan ratnih djelovanja).

O etničkom čišćenju Hrvata se ne govori niti piše. Prešućuje se sudbina Hrvatice Anice Jurić iz Kovača u središnjoj Bosni, kojoj su pripadnici Armije BiH 13 lipnja 1993. naočigled ubili supruga Juru (rođ. 1941.) i tri sina: Stjepana (1968.) Ljubomira (1972.) i Dragana (1973.). Sudbina Sarafine Lauš, travnička Hrvatica iz sela Čukle, kojoj su pripadnici Armije BiH, također u lipnju 1993., ubili supruga Ivu (rođ. 1939.) i tri sina: Miroslava (1970.), Fabijana (1961.) i Draguna (1959.). Pripadnici Armije BiH su 27. srpnja 1993. u Doljanima ubili tri sina obitelji Soldo: Peru (1967.), Ivana (1969.) i Juru (1970.). Sudbina Ane Ivandić, kojoj su srpski vojnici 24. srpnja 1992. u Briševu pokraj Prijedora ubili tri sina: Peju (rođ. 1954.), Stipu (1959.) i Milana (1963.). Istog dana ubijena je i njena snaha Lucija, tako da je četvoro djece ostalo bez roditelja (Lucije i Peje).

Izvori

• Davor Marijan, Ante Nazor, Zlatan Mijo Jelić, Petar Kolakušić. Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. knjiga I i II. Udruga hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb-Mostar, siječanj 2020.
• Srpski zločini nad Hrvatima i Muslimanima u Bosanskoj Posavini i Sjeverozapadnoj Bosni 1991.-1995., glavni urednik Ante Milinović, nakladnici Savez zajednica udruga H1vata izbjeglica i povratnika Sjeverozapadne Bosne i Bosanske Posavine (Zagreb, Orašje), Centru· za istraživanje i dokumentaciju (Mostar), Centar za dokumentaciju o Domovinskom ratu (Zagreb, Sarajevo, Mostar, Orašje), Hrvatski informativni centar (Zagreb), Zagreb-Orašje-Mostar-Sarajevo, 1999.
• Ljudski gubitci u Bosni i Hercegovini 1991.- 1995. sv. I-IV (Istraživački dokumentacioni centar Sarajevo, Sarajevo, oktobar 2012.), autor Mirsad Tokač
• Ante Orlovac Gubitci Banjalučke biskupije u ratu 1992. – 1995. (Banja Luka, 2018.)

Dr. Marko Jukić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save