DON MARINKO MLAKIĆ: Isus na križu otkriva svoju slavu
(Peta korizmena nedjelja, godina B)
Vidjeti Boga, to je najdublja potreba svakog ljudskog bića, pa i onoga koji Boga ne priznaje. Iako je izravno često nismo svjesni, potreba za Bogom progovara iz nas kroz traženje životnog smisla, kroz naše nemire i tjeskobe, kroz potrebu za snagom u životnim borbama i za utjehom u životnim mukama i porazima.
Potreba za Bogom dovela je skupinu Grka u Jeruzalem na Pashu. S obzirom na to da se radi o pripadnicima naroda najrazvijenije kulture, možemo pretpostaviti da odgovore nisu pronašli ni u grčkoj filozofiji ni u kojoj drugoj njima poznatoj religiji. U Isusu naslućuju učitelja koji će im još više otkriti Boga kojem su se došli pokloniti. Žele ga izbliza susresti i upoznati. Obraćaju se Filipu, Filip Andriji pa njih dvojica zajedno odlaze k Isusu.
Filip i Andrija već su nam poznati kao oni koji se rado trude pomoći drugima da susretnu Isusa i u njemu otkriju onoga koga su sami otkrili: Mesiju o kome pišu Mojsije i proroci. Andrija je k Isusu privukao svoga brata Šimuna, a Filip svoga prijatelja Natanaela. Očito je njihovo oduševljenje Isusom ostavljalo snažan dojam na ljude koji su ih susretali. U tome nam doista mogu i trebaju biti uzori. Pored toga ovdje otkrivamo važnu ulogu zajednice, Crkve. Crkva, Isusova zajednica, unatoč svim slabostima svojih članova, ipak nam jedina može posredovati živi susret s Isusom Spasiteljem.
Isusova reakcija na molbu Filipa i Andrije je neobična. Kao da ne obraća pažnju na njih. On govori o svom času kad će biti uzdignut i proslavljen. Spominje svoju potresenost. Usporedbom sa zrnom, koje, dok ne umre, ne može donijeti roda, najavljuje svoju smrt. Uz to izriče pouke kojima obrazlaže svoj stav prema životu i na koji poziva svoje nasljednike. Tu je i rečenica koja je našim ušima, vjerujem, gotovo neslušljiva: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.“ Da je ovo tvrd govor potvrđuje i sam Isus. On priznaje da je potresen pred svojim časom koji od njega traži žrtvu života. U iskušenju je moliti Oca da ga izbavi iz tog časa. No shvaća da je upravo za to došao.
Samo naizgled Isus zanemaruje molbu Grka koji ga žele vidjeti. A zapravo, navješćujući svoju muku na križu, on im želi poručiti da će ga tek tu pravo vidjeti. On je najviše on, Isus Spasitelj, Sin Boga, našeg nebeskog Oca, upravo u času muke i smrti na križu. To je njegova proslava. Tu ga mogu susresti i otkriti tko je on doista.
Isusa se ne može pravo vidjeti tjelesnim očima, nego očima vjere u Božje spasenje. On na križu raspet zrno je koje umire da bi rodilo novim životom za sve nas. Vidjeti Isusa znači povjerovati u otajstvo darivanja koje se na križu ostvaruje, doživjeti u njegovu darivanju svoje spasenje i poziv na vlastito darivanje. To je paradoks naše vjere: svaki puta kada smo navezani na zemaljski život, kada ga ljubomorno nastojimo živjeti samo za sebe i samo u okvirima vremenitih dobara, mi ga gubimo. Zapravo gubimo svoju dušu (u grčkom izvorniku za život se ovdje koristi riječ psihe, duša). A kada smo ga spremni žrtvovati iz ljubavi, tada ga zadobivamo za vječnost. Do vječnosti se dolazi predanjem vlastitog života, po ljubavi koja se jedino u žrtvi istinski ostvaruje. Da bismo se rodili za vječnost, moramo umrijeti ne samo tjelesno – to će nam se ionako dogoditi bez naše volje – nego i u svojoj volji. To je put koji nam Isus pokazuje i na koji nas poziva. Samo na tom putu ga možemo istinski upoznati.
Grci, Rimljani, općenito ljudi onoga vremena nisu cijenili patnju i žrtvu. Nisu razumjeli njihovu preobražavaujuću snagu. Na život su gledali kao na arenu u kojoj pobjeđuju najjači, najsnalažljiviji, najmudriji… Često i najpokvareniji. Patnja, umiranje, smrt, opraštanje progoniteljima, to nikako nije mogao biti poželjan odnos prema životu. Još manje put do slave. Nije drugačije ni danas. I ljudima našeg vremena teško je razumjeti ovakav Isusov govor, a još teže ga nasljedovati.
Pred nama su posljednji dani Korizme. Bliži se Veliki Tjedan i Uskrs. Ulazimo polako u najpotresnije vrijeme u našoj liturgijskog godini. Gledamo Isusa koji je lažno osuđen, izrugan, ponižen, izmučen i konačno ubijen. Ispovijedamo vjeru da je upravo takav Isus naš Spasitelj; da se baš tu, u svojoj muci i smrti, uzvisio i proslavio, i nama otvorio vrata života vječnoga.
Shvatiti, a napose prihvatiti takvoga Krista, gledati ga takvog kao svog Spasitelja, takvom mu se klanjati i slijediti ga, to više nije pitanje našeg uma, naše inteligencije ili učenosti… Očito je, zdrav razum nam nije dovoljan da razumijemo Isusa. Potrebna je vjera. Vjera nadopunja ono što naš razum, pa bio on najpronicljiviji, ne može razumjeti. Glas s neba, onaj isti koji se s neba čuo u času krštenja i preobraženja, to potvrđuje. I to je dokaz koji se samo vjerom razumije.
Bez vjere to će biti samo obična grmljavina ili kakva druga neobična pojava, kako su već glas s neba protumačili ostali.
Vjera je milost, dar s neba. Za nju treba moliti i biti hrabar osloniti se na nju. A kad čovjek povjeruje, kad vjerom prihvati, onda umom i srcem može dublje uranjati u to otajstvo i živjeti od njega. Vjera i razum se tako ne isključuju već nadopunjuju.
Isusa pravoga Spasitelja, Boga i čovjeka, susrećemo samo s vjerom, dubokom i poniznom vjerom, u stavu zahvalnog klanjanja i strahopoštovanja pred njegovom mukom i smrću.
Don Marinko Mlakić
